Kad naručiš espresso, blagajnik te pita "one o two shots" ili "single o double" ili "solo o doppio", što bi sve značilo isto, tj. kratki ili dupli.
- Objavljeno:
- 21.02.2008.
Ispijanje kave jako je ozbiljna stvar. I to u svakoj varijanti, bilo da se obavlja u vlastitoj ili nekoj drugoj prijateljskoj kući, bilo u kafićima. U našem podneblju ispijanje kave sinonim je užitka i socijalizacije, a mi mu, osim toga, ovisno o raspoloženju, često pripisujemo ulogu nagrade, isprike, zamjene, točke na i.
Nedavno sam pročitala da su za sve krive koze. Naime, jednom je davno jedan neuki pastir s etiopljanskih visoravni primijetio da su mu domaće životinje nestašnije i izdržljivije kada bi brstile određenu vrstu crvenih bobica. Pa je jednog dana, tek toliko da koza ne bi bila brža i oštroumnija od njega i sam počeo zobati. Pretpostavljam da je kasnije bobica slučajno pala u vatru i zamirisala. Nakon toga je isto tako slučajno upala u vruću vodu. I, to bi bilo to, kava. Dalje je sve bila stvar sofisticiranije dorade i usavršavanja rituala. Zanimljivo je da je proces po radnim imenom "od koze do šalice" još uvijek u tijeku, te da okus kave i ritual njenog ispijanja nije svugdje dostigao istu razinu razvoja.
Razlike u kavi - Italija vs. Amerika
Što se tiče sadržaja, tj. ukusa, Italija, domovina espressa i cappuccina, je nedvojbeno ispred na evolutivnoj ljestvici. Razliku velikim dijelom treba zahvaliti nekom Gaggiji koji je polovicom prošlog stoljeća izmislio mašinu, koju bismo neupućenima mogli opisati kao ekspres lonac za kavu, koja pod pritiskom cijedi koncentrat crvenih bobica. U međuvremenu ispečenih i samljevenih, of course! Međutim, u toj istoj Italiji je forma iliti ritual ostao prilično zanemaren. Drugim riječima, kafići odgovaraju benzinskim crpkama za ljude. Uletiš i na brzaka, s nogu i u dva gutljaja, popiješ kratki espresso.
Što se pak tiče kofeinske povijesti na sjevernoameričkom kontinentu ona se sigurno ne može pohvaliti europskim sofisticiranim sadržajem, pa ni formom, mada treba priznati da u posljednje vrijeme bilježi nagli i potpuno originalni razvoj. Do prije pet, šest godina, točnije sve do povijesne prekretnice u obliku Starbucksa, jedinu kavu koju si mogao popiti u Americi rado sam nazivala "tamnom tekućinom za ispiranje crijeva". Radilo se o ubitačnoj crno-smeđoj splačini u tekućem obliku, apsolutno bez okusa, (mogla se mjeriti jedino s francuskom?!) koja ti je stizala u ruke u ogromnim kartonskim čašama. Taj polulitarski tamni i vrući klistir nije, osim nepobitnih medicinskih svojstava, služio baš ničemu, ni užitku, ni stimulaciji adrenalina. Pa, čak ni druženju, budući da se rijetko pio kod kuće, a kafići nisu postojali. Tako se "lijek" satima srkao po ulicama, autobusima, klupama, uredima. Što je djelomično kao navika ostalo i danas.
Nakon toga na kofeinskoj crti vremena slijedi renesansa u instant varijanti. Rađa se crni liofilizirani prah kojeg je dovoljno umiješati u vodu ili mlijeko. U prvim pokušajima tekućina - domaćin je morala biti vruća kako bi se smeđa zrnca rastopila. Današnja tehnologija je pak toliko napredovala da dopušta da napravimo Nescafe i s kockicama leda. To renesansno rješenje su Amerikanci pili u kućama i uredima, dok je po domovima počela era "filtera". Mumificirane primjerke iz tog povijesnog razdoblja je moguće pronaći u svakoj, ali baš svakoj, hotelskoj (i motelskoj) sobi u Americi. Vrčić za filter kavu uredno složen na stoliću do lavaboa. Prastar (vjerovatno i neupotrebljiv), prašnjav, napola izgoren ili rastopljen, fosiliziran u kamencu.
