ISTINITA PRIČA JEDNOG PSA (petnaesti nastavak)

Moj bi se život sada, kao trebao, normalizirati. Malci su otišli u nove domove, a mačka, ko mačka, neka se penje po krovovima i obilazi susjedna dvorišta. To što ju gazdarica hrani, ma hrani ona i susjedovog Mikija, Lunu i još neke, neka joj bude.

Pošto je lijepo vrijeme mi svako malo idemo nekuda, s onim gazdinim limenim ljubimcem. Ja sada imam novo mjesto u njemu. Nisam više pod gazdaričinim nogama, kao nekad, i ne buči mi u ušima, već naprotiv uživam u pogledu, jer sjedim ili ležim u svom starom krevetiću, na zadnjem sjedalu i to uz moju gazdaricu.

Gdje je sad Mika da me vidi!

Da vidi tko je tu bio i ostao glavni kućni ljubimac!!

Tako mi putujemo u ono divno zeleno dvorište sa malom kućicom i velikim voćnjakom. Uh što volim tamo otići. Koliko divnih mirisa i prilika za lov. I uopće mi ne smeta što još ni jednu priliku nisam iskoristila. Dovoljno mi je lijepo samo njušiti i gurati njušku u te rupe gdje je lovina.

Najljepše mi je kada me, nakon divljanja po voćnjaku, gazde pozovu na šetnju.

Znate, to nije ona obična šetnja kao tamo u gradskom domu, to je puno više.

Izlet! Uživancija!

Tada idemo najprije cestom, uz jedan veliki brijeg, a onda skrenemo uz ogroman vinograd u šumu. E, to je pravi užitak!!   

No, dobro, ako zanemarimo onaj potočić koji moram proći. To me malo oneraspoloži, jer moram jako paziti da ne smoćim šapice (sjećate se ... ja MRZIM vodu). Tu imam malu pomoć od gazdarice. Naime, ona ide prva i skaće iz kamena na kamen i pokazuje mi kako mogu proći nesmoćena. Uz malo ili više hrabrosti, nakon prvotnog oklijevanja, prođem ja i tu prepreku i tada nastaje pravi rajski ugođaj.

Pred nama se prostre prekrasna zelena šuma. Nije to obična šuma, kao one u koje idemo samo na kratko. Tu nema nikakvih staza s onim kamenčićima koji me strašno pikaju za šape, tu su samo divni mekani putevi i stazice pune lišća i zelenila.

A tek mirisi! O tome bi vam mogla pričati danima, ali šta kad to vas ljude nimalo ne zanima.

Dok ja namirišem neku nepoznatu životinju i hoću poći po njenom tragu (uostalom, ja sam lovački pas) moji gazde odmah me zovu nazad i baš onda krenu drugim putem. Nikako ne mogu razumjeti kako njih ne privlači taj miris. Ponekad uspijem ugurati njušku u neku rupu ili truli panj i nanjušiti lovinu, a ponekad ju i vidjeti ... ali nikad ne uloviti. Vjerojatno je u tome i čar. Zato se uvijek nanovo veselim tim izletima i uvijek se nanovo nadam da ću jednom nešto uloviti. Ne za sebe, pa meni je najfinije ono što mi ponude gazde, nego da njima poklonim, da oni budu ponosni na mene.

O čemu god da vam pričam, sad ne mogu više a da ne spominjem i tu mačketinu. Oprostite vi mačkoljupci što sam je tako nazvala, ali ništa bolje nije ni zaslužila. One su, izgleda, sve odreda lovačke mačke, jer uvijek nešto ulove. Tako je ta naša Mika (vidi, vidi, pa ja sam je nazvala „naša“ ) već par puta ulovila miša, šišmiša i pticu za moje gazde. Ostavila je poklon pred vratima. Nisu se nešto veselili tome, ali ona ih je darovala, a ja još nikad nisam. Pa kao je onda ne bi nazvala mačketinom. Kako ona može biti bolja od mene. Eto, to je jedini razlog zašto još uvijek želim da nešto ulovim.

Osim lijepih trenutaka provedenih u šumi i voćnjaku, vodili su me moji gazde i na more. I to dva puta od kad je Mika tu. Ali ne i nju.

Kao što sam vam već rekla, ispočetka sam se čudila kud to idemo i zašto se tako dugo vozimo, ali sam s godinama shvatila da je to put u drugi dom. Tamo su drugi susjedi, drugi psi i druge mačke. Ima tamo i ona velika grozna voda, ali uglavnom se šetamo malo dalje od nje i samo ponekad ju malo preplašim, lajući na nju, kad baš želi izaći van, prema nama.

