Mala rasprava o kiču

I današnje proljetne i tople subote kao uostalom i svake druge, upustila sam se u pospremanje dnevnog boravka. Taman sam na balkonske stolice porazmjestila jastučiće da se dobro osunčaju kad me trgnuo zvuk automobilskih sirena. Vjerojatno su neki svadbari, zaključim i vratim se unutra na daljnju rabotu. A onda je dreka truba postala gotovo nesnosna jer se valjda ženio netko iz bliže okolice. Nije da sam (kao!) znatiželjna al' ipak bacim pogled niz treći kat. Automobili se zaustavili ispred zgrade, okićeni mašnama u kombinaciji bijele i ružičaste boje, cvijećem i zelenilom. Zaorila i muzika narodnjačkih nota, a neki od uzvanika, zarumenjelih obraza, pridružili se pjevačici. Pa se uz posluženo piće podvriskivalo i nadvikivalo barem sat vremena. Tada se iz ulaza do našeg pojavila i mladenka odjevena u bijelu vjenčanicu urešenu ružičastim aplikacijama. Susjedni balkoni privukli svoje stanare i načičkali ih poput loža u kazalištu. Osmijesi od uha do uha, sjetili se valjda mnogi svojih fešta. A kad je konačno mladenka sjela u jedan od automobila, kao čarobnim štapićem stvorila se i zastava državnih obilježja. Kad je bal, nek' je bal. Odoše! Buka prestade, sve se lagano smiri i vrati u subotnju kolotečinu, a ja pomislih da je moglo diskretnije i s malo manje – kiča. I dok sam završavala posao sjetim se jedne raspravice, baš o kiču.

Još se živo sjećam početka našeg razgovora kao i njegova razloga. Došla mi je naime odjevena u crne hlače i majicu koju sam joj nedavno kupila, a usput je zatražila savjet može li i nova torbica (rođendanski poklon prijateljica) upotpuniti look. Majica je bila zgodan i moderan odjevni predmet sa dosta hrabrom kombinacijom boja, tamnoplavom i zelenom, koji se usput savršeno slagao s bojom njenih očiju. Uz hlače crne boje, idealna kombinacija. Ali…. joj, ta nesretna torbica? Iako lijepa oblika, niti prevelika niti minijatura, bila je u kombinaciji crne i „otrovno“ ružičaste boje. Na odjeći niti končića ružičaste boje, pa s čime će se onda slagati ta nesretnica od torbice? To sam joj i rekla i čim sam to izrekla njene su se oči napunile suzama. Torbica je poklon prijateljica s kojima će se ubrzo sastati pa kako će doći pred njih, a na ramenu se klatiti nešto drugo, ili gore, staro?

Pogledala sam na sat pa vidjevši da ne kasni, rekla joj da sjedne na minuticu. Iako se uz suze u očima pojavio i izraz nestrpljenja, sjela je. Tada sam joj rekla da su se modna vremena doista promijenila u odnosu na negdašnja, pa čak i na ona kada sam bila njenih godina.

Naše su nas mame tada podučavale modnim trikovima, bolje rečeno modnoj kulturi savjetima da nam se obuća bojom uvijek mora slagati s bojom torbica i eventualno rukavica (tada su se rukavice nosile još samo zimi). Dakle, čizme, cipele ili sandale crne boje isključivo uz crnu boju torbice, bijelo sa bijelim, smeđe sa smeđim, a donekle se dopuštala ekstravagantnost crvenog iako i to samo tamnocrvenog, a nikako ne onog punog crvenog.

Odjeća pak u skladu, na način da gornji i donji dio predstavljaju kontrast. Naročito su bile na cijeni kombinacije crno-bijelog, crno-crvenog, smeđe-žutog,  a ako je koji komad odjeće bio višebojan tad je sve ostalo moralo biti u jednoj, kontrastnoj boji.

