Evo nas s vama i jubilarni deseti put. Tko bi rekao da je prošlo već toliko nastavaka i da moja priča ide dalje. Kad sam objavila prvi dio, sa strahom sam isčekivala reakcije i komentare. Najviše sam se bojala da to nikoga, osim nas, ne interesira. Ugodno sam se iznenadila.
Priču sam počela pisati, uglavnom, da zabilježim Lilin život s nama, za moje sinove i njihove buduće naraštaje, koje najvjerojatnije ona neće dočekati. Daj Bože da bude drugačije! Isto tako, mislila sam pričom o njoj kao psu, koji to nije, kako je rekao moj sin, približiti pse nekoj djeci koja ih se bezrazložno boje. To se prvenstveno odnosilo na dvije djevojčice koje neizmjerno volim i za koje sam napisala dosta pjesama i priča.
Međutim, po vašim reakcijama i redovitim čitateljima, vidim da je priča prihvaćena i šire i to me veseli. Da ne duljim sa uvodom, idemo dalje u naše pustolovine!
Tek što sam se smirila od burnih događaja i malo dremucnula, po stubištu su počeli odzvanjati nepoznati koraci.
Moram biti na oprezu. Moj zadatak je da čuvam sebe, gazde i naš teritorij. Koraci su bili sve bliže, odlaze, dolaze. Morala sam lajati da ih otjeram. Pa tako radim u našem starom domu. Nitko, osim ako to nisu moji mladi gazde i njihove djevojke, ne smije proći našim stepenicama. Zato sam ja tu da gazde upozorim.
To sam zdušno radila i ovaj put, ali ne znam zašto je to naišlo na veliko neodobravanje moje gazdarice. Nikako da me posluša i istjera pridošlice ili da mene pusti da ja to napravim. Već se ona sve jače ljutila na mene i stalno me stišavala.
To je jedan od momenata kad nisam razumijela šta nije u redu. To me žalosti.
Ali se onda samo sjetim onog zavjeta kojeg sam si dala onog dana kad sam spašena, da ću ih bezuvjetno slušati i poštovati do kraja mojeg ili njihovih života, i već mi je lakše.
Znači, novo pravilo, ovdje u novom domu ne smijem lajati kad netko prolazi stepenicama. Dobro. Šutim ko’ zalivena. Poštujem pravilo.
Noć je bila prekrasna. Topla, mirna a ja na terasi na svom krevetiću, a u blizini moji gazde. Kud ćeš bolje!
Dan još ljepši. Puno šetnje po novim mjestima, puno novih mirisa, puno novih nepoznatih pasa (o mačkama neću ni govoriti, kao da su se sve premjestile na to more, ali zanemarimo ih) puno fine hrane i svakakvih delicija. A što je najvažnije, ni trenutka se nisam odvajala od svojih gazda. Stalno su bili sa mnom!
Uživancija, nema šta! Samo neznam ćime sam to zaslužila?!
A onda, odveli oni mene u neku šumicu, ako tako mogu nazvati ona dva tri jadna drvca, i to jako blizu one silne VODE.
Rasprostrli neke prostirke, fine meke i mirisne, u hlad. Nisam čekala da mi narede da sjednem, već se ja odmah smjestih na najljepšu i najmekšu od njih u hladu.
Znate, dragi moji, nama vam je psima prilično vruče na suncu i jedva čekamo malo hlada da nam se dlaka ohladi i jezik odmori. Naime, mi vam se ne znojimo kao vi, već se hladimo plazeći jezik i dahćući, zato nije nam baš lijepo, ni zdravo, puno biti na jakom suncu.
No, to moji gazde znaju i kad smo u šetnji, svako malo se odmaramo u hladu i pijemo vodicu.
Ali da se vratim na tu šumicu. Zatim su sjeli i gazde, mene su ponudilii da sjednem na drugo mjesto. Zašto? Ne znam. Ljudska posla. Poslušam, naravno.
I tako ležim, jedem, pijem, promatram okolinu. Puno ljudi sjedi, leži, djeca viču, skaču i pokoji pas prolazi. Zanimljivo i uzbudljivo.
Sve je dobro, ma odlično i zanimljivo, dok nismo blizu one vode. Neki ljudi i djeca su u vodi, jadni oni.
Kad odjednom i moja draga gazdarica odlazi prema vodi. Ne vjerujem!
Gazda mirno sjedi do mene!
Ja sam sve napetija, nešto moram poduzeti!
Gazdarica nestaje u toj strašno velikoj VODI!
Gazda i dalje sjedi!
Ja ne mogu!!
LAJEM, LAJEM svom snagom!! Propinjem se i bi rado za njom ali sam vezana lajnom za drvo.
Poduzmite nešto! Gazda, ljudi, pomozite! Otela mi je VODA gazdaricu!
Da nisam bila vezana sigurno bi otišla do nje i spasila je, koliko god se bojim te vode.
Ali ne mogu ništa poduzeti. Gazda mi ne da ni lajati.
Bilo je to strašno iskustvo. Gazda me pokušao smiriti na sve načine, nudeći mi svakakve delicije, kao da mene to zanima sad kad mi je gazdarica u opasnosti.
