ISTINITA PRIČA JEDNOG PSA (četrnaesti nastavak)

Pa sad da nastavim opisivanje događaja s mačkom i mačićima, tamo gdje sam stala, da bi vam ispričala priču o Mikiju.

Dakle, novi stanari u našem dvorištu. Ništa više nije isto.

Gazdarica je sva zaokupljena hranjenjem i brigom za mačku i mačiće, a ja to moram mirno promatrati.

Nije lako i ne mogu se nikako pomiriti s tim. Da me se krivo ne razumije, meni i dalje ništa ne fali. Imam dovoljno ljubavi, šetnje i fine hrane u izobilju, ali, .... ali postoji taj ali, kao i kod vas ljudi, zar ne?

Ne mogu razumijeti gazdaricu kako može tako jednostavno dovesti u svoj dom još jednog, pardon, četiri kućna ljubimca, a ima MENE. Susjedi imaju samo Lunu, ovi drugi, samo Mikija, oni treči samo Lesija ...... a šta je mojima?

Nema mi druge nego nadzirati situaciju svako malo i pokušati sama nešto napraviti. Kako sam vam već rekla, mačku su smjestili iza garaže, iza vrtnog kamina i sve to lijepo zagradil nekim žicama i kutijama. Neznam da li radi njih ili mene. Svejedno, ja se mogu približiti ispod kamina i kroz rupicu kontrolirat situaciju, ili bolje rečeno samo promatrati postojeću situaciju iz te ponižavajuće pozicije. To me je ponekad stajalo krvave njuške, ali svejedno sam bila uporna. Gazdarica se stalno ljutila na mene i tražila da se ne približavam neprijateljskom teritoriju, što se meni nikako nije svidjelo.

Kako su dani prolazili ja sam se po malo mirila sa situacijom. Svakodnevno sam osluškivala  kako se mačići sve glasnije javljaju i već po malo penju po kutiji i tu i tamo ispadnu van, tako da sam već imala prilike vidjeti ih na kratko. Na žalost opet me je to koštalo mačkinog grebanja po mojoj njušci i kapljicama krvi na njoj. Ma, razumijem  ja to, boji se ona za svoje potomstvo. Svojevremeno i ja sam se jako bojala za svoje malce i bila sam spremna napasti i puno jačeg da ih zaštitim.

Međutim mačka je na mom teritoriju i bilo bi normalno da meni bar dozvoli da ih vidim, pa i pomognem o odgoju, ipak sam ja već bila mama i odgojila dvojicu.

Kako je vrijeme odmicalo i vremenske prilike su se poboljšavale i svaki dan je bio ljepši i topliji od prethodnog. Moram priznati da mi one naše duge šetnje nisu baš nedostajale i da ih nisam željno isčekivala jer je kod kuće bilo interesantnije.

Naime, mačji malci su već dobro ojačali i sram me je , ali moram priznati bili su prekrasni. Gazdarica ih je sada tu i tamo puštala van iz tog njihovog zaštičenog prostora, na naše dvorište. Za to vrijeme mene se strogo držalo na uzici i zabranio mi se bilo kakvi pristup mački i mačićima. Gledala sam iz pristojne udaljenosti i jasno im dala do znanja da bi rado sudjelovala u njihovoj igri i u odgoju. Mački nije bilo lako s njima jer su bili jako neštašni. Pogotovo jedan sivko koji je stalno nešto istraživao i penjao se čak i na kamin. On je bio i jako brz, te je prvi uspio dotrčati do mene, što je iznenadilo i mačku i gazdaricu.

Mačka je opet okrivila mene i kaznila onom svojom oštrom pandžom. Ovaj put joj nisam ostala dužna pa sam i ja njoj pokazala da se tako ne može ponašati u mojem dvorištu. Malo sam ju štipnula za vrat, samo da joj pokažem šta joj se može dogoditi ako se misli tako ponašati.

Lekcija je urodila plodom, mačka je pustila mačiće da se slobodno kreću po dvorištu blizu mene, bez da me napadala i nije baš izgledala zabrinuto, naprotiv sasvim se mirno posvetila svom obroku. Mačići su već sami počeli jesti iz svojih zdjelica. Bilo je interesantno gledati ih i učiti kako se jede i ne pustiti ih da šeću okolo, dok je vrijeme hranjenja..

Čini mi se da je mačka odlučila taj posao prepustiti meni. Dok sam se ja brinula za njih ona je bezbrižno jela ili se odsmarala.

Moram priznati da mi je ta uloga godila i bilo mi je drago da je i gazdarica konačno stekla u mene povjerenje i pustila me da se brinem o njima. Veselile su me te igre u našem dvorištu, par puta na dan i ..nestrpljivo sam isčekivala sljedeće.

Maleni su brzo rasli i bili su stvarno prekrasne male loptice. Dvije bijelo-crno-sive i jedna smeđa, šarena, zvali su ga Tigica.

Kao što sam već rekla, jedan se  posebno izdvajao svojim nestašlucima, a ovo dvoje svojom umilnošču i zaigranošću.

Sasvim smo se dobro slagali. Maleni su se družili sa mnom bez ikakvih ograda a mačka i ja smo se podnosile bez riječi i suvišnih pogleda. Jednostavno smo se dogovorile da se toleriramo  i šutke podnosimo.

Jednog dana se je dogodilo nešto lijepo. Gazdarica je donjela mačku i mačiće na našu terasu. Tu ja imam svoj ljetni krevetić, u samom čošku, iz kojeg imam lijep pogled na dvorište. Mački i mačićima se odmah svidjelo to mjesto i brzo su se smjestili na njega 

Nisam imala ništa protiv jer smo se uspjeli svi četvero smjestiti na njega.

