tracy
Svako putovanje počinje iza kapaka. Prije avionske karte, iznajmljenog automobila ili podignutog palca, na putovanje krećemo u mašti, uz pomoć informacija iz turističkih vodiča, priča prijatelja, podataka i slika s interneta. Taj dio putovanja je vrlo važan, ponekad neophodan. Stvara onu ugodnu nervozu, podiže adrenalin, a čula stavlja u stanje pripravnosti. Sve do trenutka kada više ne možemo dočekati da slike iz glave prijeđu u stvarnost pred našim otvorenim kapcima.
Tako sam se prije polaska za Ekvador detaljno raspitala i proučila lokalnu kuhinju, točnije ono što mogu očekivati na tanjuru, a što bi bilo bolje izbjeći, odnosno svakako probati. I naišla sam na sve i svašta. Od svakojakih recepata i naziva jela dostojnih horor filmova, poput juhe od goveđih kopita, mrava s okusom limuna, juhe od bikovih pera i još čitavog niz nevjerojatnih "poslastica", koje su me gotovo uvjerile da u torbu uguram nekoliko paketa dvopeka i suhih keksa.
Na svu sreću, u većem broju slučajeva radilo se o "slobodnijem" prijevodu sa španjolskog, jer Caldo de patas zapravo ne označava juhu od goveđih kopita, već nogica, s jukom i kikirikijem te puno svježeg korijandera.
Kao stvarna, a ne tek lošije prevedena, pokazala se Yaguarlocro, gusta juha od krumpira i krvi krave ili janjeta, te Caldo de pata, bistra juha s komadima goveđeg mesa, među kojima i vimena. Iako, nisam mogla zamisliti gdje i kako ću to pojesti, barem sam već prije polaska naučila da riječ "locro" označava gustu juhu s krumpirom kao glavnim sastojkom, a "caldo" bistru juhu.
Kao omiljeni specijalitet kontinentalnog dijela Ekvadora svugdje se spominjao zamorac na ražnju. Na internetu postoje mnoge fotografije tog jela, na kojima se zamorac vidi čitav, s nožicama i glavom, kao što je to uostalom slučaj s našim domaćim pajcekima ili kozlićima. Pa, iako pretpostavljam da ga mnogi ne bi pojeli ni pod prijetnjom smrti od gladi, znalci kažu da je meso slično kuniću, dapače još mekše.
Međutim, juha koja je najviše pogodila moju maštu, bila je jedna od onih koje nisam mogla probati, čak ni da sam htjela. Radi se o juhi od kornjače, točnije divovske kornjače s Galapagosa, koja danas spada u zaštićenu vrstu. Imati meso finog okusa za mnoge divlje životinje predstavlja ne samo peh u obliku brojnih neprijatelja, već i opasnost od izumiranja. Slučaj koji se dogodio divovskim kornjačama s Galapagosa. Kad je 1535. godine otkriveno, otočje usred Tihog oceana predstavljalo je dom za stotine tisuće divovskih kornjača, koje mogu dostići težinu do 250 kg. U kratkom vremenu, Galapagos je postao nezaobilaznom točkom na putovanju preko oceana za brodove koji su se tu opskrbljivali vodom i hranom. Pošto su, osim odličnog mesa, kornjače bile poznate i po tome što su mogle preživjeti bez vode i hrane čak godinu dana, postale su vrlo cijenjenom zalihom svježeg mesa. Mornari su kornjače žive stavljali u potpalublje i hranili se njima prema potrebi tijekom višemjesečnih plovidbi.
Pretpostavlja se da je samo tijekom 18. i 19. stoljeća na taj način ulovljeno oko 200.000 primjeraka. Danas ih je ostalo oko 15.000 uglavnom na otoku Isabella. Mnoge podvrste su u međuvremenu izumrle.
Danas je juha od divovskih kornjača tek podatak i priča iz prošlosti, međutim još se uvijek može naručiti na Korzici i u nekim dijelovima Južne Amerike i Azije. Uz iznimku da se radi o uzgojenim kornjačama drugih vrsta.
I dok sam u Darwinovom centru u Porto Ayora, otok Santa Cruz, promatrala njihove okrugle glave izbrazdanih obraza i patchwork uzorke na oklopu, po prvi put sam pomislila da li je ispravnije da izumre recept ili životinjska vrsta, prisjećajući se naših riječnih račića i prstaca, manje slavnih, ali jednako nesretnih sudbina? I što bi o tome danas rekao Darwin, navodno, jedan od velikih štovatelja juhe od divovskih kornjača?
© Podravka d.d. 2003.—2012.
9 komentara do sada…
kornjaču ne bih mogla pojesti, naime, kornjače imam za kućne ljubimce i ni u kojem slučaju ne bih pojela ništa od mesa kornjače.. isto kao da jedem psa… dakle, nek radije izumre recept…