Čudesnim prahom posuti: Savičenta - Gračišće - Pićan

Početak ove, još uvijek nove 2012. godine, u Istri je obilježila izuzetno blaga zima. Tog je subotnjeg jutra sunce otopilo mraz vrlo rano, pa sam na odlasku, preko maje prebacila samo jaknu, a šal, rukavice i kapu svjesno zaboravila. Iako smo tek prije dva dana raskitili bor, ozračje je još uvijek uzvišeno i blagdansko te kao stvoreno za obilazak triju prekrasnih i drevnih istarskih gradića. U jednom od njih nisam bila nikada, u jednom nisam bila dugih sedam godina, a kroz trećeg sam prolazila vrlo često iako sam smatrala da mu posvećeno vrijeme nije bilo dovoljno.

Savičenta (Svetvinčenat) – ljupkost renesanse

Iako nam je prvotna namjera bila posjetiti Dvigrad, Z. i ja smo se predomislili isključivo radi brige za gume novog limenog ljubimca. Nismo naime bili sigurni je li nekadašnja bijela cesta do kaštela asfaltirana te smo si poklonili vrijeme za obilazak Savičente. Ili Svetvinčenta. Ne razgledati ovaj dokaz prave pravcate urbane sredine bilo bi jednostavno – grijeh. Rano i sunčano prijepodne izmamilo je stanovnike i goste na ulice, neki se poput guštera predali toploti, neki žure iz prodavaonice, mame guraju kolica, a mi krenuli put glavnoga trga. Kroz gradić sam često prolazila, pa zadivljena njegovom ljepotom često ga i fotografirala, osobito renesansni trg na kojem su ne tako davno snimljeni kadrovi zapaženog filma „Maršal“.

Prilazeći trgu sa  zapadne strane, predamnom se ukazala sva savršenost geometrije. U tom trenu spoznajem da to nije bio plod slučajnosti već da je netko od arhitekata vizionara znao što radi, ostavljajući budućim generacijama osjećaj divljenja.

Na lijevoj se strani diže velebna zgrada kaštela Morosini koji je kasnije (ženidbenim vezama) pripao obitelji Grimani, koja je pak svojim postojanjem i/ili zaslugama dala pečat gradu. Kaštel je u svojoj povijesti gorio dva puta, no sada je u potpunosti obnovljen. Savršeno je pravilnog tlocrta, sa dvije okrugle i dvije kvadratne kule.

Desno se uz niz gradskih kuća smjestila dotrajala gradska lođa, a preko puta, na istočnom dijelu, raskrilila se prekrasna župna crkva Uznesenja Marijina, građena početkom 16. st.

Sredinom trga dominira gradska šterna (cisterna). Tko je  projektirao trg pouzdano se ne može tvrditi jedino se zna da je projekt „naručio“ prvi plemić Savičente (kasnije, jedan od mletačkih duždeva) Pietro Morosini, a ako se zna da je u to vrijeme, krajem 15. st. jedan od najpoznatijih arhitekata rane renesanse u Veneciji bio  Mauro Cardisio, možemo lako dati mašti na volju pa zamisliti da je upravo on ili barem netko njemu blizak ostvario ovu ljepotu renesanse. Obilazimo šternu diveći se njenom obliku i filigranski obrađenom vrhu, a svojom okruglom formom i smještajem u centru trga kao da je zapečatila spomenutu savršenost geometrije.

Bacivši još jednom pogled na trg koji se proteže iza mojih leđa umom mi sijevne sjećanje na jedan sličan trg u jednom drugom filmu i jednom drugom, također renesansnom gradu. No tema Zafranovićevog filma premračna je za ovaj prekrasan dan te krećemo prema crkvi sv. Vinčenta (ili Vincenta) po kojem je ovaj gradić i dobio svoje ime. Crkva je iz doba romanike i smještena uz groblje na kojem počivaju članovi spomenutih loza Morosina i Grimanija. Nešto što svakako valja razgledati su freske, čak u tri sloja i dok se zadnji tek nazire, za drugi je sloj zaslužan meštar Ognibenus iz talijanskog Trevisa. Freske datiraju iz  13. st. i iako su romaničke orijentacije vidljiv je utjecaj Bizanta. Treći, najnoviji sloj nastao je u razdoblju iz 14. u 15. st. i djelo je ruku talijanskih majstora.