Da četvero. Onog malog sivog nestaška su odnjeli neki ljudi s malom djevojčicom.

Mačka nije imala ništa protiv, a ni ja. Sasvim mi je bilo dosta tih dvoje. Trebalo je puno truda i muke i njih kontrolirati i učiti ih redu. S obzirom da sam ja kuja u poodmaklim godinama, nije to baš bilo lako. Mačka je bila gotovo nezainteresirana, samo je spavala i odmarala se. Jedina joj je zadaća bila podojiti malce, kad su to oni zaželjeli.

Tako smo živjele jedno vrijeme lijep suživot. Mačka mačići i ja. Svi sretni i zadovoljni. To se lijepo vidjelo i na gazdarici. I ona je bila sretna.

Jednog dana došla je neka djevojka i odnjela onog bijelo-crnog malca. Ostale smo samo mačka, Tigica i ja. Opet je počela nesloga između mene i mačke. Mala Tigica i ona su se stalno igrale nekim igračkama, lopticama i visuljcima, što je mene smetalo, pa sam tu i tamo urgirala. Mački se to nije nikako dopadalo, što je očito pokazala pandžama na mom nosu.

Gazdarici nije bilo pravo. To je za mene dobar znak, znači da ipak mene više voli, te je mačku odnjela nekamo i kad se vratila bila je sva nikakva, pospana i nekako bolesna. Tigica je to osjetila i bila uznemirena i stalno je bila uz nju a mene je zaobilazila, pa čak se onako malena postavljala na mene, onako savinutog tijela i podignute dlake ružno frktala na mene. Naravno da mi se to nije svidjelo, ali šta ću s malcem, ipak sam ja jedna odrasla dobro odgojena kuja.

Ponovo sam počela voditi samo svoj život. Uživati u dugim šetnjama, druženju ss susjedom Lunom i svojim malom radostima u finim delicijama.

Mačka se oporavila od neznam čega i sve više se ponašala nezainteresirano za Tigicu. Dugo je izbivala, pa onda spavala.

Malena je bila prilično zaigrana i nepredvidiva. I dalje sam ju  jednim okom posmatrala i nije mi bilo drago kad sam vidjela da se svuda penje.

Kao što sam već bila rekla, mi psi smo užasno ljubomorni na njihove penjačke sposobnosti, to je ujedno i jedan razlog zbog čega ih ne volimo. Drugi ne znam, ali sigurno mora postojati.

Jednog sam dana, sa onog svog ljetnog krevetića, primjetila Tigicu na krovu naše sjenice. Nevjerojatno. Pa ona je postala prava mačka. Naravno da mi se to nije sviđalo. Malo sam ju ipak drugačije gledala, a to je i ona primjetila, pa me se klonila. Dobro da je to i gazdarica shvatila i ponovo ih preselila u njihov prostor da tamo spavaju i hrane se. Ali to nije smetalo malu da svako malo ne svrati na moju terasu. Tu se je i dalje igrala i izvodila svoje mačje vratolomije, na moje veliko negodovanje. A kako i ne bi. Gazda i gazdarica su se jako zabavljali promatrajući je, a pri tom zanemarujući mene. Morala sam ponovo svojim šarmom skrenuti pažnju na sebe.

Naravno da sam uspjela, kao i uvijek. Vjerojatno su se osjećali krivima pa su me svako malo nagrađivali finim poslasticama i izvodili me na duge šetnje, prekrasnim livadama i šumama. Često smo bili u onom divnom voćnjaku, gdje sam se zabavljala  kopajući rupe i tražeći plijen. Tako sam gotovo bila zaboravila na društvo koje me je čekalo doma

No, jednog lijepog dana u naše dvorište je stgla lijepa djevojka i veselo pokupila malu Tigicu u neku kutiju i odnjela ju u svoj auto. Sve sam shvatila. Tako je bilo i prvih dva puta, kad su otišli oni dva malca i više se nisu vratili.

Mojoj sreći nije bilo kraja. Veselo sam trčala dvorištem i pravila krugove oko našeg kamenjara (to mi je poseban gušt, jer tako mogu pokazati svoju najveću sreću) i mazila se oko svojih gazda. Mislim da su i oni razumjeli moju radost. Iako mi se nije svidjelo što je gazdarica bila tužna i pustila koju suzu, tim više sam morala izvoditi svoje ludosti koje su uvijek i nju znale jako raspoložiti.

Dobro sam shvatila, male Tigice više nije bilo s nama. Tu je samo mačka. Mačka Mika, kako su je zvali. Naravno da nisam sretna zbog nje, ali moram biti iskrena, bar sad kad vam ovo pričam, meni ništa ne fali, ni ljubavi, ni jela, ni šetnje, ni komocije, sve je po starom, osim što je ona tu.

Istina, nije ona nikad ušla u našu kuću, u moj pravi dom i nije legla na moj krevetić, kao što je to svojevremeno napravio Miki, malac iz sussjedstva. Ona smije biti jedino na terasu i tamo ju hrane i spava. Par puta sam pokušala joj pokazati tko je tu glavni, kad se sretnemo na terasi ili dvorištu, i mislim da je dobro naučila lekciju.

Da bi nam suživot bio koliko toliko podnošljiv, sklopile smo neki sporazum. A on bi glasio ovako: miči mi se sputa kad ja prolazim, ne diraj moju hranu, ja tvoju smijem, ako mi se svidi, što manje budi na terasi i ne lupetaj s onim glupim lopticama po terasi, jer mi to ide na živce ... ima još tu nekih sitnica kojih se sad ne mogu sjetiti ali ona ih dobro zna, i za sada poštuje.

NASTAVLJA SE .......

PS. Molimo drage čitatelje da oproste na gramatičkom i inim pogreškama, jer tekst još nije  lektoriran. Hvala.