Ima nešto preko vode

Toplo listopadno vrijeme izmamilo šetače na ulice moga grada. Na puteljku kojim brzam put kuće, ugledam dvoja dječja kolica iz kojih dopire specifičan dječji govor, a mame, raspričale li se, raspričale… Onako mlade, djeluju opušteno i sretno, toplo jesenje vrijeme i sva njihova radost na dohvat ruke dovoljni su razlozi za sreću. Kako i ne bi? No, istodobno me neki dan zaprepastio podatak o broju razvedenih brakova u tom istom, naoko sretnom gradu. Kakav izraz lica imaju te mame gurajući kolica ispred sebe, snatre li samo o lijepim trenucima ili im se glavom motaju neplaćeni računi i pitanja hoće li ovaj mjesec na vrijeme stići alimentacija ili je, kao što često biva, neće niti biti? I kako uopće prepoznajemo lica razvedenih ljudi?

U doba moga djetinjstva rastave i razvodi su bili rijetkost, gotovo kao snijeg usred ljeta, pa iako su zidovi kuća nekih obitelji moje ulice vjerojatno bilježili ružne riječi svojih ukućana, udarce ili nesreće, šutjeli su, a šutjela su i lica mojih susjeda.

No, jedna od obitelji naše ulice naučila nas je riječi - razvod. Naročito nas klince. Nisam imala pojma što je to, o čemu se tu radi, nisam je mogla niti usporediti s nekom drugom, poznatijom.

U kuću moje prijateljice Nene, zalazila sam često iako rjeđe nego li kod moje prve prijateljice, Bibe. Kod Bibe je bilo zanimljivije i kod Bibe nije bilo odraslih muških. Jer Biba nije imala tatu. To smo znali i nitko nije pitao gdje je on, kako to da Biba nema tatu, može li se uopće ne imati tatu? Da, kod Nene sam dolazila kad su Bibu njeni uposlili. Nena je bila nešto starija i za razliku od mene, povučena i tiha djevojčica. Nenina mama je nije puštala daleko izvan dvorišta pa smo se uglavnom tu zabavljale. Iako su mi za igru manjkala široka prostranstva okolnih livada, Maksimirska šuma i podsljemenski brežuljci, boravak u njihovom vrtu bio je poseban doživljaj. Pun zasađenih žalosnih vrba kojima bi se raskošne grane poput ženskih kosa spuštale sve do potočne vode i breza srebrno bijelih debla. Otraga je pak bilo kunića i kokoši, a ispred, prema ulici, šetala su dva pauna i paunica. Raskošan i dugačak rep paunova oduvijek me magnetski privlačio; došuljala bih se tiho, hodajući na prstima skoro do repa kad ono, hop! paun bi pomakao rep. I tako svaki put. Uglavnom, rep nisam uspjela dotaknuti, a paunove i paunice više nikada nisam vidjela u životu.

Kod Nene je bilo i sve drugo bajkovito. Kuća im je bila drvene građe, sa ganjkom okolo kojim bismo jurcale satima igrajući se lovice dok je drvo pod nogama pucketalo i šuškalo. Nena je živjela uz dva starija brata, mamu i tatu. Tata je bio mesar, radio je negdje u gradu, jedan je brat slikao živopisne  slike po zidovima njihove kuće, a mlađi nas je uvijek zadirkivao. Mama joj je bila vrijedna koliko i lijepa, jureći stalno kućom kuhala je, pospremala, prala. Najčešće je prala i ispirala rublje u potoku koji je tekao uz naše kuće, hladnom i bistrom Štefanovcu koji je brzao direktno sa Sljemena. Pitala bih Nenu zašto joj mama pere veš u potoku kad svi ostali to rade u veš-kuhinjama ali Nena bi samo mahnula glavom, nisam znala je li to značilo da drugi način ne poznaje ili joj je mama tek tvrdoglava.