Kažem „do viđenja“ ovom drevnom i ljupkom renesansnom gradiću jer ga više ne mogu zaobići, a njegovu bih mini repliku najradije ponijela sobom u Umag. Sada je upisan u moj memorijski katalog i neće me cesta dovesti ponovno k njemu već sjećanje na njegovu savršenu ljepotu.

Gračišće – čavli za dijete

Mjesta koja su me na prvi pogled očarala, kao Gračišće, u mojem si sjećanju daju dodatni sjaj i stvaraju nove oblike, uglavnom imaginarne, pa se znade desiti da ga ponovnim dolaskom najednom ne prepoznajem.
Ne mogu objasniti pa niti shvatiti tu potrebu uljepšavanja ali ona je dio mene,
ili moga karaktera i uvijek prisutna.

Prolaskom kroz glavna gradska vrata obećajem Z. pogled na tamno, venecijansko crvenilo fasade palače Salamon. Dodatno ukrašeno bijelim štukaturama, ma…, tko bi odolio tom pogledu? Mahnem u prolazu kipu sv. Ivana Nepomuka, tom stalnom čuvaru pokretnih mostova istarskih gradova i brzam prema palači. Najednom me obuzme osjećaj kao da sam ovdje prvi puta ili pak u nekom drugom istarskom gradiću. Ničega se ne mogu sjetiti, ni smjera prema odabranom objektu, ni ulica mi nije poznata, a onda srećom, u daljini s lijeve strane vidim poznati zvonik. Svoje sam sumnje zatomila no Z. me ipak sumnjivo pogledava i valjda misli da sa mnom nije nešto u redu. Crvenilo fasade bi bljesnulo, upalo u oko ali – nema ga. Pomalo se bezglavo vrtim u krug na malenom trgu, a onda, vidjevši da se Z. udaljio, hitrim korakom uđem pod prvu voltu gdje čujem zvuk motora i sva sretna upitam mlađeg gospodina gdje je palača Salamon. Mirno ispruži ruku na desno, izađem van, gledam pa kad svratim pogled ponovno na njega, lijeno izađe i rukom mi pokaže na – sivu zgradu. Zahvalim mu pristojno i vratim se do zgrade uz koju sam prije malo vremena protutnjala. Pa, kako nije crvena? Ah da, renoviraju je, to je to, kod kuće ću Z. pokazati fotografiju iz albuma na kojoj se lijepo vidi prava boja.

Gračišće ima tipičnu urbanu strukturu srednjovjekovnog naselja, a prema maketi mjesta koju u ruci drži zaštitnik župe sv. Vid, izgled današnjeg mjesta gotovo da se nije nimalo promijenio u odnosu na ranija vremena. Prvotno ime mjestu (utvrdi) dali su još Gali nazvavši je Gallignana (kao i Galižana kod Pule) no dolaskom Slavena u ove krajeve naziv je pohrvaćen u Gračišće. Neki od toponima u mjestu upravo ukazuju na slavensku prisutnost (Perunkovac, Trba) kao i štovanje sv. Vida odnosno slavenskog Sventovida.

Vremenom su se stopili sa Keltima i Latinima, prihvatili kršćanstvo, a zadržali
svoje običaje, plemensko-rodovske zakone i hrvatsko-čakavski govor. Gračišće
dobiva status grada već 1578.  s vlastitim grbom dok je primjerice u to vrijeme (veći) Pazin bio tek – gradićem.
Početkom 16. stoljeća grad je brojao nekih 150 ognjišta, a iste godine, bježeći
pred Turcima doseljava još 108 obitelji, mahom drevnih Hrvata (po zapisima
pićanskog biskupa iz 1593.). U kasnijim vremenima doseljavaju obitelji iz Italije, Furlanije i austrijskih pokrajina dajući svoj pečat gradu. U teškim vremenima povijesti, mještani Gračišća, dijeleći sudbinu ostalog stanovništva Istre proživljavali su talijanizaciju, germanizaciju, provale Turaka i Mletaka, porobljavanje mladog muškog pučanstva u turske janjičare ili mletačke galiote, proživjeli su i velike pomore od epidemija kuge i gladi, spalivši pri tom većinu svojih šuma jer su se priklanjali vjerovanju da se sve te pošasti istjeruju krijesovima i dimom??! Svemu usprkos, Gračišće i njegovi stanovnici su opstali. Kao urbana sredina, gradić je zadržao vlastito upravno uređenje sa županom na čelu i kao takvo spominje se i u Istarskom razvodu gologoričkog popa Mikule na temelju kojeg su se mogle obići međe i vidjeti međaši sa uklesanim znakovljem Gračišća.