Nakon toga, polovicom 90-tih, na scenu stiže američki Robespierre pod imenom Howard Schultz, nakon kojega ništa više neće biti kao prije. S njim povijest kave ulazi u moderno doba. Na sreću, ambicije gospodina Schultza su daleko premašivale onu da postane "vlasnikom kafića", pa tako nakon boravka u Europi, a naročito nakon iluminirajućeg iskustva talijanskog doručka u baru s cappuccinom i briošom, odlučuje da sličan doživljaj učini pristupačnim i ostalim svojim sunarodnjacima. U rodnom Seattleu otvara prvi Starbucks kafić u kojem se, osim purgativne američke splačine, mogao popiti odlič..., dobro nemojmo pretjerivati, dobar espresso. A, što je možda još važnije, njegov kafić je imao šank za "s nogu" i nekoliko manjih stolova sa stolicama "za socijalizaciju". I nevjerojatno je što se otad dogodilo!!! Kafić za kafićem, gospodin Schultz se danas može pohvaliti s preko 10 000 Starbucksa širom svijeta!
Zašto se ništa slično nije dogodilo u Europi, koja obiluje kreativnošću i lokalnom tradicijom? Osim početnog problema da kod nas "otvoriti kafić" predstavlja vrhunac uspjeha, a "otvoriti dva" već loše miriše, vrlo je vjerojatno da gospodin Schultz na Starom kontinentu nikada ne bi postao revolucionarom. (Da li su u Europi revolucije još uvijek moguće?!). Američko tržište je ogromno, bogato i prilično homogeno. Tako u bilo kojem od tisuća i tisuća američkih Starbucksa možete pojesti isti sendvič ili kekse, dobiti jednaku kvalitetu kave u istoj čaši, gledati u iste postere, eventualno poslušati istu muziku (nedavno su počeli izlaziti i CD sa znakom Starbucksa). Grozno?! Ni manje, ni više nego ispijanje kave svakog dana u isto doba u istom kafiću ispod kuće. Ili ne?!
Dobro, da se ne biste zabrinuli da sam se skroz naskroz poamerikanizirala, mada sva ta Starbucks kava u venama nagriza moja najdublja uvjerenja o europskoj degustativnoj superiornosti, priznajem da "to" što ti prodaju u kartonskim čašama pod nazivom espresso, nije točno ono što sam godinama bila navikla konzumirati.
Starbucks ponuda
Moja kofeinska degeneracija počela je od naziva. Naime, morate znati da je Starbucks štampao rječnik svojih proizvoda u obliku prospekta s fotografijama, kako biste se mogli snaći u bogatstvu i raznolikosti ponude. Na početku se nisam mogla načuditi narudžbama poput "tall vanilla capuccino with soy milk" ili "big spicy gingerbread latte with skim milk", te različitim varijantama jedne te iste mješavine kave i mlijeka, poput "frapučina", "mokačina", pa sve do staromodnog cappuccina. Osim toga, ponuda se mijenja iz sezone u sezonu, kao u najboljim restoranima. U jesen naročito ide Pumpkin Spicy Latte, mlijeko sa začinima poput đumbira i papra, te sirupom od bundeve iliti buče, što sam probala i ostala živa! A, trenutno je hit sezone Gingerbread Latte. Ni espresso, koji bi po ovdašnjim mjerilima trebao spadati u kameno doba, nije pošteđen leksičkih devijacija.
Dakle, kad naručiš espresso, blagajnik te pita "one o two shots" ili "single o double" ili "solo o doppio", što bi sve značilo isto, tj. kratki ili dupli. Ti mu kažeš to prvo, one ili single ili solo, i budi siguran da ćeš dobiti ono drugo, two ili double ili doppio, jer ono prvo za njih jednostavno ne postoji. Ničeg tako količinski mizernog nema u Americi. Kad ti pruže tvoj kratki-dupli espresso u najčešće prevelikoj kartonskoj čaši od 4 dl, moraš za zajednički "stol sa začinima", gdje je poslagano mlijeko svih masnoća, šećer svih boja i kalorija, te cimet i kakao. Začiniš kako te volja, pa promiješaš drvenim štapićem. Nema keramičkih šaličica o koje udara i zvecka metalna žličica. Nema ni lizanja te iste žiličice, nakon pobiranja šećera i pjene s dna. Kartonska se čaša jednostavno pokrije plastičnim poklopcem s rupicom za srkanje. Iskreno, to još nisam savladala. Uglavnom se nagutam zraka ili mi ode u krivo, zaključujem da se radi o nekoj urođenoj mani.
