Iz kutije sjećanja

Nekako u vrijeme kad se već otapao prvi ovogodišnji umaški snijeg, koji nas je nenadano zabijelio puna tri dana, nazvao me netko znan s viješću: srušili su kuću starog Rusa.

Vijest mi prvotno nije ama baš ništa značila; tā tko je uopće stari Rus i što bi mi trebala predstavljati njegova kuća, pa ipak, malo po malo, uskovitlala se prašina sjećanja na jedno predivno doba, doba mog djetinjstva i čovjeka koga sam se u to doba grdno bojala.

U zadnje vrijeme, kako godinu odmiču, vlastiti mi život sve više nalikuje na police u smočnici. Boce i kutije uredno posložene; one koje sam najranije odložila su na vrhu, gotovo kod žarulje, a dolje još ima mjesta. Pa kad zakoračim u tminu te prostorije, a potom upalim svjetlo, one stvari na vrhu bljesnu nekim mutnim zelenkastim sjajem, mameći da se uspnem po ljestvama, obrišem prašinu, otvorim ih i zagledam se u svoje djetinjstvo.

Pa zna se, djeca i starci (uvjetno rečeno) mogu komotno ruku pod ruku. Netko će to spomenuti smijuljeći se pakosno, netko nostalgično, a ja si nešto mislim da su početak i kraj isti. Jednostavni, lišeni svih niti života koje su se ispreplitale tijekom školovanja, jurnjave na posao, stvaranja obitelji i/ili karijere. Jednostavni u svom iskonu i kao da čujem riječi: Vraćam se kući!

Vijest koju sam čula i pogled na hrpice snijega zaostale na susjednoj ulici, vraćaju me u kasne 50-te prošlog stoljeća, u Zagreb i Dubravu.

Poklopac na jednoj od kutija iz smočnice je otvoren i ja….

….. ugledah samu sebe kao djevojčicu od nekih 4 - 5 godina, kako nabirući nosić zbog oštrog mirisa snijega, tog sunčanog siječanjskog dana plačem jer zbog snijega koji se uzdigao s obje strane ceste gotovo i ne vidim susjedne kuće, jer mi je hladno i jer me starija sestra ostavila samu na sanjkama. Nisam više sigurna znam li se vratiti sama kući, ne znam kojom bih stranom ulice pošla, a sanjke mi se čine jednako teškima kao i hodanje kroz snijeg. Ruke bez rukavica peku me od hladnoće, kapa, spuznula s glave, crveni se u snijegu. Očekujući da mi se sestra ipak vrati, zagrabih šakom snijeg i strpam ga svog u usta. Baš lijepo! To mi svi brane, a ja ih slušam, bojeći se tate. Mmmmm … fino je, makar me okus podsjeća na miris mokrog drveta u bajtici moje najdraže prijateljice Bibe, ali  da, fino je, kao voda!

Maksimir iz mog sjećanja

Ne vidim sestru i odgađajući trenutak povratka kući, pogledam na lijevu stranu, baš u kuću staroga Rusa. Srećom, njega, staroga Rusa ne vidim ispred nje. Svi smo ga se bojali; kad bismo ga ugledali kako se gega vukući uvijek sa sobom jednu te istu staru vreću, trčali bismo bezglavo u prvi zaklon.Za lijepog i toplog vremena uz njega su skakutale i njegove dvije koze ali im se nikada nismo usudili približiti. Baka me plašila, budem li zločesta, završit ću u vreći staroga Rusa što je bila najgora varijanta budućnosti. Ispred visoke jednokatnice sve je očišćeno, a borovi uz lijevu stranu kuće visoki i svečano okićeni snijegom. Na prozorima bijele zavjese. A onda, uz zavjesu, ugledah sitno i blijedo lišce nekog dječačića, svijetlih, modrih očiju. Nisam mu se stigla niti nasmiješiti jer se neka tanka i bijela ruka spustila na zavjesu i malo je trgnuvši, sakrila dječaka od mog pogleda. Tko je to i zašto ga nikada nisam vidjela s ostalom djecom na našem najdražem igralištu – voćnjaku?

Dosadilo mi čekanje i vratih se kući gornjom stranom ulice. Kod kuće me, jasno, dočekala sestra i još me je pred bakom optužila, rekavši da sam sama kriva zbog toga što sam ostala na cesti, da me zvala, a kako se nisam odazivala da je bila sigurna da sam se vratila kući. Baš me zvala, baš! Isplazila sam joj jezik dok je baka kuhala. Ona meni, a ja opet njoj….