Tamo puno vremena provodimo vani, nisu samo tri šetnje i gotovo. Izleti u male šumice, nova mjesta, razni restorani i kafići (obožavam one mekane nove tepihe na koje se zavalim dok gazde sjede piju i jedu)  razni ljudi, mačke i psi. Sve je interesantno i zabavno, ali ponekad i naporno. Ne smijete zaboraviti da sam ja već pas u visokim psećim godinama. No, to nastojim ne pokazati, uvijek spremna za novu avanturu čim gazde pokažu i najmanju namjeru da nekud idemo. Sve ja to nadoknadim noću, dobrim snom.

Uživajući tako u drugom domu, svako malo pomislim na svoj  pravi dom i na Miku. Sve se nadam da je nekud otišla i kad se vratimo kući, da nje više ne bude.

Ali, bila sam u krivu i to jako. Ne da je otišla nego se tako udomaćila da spava na terasii to na mom krevetiću. Očito da su je mladi gazde pazili i mazili, ali nadam se, samo zato što sam im ja nedostajala.

Dok su se gazde raspakiravali, ja sam provjeravala okolinu, nove poruke i mlade gazde. Miku sam ignorirala i zaobilazila u velikom luku.

Jedino što me smetalo bila je radost gazdarice i gazde, kad su je ugledali i dok su je mazili. Ali bila sam umorna od puta i nakon finog obroka, bilo mi je najvažnije dobro se odmoriti. A kasnije ću vidjeti kojim novim metodama se boriti protiv Mike, odnosno za još veću naklonost gazda. Ma da neznam da može biti veća!!!!

Nisam vam još pričala o dvije divne djevojčice koje rado dođu k nama, a koje me obožavaju a što je još važnije, i ja njih. Nisu to djeca kao ostala što dolaze k nama, koja me vuku za rep, čupaju i glade onako kako mi se ne sviđa i na mjestima gdje mi nije ugodno. Iako ja prisustvo svakog djeteta stoički podnesem, kako bi to vi ljudi rekli. Ne reagiram na njihovo ponašanje, samo nastojim skloniti im se s puta, ako je ikako moguće. To su moje traume iz ranog djetinstva, o kojima sam vam već pričala. Ove dvije djevojčice o kojima vam želim pričati su nešto drugo.

Starija Magi i ja volimo se od prvog dana, dok još nije ni hodati znala. Kod nas se ta ljubav dogodila na prvi pogled. Njene male ručice tako su me nježno mazile, baš tamo gdje mi godi, a njezine divne očice pratila sam, kako bi znala da li je zadovoljna ili nešto želi. Posebno mi je zadovoljstvo njoj ispuniti svaku želju i bespogovorno slušati njene naredbe. A što je još najljepše, mi se tako dobro razumijemo.

Kasnije, kad je dobila sestricu, ja sam joj i dalje ostala draga i htjela je tu ljubav prema meni prenjeti i na nju. Ali, ne znam iz kojih razloga malena Juli, me se bojala. Isprva sam mislila da sam ja kriva, da sam je nečim preplašila. No, kasnije sam shvatila da je to neki drugi razlog zašto me se boji pomaziti i prići mi, a ja bi to tako jako voljela.

Kako su one rasle, rasla je i naša ljubav.

Magi je već mogla ići sa mnom na šetnju i voditi me na povodcu. Ona je bila jako ponosna, a i ja. Nisam se žurila i nisam ju vukla, samo sam lagano išla uz nju. Osim kad sam morala skrenuti s puta da pročitam neku poruku, ili potjeram mačku koja mi se nađe na putu, ali to je gazdarica već naslućivala i preuzela povodac.

U to doba dogodilo se još nešto lijepo. Mala Juli je, uz pomoć sestre, skupila hrabrosti, čučnula uz mene i pomazila me. Vjerojatno je osjetila neku ugodu, toplinu iz tog dodira koji je i meni godio, jer se samo smješkala i pokazivala radost.

Kasnije sam čula da sam ja prva životinja koju je ona dodirnula i podragala i da se pri tom nije bojala,. Bila je ponosna, kao i ja, i pokazivala roditeljima i sestri svoju novu prijateljicu. Slikale smo se zagrljene, kako bi me i bakama pokazala.

Od tada se družimo i veselimo jedni drugima. No, Magi i ja smo ipak nešto posebno. Naša ljubav i prijateljstvo ne može ništa narušiti. Ili može ..... pa, zar opet moram spominjati tu mačketinu Miku.

Ali, nekom drugom prilikom.

NASTAVLJA SE .......

PS. Molimo drage čitatelje da oproste na gramatičkom i inim pogreškama, jer tekst još nije  lektoriran. Hvala.