Ljudi oko nas su se zbunjeno ogledavali, pa čak se i smijali. Stvarno nekad pomislim da vas ljude uopće ne razumijem.
Ali na moju i gazdaričinu sreću, sve je dobro završilo.
Gazdaricu se vratila, pobijedila VODU i došla je k meni. Sva mokra, ali živa i sretna. Mojoj sreći nije bilo kraja. Lizala sam ju da se što prije osuši, što njoj nije baš odgovaralo, ne znam zašto, i više je nisam ispuštala iz vida.
Kasnije je isto napravio i gazda. Nisam više radila takvu paniku, niti lajala, jer su me gazdaričina blizina i mirnoća učinili sigurnom. Ali sam ga ipak stalno imala na oku, što mi je bilo moguće iz tog našeg mjesta.
Gazda se sretno vratio i još par puta ponovio isto.
Shvatila sam, nakon par dana, da oni nisu u opasnosti od te vode kao ja, ali svejedno, draže mi je kad su oboje uz mene na suhom.
Dani su mi na moru brzo prolazili, jer se stalno nešto novo događalo. Osim šetnje i ležanja u šumici i penjanja po kamenju, što me je oduševljavalo, bilo je tu i vožnje u neka nova mjesta. Sve puno novih i sasvim nepoznatih mirisa, novih životinja koje nikad do tada nisam vidjela. Bila sam zbunjena ali i znatiželjna pa nisam samo tako odustajala od upoznavanja s njima.
Tako sam iznad nekog zida ugledala neku veliku bijelu životinju koja nije ni pas ni mačka.
Bilo je interesantno ponjušiti je, ali nije da mi se nešto svidjela. Smrdi.
Bilo je tu i onih sitnih malih životinjica s repom, što mi uvijek pobjegnu ispod kamena, a tako bi ih rado omirisala. Čekam ih strpljivo da se vrate, ali nikad ih nisam dočekala. Uzbudljivo, svakako.
Osim toga, na moru imam neki posebni apetit. Stalno bi nešto grickala, i moram priznati uopće ne biram šta, kao u starom domu. To su shvatili i moji gazde i uvijek nose u svojim torbama razne dobre i manje dobre hrane. Kad se umorim istražujući, najljepše mi je leći na šarenu prostirku i grickati, grickati.
Svaku večer ponovo smo se vraćali u naš novi dom na spavanje. O, što se tu lijepo spavalo, nakon napornih dana!
Bilo je lijepo i interesantno ali gotovo svakodnevno sam se sjetila starog doma, mojih mladih gazda, susjedovih pasa i mačaka i moram reči malo su mi nedostajale one livade, naš vrt i moj stari DOM.
Mora da su to i moji gazde osjetili, kad su jedno jutro počeli spremati svoje i moje stvari u one kutije i torbe i nosili ih u auto. Čekala sam samo da me gazdarica pozove i da mi stavi onu odurnu stvar na jezik, pa sam onda sigurna da idemo. Nadam se nazad u naš dom.
Tako je i bilo. Opet dugo putovanje. Zaustavljanje na livadi. Kratka šetnja. Pa, opet dalje.
Konačno, došli smo u naš DOM. Umorna, sa onom odurniom gorčinom u ustima, a tako sretna dotrčala sam do jednopg od svojih mladih gazda i pokazala mu, najbolje što znam, kako sam radosna što ga vidim. A i on je mene mazio, igrao se samnom i trčao u krug, kao i ja.
Kasnije je došao i drugi i njemu sam pokazala koliko mi je nedostajao, a mislim da i ja njemu, jer smo se dugo mazili.
Tek puno kasnije došao je red na šetnju dobro poznatim ulicama, parkovima i meni tako dragim livadama. Tada sam brzo, na svakom čošku, ostavljala poruke svima, da sam stigla i s nestrpljenjem čitala ostavljene poruke, da saznam koje su novosti u starom kraju.(Sjećate se kad sam vam govorila kako se mi psi međusobno sporazumijevamo preko mokraće, stoga je u malim kapljicama ostavljamo posvuda).
Da me se ne shvati krivo, meni je lijepo gdje god da sam, samo da sam sa svojim gazdama, ali sam se nekako navikla na stari dom, a i mnogo je komotniji i ima prekrasno dvorište, susjede i moje mlade gazde i njihove djevojke, pa mi je malo ljepše ovdje.
Tog sam ljeta puno puta putovala u ono krasno mjesto sa puno livada, voćaka i pravih šuma. Uživala u raznim mirisima i kopala po rupama gdje se skrivao plijen. Istina, nisam ga nikada ulovila, ali to nije ni bitno, budem već nekad.
Isto tako smo išli na kraća putovanja u neke druge prekrasne šume, pune lišća, grmlja i potoka koje sam sa užitkom preskakala, a mirisa raznog životinjskog svijeta u izobilju.
To je život!
NASTAVLJA SE .....
P.S. Molimo drage čitatelje da oproste na gramatičkim i inim pogreškama jer tekst još nije lektoriran. Hvala.
:(Još nema komentara