ISTINITA PRIČA JEDNOG PSA (sedamnaesti nastavak)

Onog dana kad sam bila puštena u to nepoznato carstvo kancelarija, za mene je počela nova faza mog života.

Naime, od tada sam svako jutro nakon šetnje, zajedno sa svim svojim najdražima, osim najmlađeg gazde, odlazila tamo. To je bio moj „posao“. Tako sam ja to shvatila i prihvatila. Eto, valjda me zato i prozvaše „kancelarijskim terijerom“.

Pošto smo mi psi vaši čuvari, moj posao je čuvati moje gazde i njihov, a i moj, prostor.

Sad se sigurno pitate od koga? E, to je ta priča koju vam želim ispričati.

Kako svi mi svako jutro odlazimo dolje na „posao“ , tako isto svako jutro dolazi i gospođa A.

Sjeda za svoj stol i nešto „radi“. Gleda onaj televizor bez slika i lista neke papire. I to mi je posao, mislim si ja opet? I opet se čudim!

Ja, kao svaki pravi čuvar, sjedim između nje i mojih gazda i motrim. Motrim svaki njen pokret, svaki mig i namjeru. Cijelo vrijeme sam usredotočena samo na nju.

I sve je mirno i u redu, dok ona sjedi tamo gdje su joj moji gazde, valjda, odredile da sjedi.

Ali, onog časa kad se ona ustaje, ili ne daj Bože, želi otići u druge kancelarije, kod mog gazde ili mladog gazde, moram se ja umiješati.

Najprije je lijepo upozorim, lavežom, naravno, kako drugačije, da joj nije pametno udaljavati se sa svojeg mjesta. Ona me uglavnom ne posluša, nego me samo pomazi i nešto promrmlja, želi me omesti u mojoj dužnosti, i ode kud je naumila.

Tada ja krećem za njom. Stojim pokraj nje i ne dozvolim da se približi mojim gazdama. Ponekad to potraje, pa mi dosadi.

Pošto se tamo nalazi moja posuda s vodom i hranom, ja malo prizalogajim, ali pritom ne puštajući je iz vida.

Osim toga, bitno je takvim pridošlicama u naš dom, ili kako bi mi psi rekli u naš čopor, pokazati da je to moja hrana i da jedino ja imam pravo na nju. Tu se nikad ne nalaze one fine delicije u šuškavim papiričima, nego obični keksići, ali ipak, važno je pojesti, da se zna.

I tako nekoliko puta na dan, pratim i upozoravam gospođu A na njeno ponašanje. Gazde uglavnom ne reagiraju, ili se smijulje, jer su taj „posao“ prepustili meni i spokojni su.

Nije lako, jer to traje satima, ali to mi je dužnost. Tako sam to shvatila.

Onog časa kad se oglasi iritirajuće zvono na vratima, znam da dolazi crveni auto, valjda je to njezin gazda, koji je onda odvodi njenoj kući.

E, sad ja moram izleteti van, na dvorište i svaki puta glasnim lavežom pokušat ga otjerati, jer ni on ne pripada našem „čoporu“.

A onda njoj dati do znanja da je vrijeme da ode. Pri tom ju požurujem, gurkanjem, glasnim mrmljanjem i dosadnim hotkanjem za njom.

Još posljednji lavež za kraj, za njihov odlazak i mogu spokojno na zasluženi odmor.

Poslijepodne je rezervirano za odmor, u kući, na terasi ili dvorištu, ovisno o vremenu.

Ponekad ostajem i sama, ali samo na kratko, dok moji gazde odu nekamo s onim svojim limenim ljubimcem.

Uvijek im dam do znanja da bi i ja htjela ići s njima, pogledam ih svojim tužnim pogledom i ukopam se na mjestu gdje me ostave. Ali uglavnom ne pomaže, pomiluju me i obećaju da će se brzo vratiti i nagraditi moje strpljenje onim finim delicijama. I moram priznati, uvijek ispune svoje obećanje. Zato i nije to neko teško čekanje.

Dobro, desilo se par puta da sam dugo čekala i mrak se spustio i gladna sam bila (ja vam nikad ništa ne jedem kad moji gazde odu od kuće, iako mi uvijek ostave svježu vodu i hranu ... to je tako kod nas pasa, a pogotovo nas bivših lutalica, nikad se ne zna šta se može desiti, treba čuvati hranu, pa i zakopati u zemlju, ako je moguće, za neka teža i nedajbože lošija vremena) ali su oni ipak brzo dođu i sve se odmah zaboravi.

Ali na žalost, bilo je i onih dana kad ih nije bilo duže vrijeme, i cijeli dan i cijelu noć, ali jako, jako rijetko.

Kao što već znate, mene moji gazde izvode van tri puta na dan. Ja svoju nuždu uvijek obavljam vani, i onu malu i onu veliku. U našem dvorištu to ne radim, pa čak ni u onom jako velikom, punom voćaka. To je jedno od pravila koje sam pristala pridržavati se.