U kuhinji nije baš dobro mirisalo jer ne volim kelj ali me veselilo ponovno sanjkanje poslije ručka. Ručale smo samo nas tri jer su mama, tata i deda radili, a oni jedu tek kad dođu. U uglu je stajala peć, a unutra se kroz prozorčić vidjelo kako plamen narančasto poskakuje. Obuzela me neka obamrlost, umor, kapci, ruke i noge teški. Naklaćena na stol pitam baku tko stanuje u Rusovoj kući? „Pa Rus“, kaže mi ona. „I tko još s njime? Njegova žena, kćer i zet. I još? I Andrej! Pa tko je Andrej?“ Kaže mi da je to Rusov unuk i da nema druge djece osim njega. Pitam je, zašto ga nitko nikada nije vidio u voćnjaku? Ili … ne znam, na cesti? „E“, kaže mi baka, „ne smije on van“. Na moje, kao iz puške: „Zašto?“, šaptom odgovara da mu njegovi brane jer se boje da će se zaraziti od nas, dobiti neku bolest, a osim toga da mu nismo ni društvo. Ništa mi nije bilo jasno. Kakvu sad zarazu i kakvo sad društvo? Najbolje se stvari dešavaju u voćnjaku, dok se igramo lovice po stablima, dok u rano ljeto jedemo zelene marelice, dok jurcamo po okolnim livadama i ivančicama kidamo glavice, ali i sad po zimi, ima li išta ljepšeg nego se sanjkati niz Mačekov brijeg ili Borskom ulicom sve dok prsti na rukama i nogama ne dobiju boju šljive bistrice. No baki se izgleda više nije pričalo jer je prala suđe i stavljala manje posudice na peć da čekaju mamu i tatu. I dedu, ako se danas vrati kući. Nekada ga nije bilo puno dana pa je baka vikala na njega kad se vratio, a on se samo smijao.

Jedva čekam da dođe mama, a kad je došla, da ruča i sjedne u sobu. Nisam otišla popodne na sanjkanje već sam je baš čekala. Čim je sjela, odmah sam je pitala tko stanuje u Rusovoj kući i zašto Andrej ne smije van.

Mama mi priča puno toga što ne razumijem. Spominje neke ratove i tešku rusku situaciju i bijele i crvene i Rusa koji je pobjegao iz te Rusije, baš kod nas. I da se pravi da nema novaca, a ima, ali su blago sakrili kraj kuće, zakopali ga. „Blago?!“, šire mi se oči u nevjerici i iščekivanju. Mama sad govori tiše iako nema nikoga osim nas i bake. „Pričaju da je Rus bio plemić, bogataš i da je bježeći iz Rusije ponio veliko blago“. Priča mi da se ovdje kod nas bojao da ga njegovi ne otkriju, a onda se bojao da ga naši ne okradu pa je zakopao blago i sad ima samo dvije koze. I vreću. I ženu. I kćerku i kćerinog muža i unuka. „Andreja?“, pitam. „Da, Andreja“. Mama mi isto priča kao i baka. I to, da je Andrej godinu dana mlađi od mene ali da se njegovi boje za njega jer je sitan i nježan, da ne oboli i umre. Zato ga čuvaju kao kap vode na dlanu. I zato se ne igra s nama. Bilo mi ga je žao tako malog, možda bolesnog i možda uskoro mrtvog.

U godinama koje su sljedile i dalje sam sa svojom klapom harambašila našim ulicama sve do 12. kad sam se zasitila igre i okrenula drugim interesima. No, nikada nisam vidjela Andreja među nama, čak niti ispred kuće u kojoj je odrastao. Kako su godine prolazile, Rusove sam se vreće sve manje bojala, a onda je iznenada stari Rus odselio. I svi njegovi. I nevidljivi Andrej. U kući je sad stanovala neka druga obitelj, a potom su je kupili treći. E, kad je taj treći kupio kuću pa u dvorištu iza Rusove kuće sagradio drugu na dva kata, opet su počele priče u našoj obitelji ali i kod susjeda. Pričale su susjede kako je taj treći izgleda ipak pronašao blago kad je kopao vrt ili barem dio blaga jer došli su siromašni, a onda najednom, počeli graditi tako veliku kuću. „Od kuda im novac ako ne od blaga….“, glasilo je pitanje susjeda.

Gledajući snijeg u plavo zimsko popodne, razmišljam o tome kako su ljudi od kad valjda postoje, uvijek sanjarili o pronalasku blaga. Nikada valjda ne prestajemo biti djecom, što li?

Sjetim se maglovito i onog nježnog lišca iza zavjese, čini mi čak da sam mu u očima vidjela čežnju iako tada nisam znala definirati taj izraz. Andrej i njegovi, kamo li su otišli, što se s njime dešavalo? Jesu li mu uspjeli ukrasti i mladost kao što su mu ukrali djetinjstvo? I sjetim se vijesti koju sam maločas primila: srušena je stara kuća Rusa. A s njome valjda i snovi o blagu.

U nedostatku fotografija iz opisanog vremena, koje čame u nekom albumu u našoj zaključanoj i samoj kući u Dubravi, evo jedne koja budi sjećanja ...  iako to više nije moja Dubrava