"Ma znala je baka vrlo dobro tu našu, naoko sasvim slučajnu, igricu, uvjerena sam! I voljela je igrati ju s nama. Samo to nije nikada rekla riječima. Nije niti trebala, ovako je bilo zanimljivije.
Kravica mi mlijeko dala da ga pijem dok sam mala.
Što mi koka dobrog daje? Svakog jutra jedno jaje!
Mama će ga zasladiti, a ja ću ga pojesti,
još ću mlijeka popiti i velika narasti!
Pa ću biti prava dama - baš ko moja mama!
Zamišljam toplo popodnevno sunce svoga djetinjstva. Zamišljam sebe kako sjedim na stepenicama bakine kuće na selu i igram se s omiljenom lutkicom i pjevušim joj pjesmicu. I onda se iz kuće pojavi moja mama noseći mi šalicu punu mog omiljenog slatkiša! Nježno žute boje, pjenušavo kremasti, slatki šato. O kako sam ga voljela!
Zamišljam kako sam tog istog jutra poskakivala za bakom zelenim dvorištem prema kokošinjcu u dnu dvorišta. Zamišljam svoga najboljeg prijatelja, mog dragog velikog zlaćanog dlakavca Reksa koji je lješkario pred kokošinjcem dok su koke nesmetano kljucale ostatke hrane iz njegove zdjelice - ta bile su mu i prijateljice i prve susjede! Veselio se on i kokama i baki, a osobito meni. Nas smo dvoje bili povezani nekim neobičnim, nevidljivim, a tako čvrstim nitima. I razumjeli smo se savršeno. Otpratio nas je do ulaza u kokošinjac veselo mašući repom.
Dvije su koke, svaka u svome kutu, drijemale sjedeći u slamnatom gnijezdu na jajima. Baka mi je rukom dala znak da ih ne diram. Zavlačila sam svoje male ruke u svaki kutak te drvene kokošje nastambe u potrazi za skrivenim jajima. Znale su koke ponekad sakriti jaje u sijeno izvan svoga gnijezda. Ubrzo je košarica bila puna. A meni je, naoko sasvim slučajno, jedno jaje kliznulo iz ruke...
Kaj si jedno potrla? - upitala je baka, naoko sasvim ozbiljno, dok joj je u kutu usana titrao osmjeh. Znala je ona, znam to sada! - No, deni ga pesu v rajnglu, bu ga polizal!
Istoga trenutka moje, naoko sasvim zabrinuto lice, ozarila je radost, dok je Reks, koji je naoko sasvim slučajno, čekao pred kokošinjcem, potrčao prema svojoj zdjelici rastjeravajući svoje koke iščekujući svoju poslasticu.
Ma znala je baka vrlo dobro tu našu, naoko sasvim slučajnu, igricu, uvjerena sam! I voljela je igrati ju s nama. Samo to nije nikada rekla riječima. Nije niti trebala, ovako je bilo zanimljivije.
Zamišljam baku kako sporim korakom odlazi preko dvorišta prema vratima, noseći košaricu punu svježih jaja. Zamišljam svoga dlakavog prijatelja kako halapljivo liže ono, naoko slučajno razbijeno jaje iz svoje zdjelice, jednim okom pogledavajući prema meni. A ja sam čekala trenutak nepažnje bake-stare koja je sjedila u hladovini velikoga oraha pred kućom, sanjareći možda o nekim njenim davnim i sretnijim danima. Pokraj nje je u travi sjedila mala seka i igrala se sa svojim lutkicama. Čekala sam taj trenutak nepažnje da joj ukradem dugi štap koji joj je služio kao oslonac u hodu. Znala je ona da u jednom trenutku treba, onako sasvim slučajno, okrenuti glavu na drugu stranu, kako bi moje ručice mogle nesmetano dograbiti taj štap.
I potrčala sam koliko god su me noge nosile, sa štapom u ruci, prema Reksu koji me već čekao i onako u trku dograbio zubima drugi kraj štapa. Potrčali smo tako zajedno kroz dvorište, pa puteljkom kroz njivu iza kuće, na veliku zelenu livadu, držeći se svako za svoj kraj štapa - moj zlaćani, dlakavi, najbolji prijatelj i ja. Zamišljam kako poskakujemo livadom kao da lebdimo iznad zelene trave, bezbrižni i radosni. Zamišljam kako sva zadihana liježem među tratinčice, i on pored mene, a iznad nas samo plavo nebo, poneki oblačak i ptica u letu. Miris moga djetinjstva.
I tko zna koliko je vremena prošlo dok se nije začuo bakin glas kako doziva moje ime i spominje ručak. Znala sam da je tanjur fine bakine juhice već na stolu. Potrčali smo moj Reks i ja okićeni vjenčićima tratinčica prema dvorištu.
U njegovoj je zdjelici mirisala kost. Baka-stara je još uvijek sanjarila u hladovini velikog oraha pred kućom, i mala seka je još sjedila u travi, a ja sam se došuljala, naoko sasvim neopažena, i vratila štap na njegovo mjesto, i potrčala oprati ruke pored bunara. Osjećala sam na leđima blagi pogled i smješak bake-stare. I bila sam sretna.
Na rubu velikog špareta na drva stajale su zdjele iz kojih se širio miris pečenoga mesa i krumpira, a na stolu, u zrakama sunca s prozora, zlatila se juha. Zamišljam taj miris i okus kojeg samo bakina juha i niti jedna druga može imati. Zamišljam kako u miru praznim svoj tanjur, već pomalo pospana, umorna od trčanja, zadihana od radosti. Tonem polako u san brojeći s mekog jastuka rupice u spuštenoj roleti na prozoru sobe kroz koje žarka sunčeva svjetlost obasjava sobu iznad kuhinje. I slušam sve dalji zvuk zveckanja suđa kojeg baka upravo pere. I gledam sićušne točkice koje lete zrakom u onoj sunčevoj zraci koja prolari kroz rupicu u roleti i zaklapa mi oči...
Bude me iz sna tihi glasovi koji dopiru iz poda... iz kuhinje. Mama i tata! Došli su! Obukla sam na sebe omiljenu haljinicu i spustila se stepenicama. Sjedili su za stolom, upravo dovršenog objeda nakon posla, i pijuckali kavicu. I mala seka je provirila iza mene nasmijanog lica. I bile smo sretne. A toplo popodnevno sunce zvalo me van. Sjela sam na stepenice. Svaka je stepenica imala svoju ulogu - jedna je bila soba, druga kuhinja, treća trgovina... Moj se najdraži prijatelj lijeno dogegao do stepenica i legao pored najdonje stepenice sasvim ispružen i opušten i zadrijemao je ubrzo slušajući me kako pjevušim.
Zamišljam tu dječju bezbrižnost i neraskidive niti prijateljstva. Zamišljam sebe kako sjedim na stepenicama bakine kuće i Reksa tek dvije-tri stepenice niže kako uživa u popodnevnome suncu. I onda se iz kuće pojavi moja mama noseći mi šalicu punu mog omiljenog slatkiša! Nježno žute boje, pjenušavo kremasti, slatki šato.
:(Još nema komentara