Mogu samo vama, onako u povjerenju reči da mi se par puta dogodilo da nisam nikako mogla dočekati izlazak, pa sam kriomice to napravila kod gazdaričinog kamenjara, a onu veliku, kad stvarno nije bilo vremena istrčati ni na cestu i da su vrata bila otvorena, pod magnoliju. Nadam se da gazde nisu primjetile, ili ako jesu, da su mi oprostili, jer to su bile izvanredne okolnosti.

Tako kad mojih gazda nema, a vrijeme je za šetnju, uvijek netko dođe da me izvede. Obično su to mladi gazde ili njihove djevojke.

Jednom sam tako bila sama dosta dugo i kad sam već očekivala ili gazde ili nekog od mladih, da se pojave, jer je bilo vrijeme izlaska, pojavila se gospođa A.

Možete misliti kakvo iznenađenje za mene!!!

I nije išla ona u one dole prostorije, kancelarije, nego ravno po stepenicama na našu terasu. Iako sam joj puno puta, kad je išla gore kod gazdarice, jasno dala do znanja da joj tu nije mjesto, ona sada sama ide ravno gore.

Naravno da nisam šutke podnosila to njeno gazdovanje.

Lajala sam i svojim tijelom joj priječila put na terasu ... ona me totalno ignorirala i samo pričajući mi „bajke“ uzimala povodnik i kopčala na moju ogrlicu i ... gle smionosti ... ona bi mene vodila van!!!

To si ja ne mogu dozvoliti!!!

Kako pas može imati povjerenja u čovjeka koji ih se boji?

Da ja mirno šetkam i njušim okolo dok me vodi i „čuva“ gospoda A, koju ja čuvam od svojih??

Ne, to si stvarno nisam mogla dopustiti!

Legla sam na svoj krevetić i ukopala se svom svojom težinom, od nepunih dest kila, u njega i čekala šta će biti.

Ne idem pod cijenu borbe do kraja!

Ona me je vukla pozivajući „Lila, idemo van“, kao da ja neznam šta smjera!

Ne, ne i ne!!!

Pa šta da me opet nekuda odvede i ostavi, kao oni prvi gazde?

Šta ako se ja neću znati vratiti?

Šta ako ja nikad više neću vidjeti svoje dobre gazde?

Odlučila sam čvrsto ... NE IDEM!!!! I gotovo!!

Ona je bila toliko uporna, da me je vukla po terasi, zajedno s mojim krevetićom, kojeg  ja ni u ludilo ne bi napustila.

I tako je još jedno vrijeme pokušavala me milom nagovoriti, ali nisam popustila, iako mi je izlazak već bio jako, jako potreban.

Hvala Bogu, odustala je!

Natočila mi svježe vode i nasula hranu u moju posudicu, kao da je meni bilo do jela i pića, i otišla!

Koje olakšanje!

Ponosila sam se sama sobom, a vjerujem da bi i gazde bili ponosni na mene, što se nisam dala odvesti iz našeg doma.

Kad su se oni vratili, a trajalo je to još dosta dugo, ja sam ponovo osjetila onu veliku sreću i sigurnost, kao onih davnih godina kad su me kao lutalicu, primili u svoj dom.

Tako bi voljela da sam im mogla opisati šta se dešavalo dok ih nije bilo, ali nije bilo vremena, trebalo se dobro pomaziti, ponjušiti, najesti se konačno i onda ići u šetnju.

Pitate se kako sam riješila svoje tekuće i ine probleme, nakon što nisam prihvatila poziv za van gospođe A?

Eto, to je jedan od onih  kriznih trenutaka, kada sam morala obaviti nuždu u dvorištu.

Ali sigurno mi je oprošteno,gazde su to  pokazali svojom ljubavlju i pažnjom, kojom su me neprestalno obasipali.

Vjerujem da su saznali kako sam bila hrabra i nepokolebljiva i uspjela ostati u našem domu, unatoč nastojanju gospođe A da me odvede.

I sigurna sam da su bili ponosni i sretni što se tako završilo. Pa kako bi oni bez mene? A kako bi ja bez njih? To ne smijem ni zamisliti.

Prošle su godine nakon tog događaja, gospođa A i dalje dolazi u naše kancelarije, ja ju i dalje čuvam, ali nikada joj više nije palo na pamet da me odvede iz mog doma. Naučila je lekciju,

I dalje sam podozriva prema njoj i ne dam joj da se previše šeta po kancelarijama, ni da ide gore u naš dom, ako ju baš gazdarica ne odvede.

Volimo se mi i kad je nema jedno vrijeme, nedostajemo si, ali na neki čudan i poseban način, samo nama razumljiv.

NASTAVLJA SE .......

PS. Molimo drage čitatelje da oproste na gramatičkom i inim pogreškama, jer tekst još nije  lektoriran. Hvala.