Vjetrovi američke kofeinske revolucije odnedavno pušu prema Istoku. Čitam da je Starbucks započeo otvaranje kafića, ili ih je možda točnije nazvati "čajića", u Kini. Izgleda da je gospodin Schultz odlučio naučiti Kineze kako se pije "čajičino".
Tagovi ( Što su tagovi? )
Tagiranje sadržaja jedna je od mnogih privilegija registriranih korisnika coolinarika kluba. Registrirajte se, pa da počnemo!
23 komentara
Komentiranje je jedna od mnogih privilegija registriranih posjetioca. Registrirajte se, besplatno je!

![[REGISTRIRAJ SE]](/css/cssimg/buttons/registriraj_se.gif)

Re: Mit o vlasniku kafića
| #1Re: Mit o vlasniku kafića
| #2Re: Mit o vlasniku kafića
| #3Super članak
| #4Re: Mit o vlasniku kafića
| #5Re: Mit o vlasniku kafića
| #6Re: Mit o vlasniku kafića
| #7Re: Mit o vlasniku kafića
| #8Re: Mit o vlasniku kafića
| #9Re: Mit o vlasniku kafića
| #10Broj korisnika kojima je ovaj
komentar koristan: 0 od 1
Re: Mit o vlasniku kafića
| #11Re: Mit o vlasniku kafića
| #12sljedeci put sam ipak malo proucila ponudu i narucila cafee latte tj. po nasem kavu sa mlijekom.
sada pijem samo nescafe koji si sama kod kuce napravim, ova njihova kava iz aparata mi nikako ne odgovara!
Re: Mit o vlasniku kafića
| #13Volim kavu i pijem je samo ujutro,jer je za cijeli dan preteška i pemasna.Ponekad i ne popijem kavu,ako nemam vremena.Kava mi je užitak i opuštanje,uživancija,čak i 6 godina nakon što sam prestala pušiti.Ne pijem kapučino,mokačino,i ostali čino.Ne volim nes,ne volim kozerve i ice-coffe.Volim pravu stvar.Volim i tursku kavu.U Turskoj i ne postoji drugačija kava osim turske,ustvari ima espresso,ali rijetko i skupo,ali je dobar!Isto tako volim i čaj,ne razne brljotine,nego pravi čaj.(usput,kupila sam matcha čaj,i neki bijeli nepalski jedan po 1700 kn/kg,a drugi čak 3000 kn/kg….da ne povjeruješ.Nije me preoduševio nijedan..)Volim i vino pravo,a to znači skupo.Kad se trujem sa te tri stvari,trujem se pravim stvarima,malo ali dobro.
Broj korisnika kojima je ovaj
komentar koristan: 2 od 5
Re: Mit o vlasniku kafića
| #14Re: Mit o vlasniku kafića
| #15Ali živio gospodin Howard Schultz što je uspio razviti toliku mrežu “kafića”...
Re: Mit o vlasniku kafića
| #16Re: Mit o vlasniku kafića
| #17Re: Mit o vlasniku kafića
| #18Re: Mit o vlasniku kafića
| #19Najviše volim tursku kafu, ali ni dobar espresso nije mi mrzak. Ujutro uglavnom njega pijem. U Egiptu sam probala neke vrste espresso kafe i sve su bile strašno začinjene (čokolada, cimet, đumbir i sl.) i moram priznati da su grozne.
U svakom slučaju članak je super, baš mi se sviđa. I da, hvala na uputstvu, jednom kad dođem negdje gdje ima Starbucks zaobilazim ga u velikom luku.
Re: Mit o vlasniku kafića
| #20Re: Mit o vlasniku kafića
| #21Bila sam jednom u nečemu jako sličnom Starbucksu (San Francisco mislim da se zvalo…) i, iako mi se ležerna atmosfera jako dopala, kava koju sam pila imala je okus po šećeru, vaniliji, karameli… ali najmanje po kavi… Ja sam to nazvala masakrom kave :) A da ne govorim o mom trbušku koji se kasnije napuhao kao balonček… Ali za slatkoljupce super :D
Re: Mit o vlasniku kafića
| #22Slažem se da su Starbucks, kao i San Francisco i slične kave, pretpostavljam i one koje je probala Krvava više napici koji podjsećaju na kavu, nego “kava”. Ako ih se kao takve prihvati, nema problema! Ali, ako hoćeš kavu…
Re: Mit o vlasniku kafića
| #23