Božićni ukrasi

Izvukla sam iz plakara božićne ukrase... nisam bila svjesna, koliko će mi se vratiti sjećanja iz djetinjstva, samim pogledom na te sada toliko skromne i neugledne, svjetlucave stvarčice....
Moje prvo sjećanje na božićne blagdane seže negdje u davnu '72. godinu, kad sam imala nekih 4,5  godine. Nikada neću zaboraviti onaj masivni stol u kuhinji, sa jednom ladicom ispod njega, u kojoj smo držali krpe...

Na taj stol je moja mama iznjela sjajne i svjetlucave božićne ukrase. Ukrase pamtim i imam ih još i danas, nekoliko ptičica koje se štipaljkama pričvršćuju na grane, jedan djed mraz, samo vesela i čupava glava, nekoliko siga u raznim bojama, stakleni češeri i jedna papiga, sve od onog tanko puhanog stakla....ja sam najviše voljela tada jesti one "svilene bombone" u sjajnim papirima, ružičastim ili svijetlo plavim, a unutra su bili potpuno bijeli, naravno sami šećer. I ja sam kupila ove godine bor, nakupovala sam kroz godine i raznih ukrasa, ali najdraži su mi oni koje smo sačuvali još od onda... ovi mali neugledni..
Sjećam se tate kako je donio bor u kuću. Nasadio ga je u malo postolje od crnog kovanog željeza ručne izrade, grubo i grezo je izgledalo, a mama ga je zamaskirala bijelom krpom, (komadom plahte mislim) i komadima vate, te sjajnim girlandama..
To nije bio ovakav bor kakve sad kupujemo, to je bio pravi mediteranski bor, sa dugim iglicama i bio je mali...sjećam se te zime '72. godine, jer je u Imotskom padao jaki i gust snijeg, koji se zadržao, to nije bila obična stvar, mislim da sam ga tada prvi put vidjela, i taj bor sam kitila s mamom, bilo mi je dopušteno dirati sjajne kuglice i njima ukrašavati taj divni borić iz Gaja.. Sama činjenica da sam smjela dirati te stvarčice, koje su se pažljivo vadile iz kutija i još pažljivije u njih vraćale.. izazove da opet osjetim to uzbuđenje...

Neće me shvatiti nitko tko je odrastao u raskoši i sjaju današnjih igračaka i sveg ovog bogatstva, neće nitko znati kako je to, kad nemaš niti jednu igračku koju ti je mama kupila, niti kakvo je to vrijeme bilo, kad mi djeca igračke nismo niti očekivali! Ja se sjećam, mandarine su bile nešto kad si ih dobio. Mi smo se stvarno i istinski veselili - običnim mandarinama! Gotovo da ne povjeruješ, da je to istina!

Moja baba je pravila ćupter, suve smokve, kotonjadu i arancine, sve je to bilo na stolu i mamilo više od najboljih slatkiša... Moje igračke su bile češeri s borova, moje igračke su bile male košare i krtoli, koje mi je djed pleo, ja sam dobila jednom za svetu Luciju od mame lančić, ukrašen običnim narančastim gumbom, onaj obični s placa i on mi je i dan-danas drag, a sav je već crn...

Ja i danas volim sjajne i svjetlucave stvari, jer u njima i danas vidim odbljesak vatre iz drvenog šporeta, vidim odjednom goleme zapuhe snijega u blagoj zimi Dalmatinske Zagore, vidim srebrni fijuk vjetra, nad pijetlom na krovu, vidim te ukrase za bor koje i sad držim u ruci, a ti mali ukrasi su toliko krhki, no ipak, oni nose golemu nosiljku sjećanja.