Sve navedeno je povijest, no sam osjećaj onog nekad proživljenog i sad lebdi u zraku; maleno i zatvoreno, Gračišće kao da živi nekadašnji život. Na minijaturnom prostoru vidljiva su troja gradska vrata i nekoliko crkava, a uz spomenutu palaču Salamon  iz 15. st. građenu u stilu venecijanske gotike može se prošetati i ulicom Pod Fumiju koja nam nudi besplatan pogled na tipične zgrade 15. stoljeća. Predivno!

Po obilasku pak župne crkve sv. Vida iz 18. st. za dušu je dovoljno zastati iza crkve, na vidikovcu s kojeg se pruža nezaboravan pogled na Pićan i dalje, na bajkovite brežuljke sve do visova otoka Cresa. Ako vam je i mašta pri tom razigrana, jednim klikom uma pretvarate se u sokola ili jastreba, gospodare neba što uvijek kruže na tim prostorima dok im se u oku ogleda cijela Istra.

Pri povratku nikako nisam htjela zaobići jedan od objekata za mene posebno dojmljiv. Crkvica je to sv. Marije ili Majke Bojže na Placu podignuta davne 1425. godine. Gradnju je naručio plemić-seljak (?) Petar Beračić, a sagradio nadaleko poznat graditelj Dento. Zavjetna se crkvica momentalno restaurira, a ono što je meni zanimljivo jest njezina uloga koju je možda odigrala. Naime, s desne vanjske strane nalaze se brojni čavli zabijeni u fuge između kamenova. Predaja kaže da su čavle zabijale žene nerotkinje vjerujući  da će zatrudnjeti ako zabiju čavao među kamenje.

Predaja ili istina, čavli su tu. Čežnja za materinstvom, tom istinskom srećom ili prokletstvom žene može u nekim slučajevima prerasti u opsesiju pa nije ni čudo da su bile spremne na svaki čin kako bi ispunile svoje nade.

Ne moram posebno ni spominjati da je palača Salamon na fotografiji od prije 7 godina u umaškom albumu – sive boje.

Pićan – grad duhova

Cesta nas dalje vodi prema Labinu te nakon nekih 1,5 km ugledah na brdu blještavo bijeli, drevni grad Pićan čiji se zvonik crkve usmjerio prema plavim visinama. Ovako odozdo, ostavlja dojam nekog svetišta, bliskog  valjda samim anđelima. Zamalo pristigosmo pod zidove grada, a vani sam požalila svoju nemarnost u pogledu zimske dodatne opreme u vidu šala, kape, rukavica. Opasno je počelo brijati, a i zimsko je sunce polako na izmaku. Prije ulaza u grad na parkirališnom
prostoru je mapa grada s osnovnim podatcima o povijesti i vrijednostima koje valja pogledati. Polako se uspinjemo strminom do glavnog gradskog ulaza. S lijeva i zdesna – same ruševine.

Živi li uopće itko ovdje, pitam i sebe i Z. i pustoš oko sebe. U Pićnu nisam bila nikada, nekako kao da mi nije bio na dohvat ruke, no gledala sam ga više puta sa vidikovca u Gračišću. Kolegica s posla, sada umirovljenica, rekla mi je da je prije Umaga tamo radila, znači mora biti nekog i nečeg. O gradu znam da potječe još iz rimskog doba. Znam i to da je dugo vremena, punih 12 stoljeća bio sjedištem biskupije koju je još pradavne 524. godine utemeljio sveti Nicefor. Znala sam i to da je kao sjedište biskupije imao katedralu. Trenutak je da sve to izvidimo.