Onda je Nenina mama oboljela, a ja se prvi put susrela s riječju, upala zglobova. Bila je dugo u bolnici, a kad se vratila, nisam je više vidjela da pere na potoku. Potom je otputovala u neki daleki grad Rovinj iz kojeg je Neni i njenima slala predivne šarene razglednice. Na razglednicama su bile kuće na nekoliko katova, a Nenin je tata rekao da su to hoteli i bolnica u kojoj je Nenina mama pa smo na razglednici uokvirile jedan prozor i zamišljale njezinu mamu unutra. Kada se vratila, šepajući je hodala  uz pomoć štapa.

Eh, taj nesretni potok Štefanovec zbog kojeg je Nenina mama oboljela, bio je kao svaki gorski potok bujični i u vrijeme kiša narastao bi poput manje rijeke, valjajući žute valove pune ilovače i granja, a često bi znao i plaviti. Svaka je kuća imala mostić koji je spajao dvorište sa puteljkom koji je vodio do tramvajske stanice. Upravo je potok bio zanimacija nas klinaca iz S. ulice. I onih okolnih. Zimi bi se sličuhali po debelom ledu, ljeti bi nam veći sagradili branu pa smo se kupali; u njegovim je dubinama bilo i ribe pa bismo po dvoje uzeli krpu u ruke i podvukli je ispod krošnje kakve vrbe, a unutra bi se srebrile ulovljene bjelice. Prvu i zadnju vidru koju sam vidjela u živo, vidjela sam jednog dana na našem mostiću. Bio je to hladan potok, čist i nevjerojatno – dubok. Barem iz perspektive dječjeg uzrasta. E, sad dolazi ono glavno. Ne bih znala što za današnju djecu predstavlja proces inicijacije no u to doba za nas je bilo – preskakanje potoka motkom. Tko to nije znao izvesti nije mogao ući u društvo dječaka koji su činili većinu naše ulice i koje me nevjerojatno privlačilo. Vjerojatno stoga što sam imala samo dvije prijateljice na raspolaganju i stoga što me zanimalo čime se oni bave. Potok sam morala preskočiti! Pokušavala sam prvo sama ali sve bi već završilo na pokušajima tj. zaletjela bih se i ukopala na obali. Ne mogu! Onda sam se okomila na najmlađeg u tom muškog društvu, koji je stanovao preko puta naše kuće, da me uvede u njihovo društvo. Kukavički se nećkao, a onda me jednog dana ipak doveo do gradilišta gdje su se okupljali. Sve do jednog sam poznavala, kao i njihove roditelje ali tu su najednom djelovali daleko i nepoznato. Bili su nekako nadmeni, pokušali me ignorirati i još gore, ismijati me. Ivica, koji me doveo, povukao se u pozadinu kao da me najednom ne poznaje. Malo sam gutnula ali su znatiželja i inat prevladali, pa sam im rekla da se i ja mogu igrati s njima. U čemu je razlika? Da sam samo mogla naslutiti što me sve čeka možda bih i odustala, ali bila sam tvrdoglava k'o magare. Po njihovim naređenjima morala sam ući u bačvu punu vapnene vode  što i nije bio neki problem kao onaj kad sam morala gurnuti ruku u limenku zatvorenu papirom u kojoj se nešto komešalo. Gurnula sam je i izvukla valjda u sekundi, a kroz rupu na papiru su mlade zmijice dizale svoje glave. Bjelouške, srećom! Drugih i nije bilo, dakako. Pucanje karabita, skakanje s prozora kata nedovršene kuće na pijesak, uvlačenje u napuštenu hladnjaču uz zaključavanje s vanjske strane… sve su to bili izazovi i igra i sve sam to prošla. A onda, za kraj, preskakanje potoka motkom. Ha, zato sam i došla. Da me nauče. I učila sam, od tog ljeta do idućeg po cijenu padanja u potok svako toliko. Bilo je presvlačenja mokre odjeće kod kuće u hladnoj i snježnoj veljači, bakinih batina i sušenja uz vatru kad nisam smjela doma radi kazne, ali idućeg sam ljeta uspjela.