Rekla sam joj da mi se ta „modna tablica množenja“ urezala u pamćenje i držala sam je se desetljećima. A onda je moda uvela neke do tad nedopuštene kombinacije pa sam se i ja uz ostale pokušala snaći u tom cirkusu. No neke granice nikad nisam prešla iz jednostavnog razloga što nisu oku ugodne. Nije shvaćala, negodovala je, čak je pokušala započeti svađu uvjeravajući me kako griješim. Kao da je onaj tko nadglasa drugog, automatski u pravu? Uvidjevši da razgovor može potrajati, krenula sam prečicom i upitala je, je li čula za riječ: kič? Kaže da je, ali na pitanje neka mi objasni, odnosno pokaže primjerom, ne zna.

Objasnila sam joj da se pod pojmom kiča podrazumijeva neukusni i nadri(kvazi) umjetnički proizvod. Nešto što bode oči, nešto što se ne slaže i da se o tome je li nešto kič ili nije, uči. Postavila mi je zanimljivo pitanje, mislim li da u prirodi postoji kič. Ono; plavo nebo, bijeli oblaci, žuto sunce, zelena trava i cvijeće plameno crvenih boja? Odgovorila sam joj neka pogleda dugu i spektar boja, zastupljene su doista sve postojeće boje koje ljudsko oko raspoznaje, no ako se odjene u sve ponuđene dugine boje, onda može na … karneval.

Sigurno je da se niti jedno ljudsko biće ne rađa s urođenim osjećajem za kombinaciju boja, na tome su stoljećima radili modni stilisti, mijenjaju se i sami stilovi, ali ostaje ono najvažnije, da ono što se pokaže, bude skladno.

Danas je posve prihvatljivo i dapače lijepo, kad kosa na djevojci ili ženi zasjaji u ružičastim ili narančastim (zeleno i plavo sam namjerno preskočila radi nje) tonovima pa iako se zna da je to umjetna boja, dijelovi odjeće i obuće moraju biti usklađeni. Nije još uvjerena i tupi mi  prirodom. „U redu“, kažem i uzmem prvi časopis koji mi se našao pod rukom (a bio je Neckermannov katalog, srećom, prvi uz dnevne novine) i brzo ga prelistam. Ah…… kičeraja!!! Pokažem joj umjetno cvijeće koje se nudi na prodaju za ukras doma, pa iako je ova današnja izrada puno kvalitetnija od nekadašnje, plastika je plastika. I još k tome kričavih boja! Plastične žabe za ukras vrta, mini fontane za dnevni boravak, ukrasne uskršnje grane s obojanim jajima, plastični čipkasti podmetači....

Evo i vrtnih patuljaka, nečeg na što mi se doista okrene želudac,skoro pa kao i na balkonske gipsane ograde.Gleda njih, pa mene i na kraju odluči: „Stvarno su grozni!“ Pita me što bih to promijenila na njenoj odjeći, majicu ili torbicu? Iako bih torbicu, odlučujem se za majicu jer će djelovati edukativnije, obzirom da znamo čiji je poklon. Možda čak altruistički?! „Vidi, skini majicu i umjesto nje uzmi onu crnu sa ružičastim otiskom, taman će se slagati s torbicom. Na kapke sjenilo nježno roza. I to bi bilo dovoljno“. Ode u sobu, a kad mi se došla pokazati bila je kao proljetni cvijetak, lijepa i usklađena. Ako ništa drugo, patuljci su je razuvjerili.

Kada je konačno otišla, uzela sam u ruke opet onaj katalog i polako ga prelistavajući, čudim se tko može dizajnirati, proizvesti, kupiti, gledati i uživati u pogledu na nešto takvoga. A možda bi se, razmišljala sam, protiv kiča trebalo boriti na način Andyja Warhola – kičem samim, dovesti ga do apsurda? No, kako dobro čujem i vidim, znam da je kič teško odstraniti, kako iz muzike, slikarstva, književnosti, odijevanja… pa čak i gastronomije, tako i iz života.

Nekima je kič postao stilom življenja što je grozno samo po sebi ali je još gore što prezentacija takvoga privlači masu njih kao pčele cvijeće jarko ružičaste boje. A što ćemo, još uvijek ne postoje naočale koje bi kič pretvorile u ukus, a pitanje bi li ih netko i kupio, taman da su izrađene u crveno-ružičasto-žuto-zelenoj kombinaciji?

 Umag, 28.travnja 2012.