Kod ulaza, odnosno gradskih vrata, kip je Ivana Nepomuka, znamo, čuvara pokretnih mostova, no mosta u Pićnu nema, prošlo je to vrijeme. Odmah po prolasku kroz vrata na nas pada sjena, podignem glavu pa ugledah najviši zvonik kojeg sam imala prilike do sada vidjeti. Kasnije ću pročitati da je zvonik vodnjanske crkve najviši u Istri, no kako je na ravnini, ne doima se kao pićanski, visine 48 m. Do (nad)župne crkve (nekad, katedrale) rodna je kuća skladatelja Matka Brajše Rašana koji je zaslužan za predivnu istarsku himnu „Krasna zemljo, Istro mila“. Subota je, postblagdansko rano popodne, no posvuda odjekuju mukli udarci batova, rušenje i odronjavanje kamenja, a kako ne čujemo ni glasove ljudi ni životinja, sve djeluje pomalo sablasno, kao da su se duhovi međusobno zaigrali. Da je bio mrak sigurna sam da ne bi bilo ugodno.

Zamalo pod drugom voltom, oko mi zamjećuje jarku narančastu boju, a uho jače zvukove udaraca. Tek kad smo stigli do vrha uspona te se potom okrenuli, vidjesmo da se  Pićan pretvorio u veliko gradilište.

Gotovo da nema kuće koja ili nije ruševina, ili se pak privremeno ne pretvara u ruinu sve dok radovi ne budu okončani.

Ovdje narančasta boja cigle, ondje kamena prašina… Hm, čudni neki radnici, rade u tišini, cigle se same dižu, a kamenje samo ruši…???

Ne žuri nam se, ulazimo pod svaku voltu, rukom prateći krivine ruševnih kuća pitajući se kamo su se to sklonili ljudi da su postali nevidljivima. Pa ipak i ovako sablasno prazan, Pićan se doima baš onakvim kakvim mi se učinio na prvi pogled, uzvišen, drevan, prekrasan u svakom zrncu prašine što se diže s hrpa kamenja i pleše svoj sablasni ples.

Silazeći prema gradskim vratima najednom me uhvatio smijeh i dok me Z. začuđeno gleda jedva mu uspijevam izreći što me nasmijalo. Naime, u svojoj dugoj i bogatoj povijesti kao sjedište biskupije, Pićan je kao i većina istarskih gradova i naselja bio siromašan tako da je prvi pićanski biskup ubrzo po osnivanju biskupije dobio (pogrdan) nadimak: „biskup lješnjaka“ radi malih prinosa župe.

Odlazimo u drugi, noviji dio Pićna koji je smješten preko puta starog dijela. A tu je sveprisutan život: čopor pasa laje do nebesa, mačke trčkaraju, glasovi ljudi, dim iznad dimnjaka, na novim kućama crvene se crjepovi, okućnice predivno uređene. Ovaj dio ima sve, i život i ljepotu no čini se beskrajno običnim i ne stvara jednake impresije kao stari dio.

Penjemo se strmom ulicom do platoa na kojem se s lijeve strane smjestila ranoromanička crkvica sv. Mihovila ark. uz staro pićansko groblje. Izuzetno je vrijedna jer je oslikana freskama iz 14.-15. st. kao i glagoljskim grafitima iz istog vremena.

Ispred crkve na desnoj strani nalazi se moderna skulptura „Obitelj“ kipara N. Zavagne iz nekih modernijih vremena. Iako lukavo smještena na rubu vidikovca s kojeg se otvara pogled  na zimski pejsaž Istre omeđen plavetnom Učkom
gorom, meni su draže pićanske ruševne ili poluruševne crkve, kapelice i kuće koje sam se čak bojala snimati, e, da se ne bi i same pretvorile u prašinu….

Pada rana zimska večer, u autu ne palim radio jer mi se jedna Bob Dylanova pjesma nametnula sama od sebe dok sam se sklanjala duhovima starog Pićna, pogađate li koja? Da, Knockin' on  Heaven's Door! Pjevušim: Knock, knock….

Gladni smo i žedni, no uz sve istarske ceste, oštarija do oštarije.

Dan završavamo u toplini ognjišta konobe Dorjana u Livadama. Tko voli puževe... imaaa!!!! Tko voli tartufe… imaaa!!! Z. se bacio na kobasice i kiseli kapuz, a ja sam baš uživala u srnetini s pljukancima.

(Umag, 8. siječnja 2012.)