I baš je tih ljetnih dana ulica stala šaputati da Nenina mama vara muža i da u vrijeme kad ovaj radi taj gospon ljubavnik dolazi u kuću. Nenu nisam ispitivala ali je njeno lice tih dana presvukla žalost, postala je još šutljivija i kao da je najednom odrasla. Iako sam se češće no inače muvala njenom kućom, ni gospona, a ni ljubavnika nisam vidjela.

Onog dana kada je sve puklo moja je baka upravo dovršila kuhanje džema od marelica kojeg mi je namazala na krišku kruha, a ja se lagano uputila izvan dvorišta, grizući putem kruh i ližući još topli džem. Najednom sam začula neuobičajenu viku. Iz gornjeg pravca ulice prema meni se valjao pravi ljudski stampedo te sam zastala u čudu otvorenih usta. Na čelu te neobične kolone trčao je jedan nepoznati visoki i crnokosi muškarac, za njim je neujednačenim korakom trčala Nenina mama, za njome pak Nenin tata držeći u ruci ciglu i vičući na sav glas:“Ubit ću te!“, iza njega, Nenin je stariji brat vikao: „Nemoj tata, baci ciglu!“, susjeda P. se saplitala držeći skut suknje da joj ne smeta u trci, potom njezin sin kojem „nisu svi bili doma“, iza, na većem razmaku, šprintao je mlađi Nenin brat, a potom gotovo svi moji prijatelji i – Nena među njima. Iako nisam znala o čemu se radi, uključivanje u ovu povorku za mene uopće nije bilo upitno. Barem sam mogla brzo trčati! U dvorištima okolnih kuća susjede se naslonile na ograde, smijući se na sav glas. Prvi se trkač uputio prečicom prema potoku, a za njime je zavijugao ovaj vlak nejednakih vagona. No, tada je usred prijelaza preko potoka na kojem nije bilo mostića (jer ovdje nije bilo kuća i nikoga da ih sagradi), na skliskom kamenju nastao pravi krkljanac. Visoki ga je muškarac preskočio u dva skoka, Nenina se mama okliznula ali nastavila trku, nekako su i ostali preskočili i nastavili dalje prema tramvaju ali je sredina kolone iznevjerila. Nekolicina je popadala u vodu, doduše lipanjski plitku, no bilo je dovoljno da kolona zastane. Moji su prijatelji sa začelja, dohvatili kolce kojih je tu uvijek bilo radi nasada mahuna i rajčica i preskakali potok. I ja se našla na obali. S kolcem u ruci. I s dilemom u glavi. Skočiti ili ne? Strah me pritisnuo o tlo, a znatiželja podigla adrenalin. Uzela sam zalet, zatrčala se, usmjerila kolac u sredinu potoka i vinula se… Koji je to let bio?! Kakav je to osjećaj izazvalo? I najednom ništa više nije bilo važno, ni Nenina mama, ni gospodin, ni ljubavnik, ni cigla, ni tramvaj. Letjela sam visoko i onih nekoliko metara najednom se pretvorilo u cijelo nebo. Uspjela sam, jeeeeh, uspjela sam, uspjela….. A kad sam se doskočivši na drugu stranu potoka ponosno okrenula  prema svojim prijateljima, više nikoga nije bilo. Samo sreća i ja.

Jednom je Pjesnik zapisao: „Valja nama preko rijeke…“ pa iako ovdje nije o njoj riječ, većina nas koji smo toga dana prešli vodu okrenuli smo joj leđa.

Nenini su se roditelji razveli, prvi u našoj ulici. Mama je odselila za novim mužem, a preostala se obitelj ubrzo rasula. Moj se put usmjerio ka Istri, a moja je Nena odselila u Kanadu i više nikada nisam čula za nju.

Umag, listopad 2012.