Gastronomija je ogromna, propulzivna privredna djelatnost koja donosi velike prihode, a chefovi su njena duša, žila kucavica koja prenosi i hrani sve one sitne žilice, kanaliće, neophodne da jedan sistem funkcionira.
Sjedimo ovog ljeta na splitskoj rivi, predvečer, hladimo se gin tonicom gledajući raznolikost ljudi koji šetaju, njihovog odijevanja, izgleda, ljepote... Odjednom netko klikne: da li je moguće - Vissani! Stvarno, eno ga, krupan muškarac, obučen u crne lanene hlače, crnu svilenu košulju, dugih rukava, i žarko crvene cipele. U skupini celebritiesa koje su ove godine posjetile Jadran: Beyonce, Kevin Spacey, Mickey Rourke, Armani, Gwyneth Paltrow prepoznali smo i jednog znanog talijanskog šefa: Vissanija.
Ime, naziv koji sadrži samo CHEF (dakle ni tko-što, koga ili čega) iskazuje poštovanje, novi društveni i profesionalni status kojeg kuhari u razvijenom (ističem razvijenom) svijetu danas imaju. Kako i ne bi, prototip današnjeg mladog šefa, kojeg predstavljaju na brojnim gastro TV kanalima, izgleda uglavnom ovako: ima prosječno 35-40 godina, govori nekoliko jezika, završio je srednju ugostiteljsku školu i kuharsku akademiju u svojem gradu ili regiji, odradio 3-4 godine u "tim i tim" restoranima, nakon čega je proveo nekoliko godina na raznim stageovima i radu u Italiji, Francuskoj, Londonu i po mogućnosti, New Yorku. Vratio se (ili ne, nije bitno), ali u tim godinama oni uvijek otvaraju svoj restoran i - započinje od nule. Ogroman posao, veliko znanje i čini se, još veća ljubav prema gastronomiji. Koja, i to u ovom kontekstu treba istaći, nije samo stvar dobrog nedjeljnog ručka i nas entuzijasta i zaljubljenika dobre hrane okupljenih na Coolinarika.com.
Gastronomija je ogromna, propulzivna privredna djelatnost koja donosi velike prihode, a šefovi su njena duša, žila kucavica koja prenosi i hrani sve one sitne žilice, kanaliće, neophodne da jedan sistem funkcionira.
Gledam te mlade umjetnike koji se vraćaju starim receptima svog kraja i zemlje, ali više kao idejama, početku svega, koje kasnije razvijaju, obogaćuju s nečim novim, viđenim na nekom drugom stolu u nekoj sličnoj zemlji... Koliko je samo kreativnosti, žara i optimizma svojstvenih mladima koji znaju što hoće. Nije da su išli u srednju kuharsku školu, jer se nigdje drugdje nisu mogli upisati i jer, eto, ne uče, pa neka završe nešto, a poslije će vidjeti... Ne, ovo je nešto sasvim drugo. Njegovanje tradicije, mjesto koje gastronomska kultura ima u društvu i naravno, vrednovanje tog zanimanja koje sadrži adekvatno, vrlo visoko novčano nagrađivanje.
Priobalje je ove turističke sezone tražilo oko 400 kuhara i konobara. Mnogi naši hoteli kojima četiri ili čak pet zvjezdica glamurozno sjaje na ulazima u blistave hallove, imaju šefove primjerene studentskom, malo bogatijem collegeu, nikako ne hotelu s toliko zvjezdica. Već nakon jedne večere (pa čak i one svečane kada vas pozovu zbog nekog važnog događaja) postavljate sebi pitanje na temelju kojih kriterija se dobija 4 ili 5 zvjezdica? Na lijepo uređenim sobama i tzv. lounge baru, te preskupim wellness programima? Naravno da svi muku muče, i hoteli i restorani teško dobijaju kuharski kadar jer ga nema. Istina je i da bi mogli privući nekoga poput one elegantne kuharske zvijezde u žarko crvenim cipelama kojeg smo oduševljeno primjetili na splitskoj rivi, ali treba ga najprije znati cijeniti, platiti i osim lijepih soba i perzijskih tepiha investirati i u onu grupu zbunjenih novaka koji bi jednog dana mogli postati isto toliko važni.
Veliko veselje predstavlja vedro, nasmijano lice Ane Ugarković koja nas gleda s plakata reklame znane telefonske kompanije, umjesto anonimnih, dugonogih ljepotica. Prepoznata profesionalnost i kvaliteta naše kuharske zvijezde. Nadajmo se da je to početak...
Izvor slike: gianfrancovissani.it
:(Još nema komentara