Iako je riječ o jednom, naizgled, sasvim običnom kolaču i o jednoj starinskoj, pomalo neuglednoj posudi, bidra i te kako zaslužuje svoju priču jer ima stoljetnu povijest i tradiciju.
Bidra je tradicionalni dizani kolač našeg Međimurja, a naziv je dobio po istoimenoj glinenoj posudi u kojoj se pekao i bio je obavezan u svim svečanim prilikama, a blagdanski stol bez bidre jednostavno je bio nazamisliv. Iako je riječ o jednom, naizgled, sasvim običnom kolaču, zahvaljujući svojoj stoljetnoj tradiciji i povijesti, ovaj kolač i te kako zaslužuje svoju priču.
Tradicionalna klasična posuda bidra izrađivala se od crvenkaste gline i bila je okruglog oblika, prepoznatljivih kanaliranih bokova i "naciganih" (valovitih) rubova. Najčešće je iznutra bila bezbojno ocakljena, sa ili bez ornamenata na dnu. Vanjska strana se nije ocakljivala, pa je posuda pečenjem u krušnim pećima s vremenom poprimala dimnu patinu. Kako je za različite svečane prilike i kolač trebao biti prigodnog oblika, tako su lončari uz klasičnu okruglu bidru izrađivali i bidre duguljastog i srcolikog oblika, a u privatnoj etnološkoj zbirci starina i antikviteta u "Potrtom kotaču" (Sv. Martin na Muri) još je i danas sačuvana bidra u obliku bebe koja se koristila za krstitke. Današnje bidre se u valovima i kanalima ponešto razlikuju od onih starinskih (modernije su), te se najčešće ocakljuju i izvana, a dno im je ukrašeno nekim biljnim motivom.
Kolač bidra pripremao se od tradicionalnih namirnica, te punio nadjevima karakterističnim za međimurski kraj: orasima, makom, sirom, a kasnije i lješnjacima i rožičkima (rogačem). Ovisno o prigodi za koju se pripremala, kao i o imovinskim mogućnostima domaćinstva, bidra se punila s jednim, dva ili tri nadjeva. Vrlo često se i prigodno ukrašavala dodacima tijesta, živim ili umjetnim cvijećem (umjetno cvijeće se ručno izrađivalo od raznobojnog krep papira), grančicama asparagusa, zimzelena i sl. No, najsvečanije, najukusnije i najraskošnije bidre bile su, svakako, one svatovske.
Vjenčanje je nekada bio događaj u kojem je sudjelovalo cijelo selo. Običaj je bio da svatovske bidre pripreme kuma i podsnehalje, a nije to bio nimalo lak posao, jer bidre je trebalo pripremiti kako i dolikuje svečanom svatovskom trenutku, da svatko od mnogobrojnih svatova dobije po komad. Svatovski narodni običaj bio je i plesanje kola s bidrama na glavi, a izvodile su ga mlade djevojke (snehe) za plodnost mladog bračnog para. Mnoga međimurska folklorna društva još i danas njeguju taj tradicionalni ples, a pronalazi se u Maloj Subotici, Palinovcu, Orehovici, Belici, Kvitrovcu i Štefancu.
Uz neizbježan danak modernizaciji i napretku, svatovske bidre zamijenjene su danas već tradicionalnim, raskošnim i višekatnim svadbenim tortama, a glineno posuđe pomalo je istisnuto iz upotrebe te se najčešće čuva kao suvenir na nekoj polici... ili još gore, na nekom prašnjavom tavanu. S tugom otvaram ladice sjećanja... Slike bakine bidre vrlo su jasne i žive, ali nitko mi nije znao odgovoriti gdje je i kada nestala. A ja kao ja, sentimentalna i sjetna, želeći sačuvati barem mali dio prošlosti za budućnost, nedavno sam kupila novu bidru i nadam se da će i ona jednog dana postati bakina i unucima pričati neku svoju priču.
Fotografije: Muzej Međimurja Čakovec, mhsvabica
:(Još nema komentara