Neke davne 90-te prošlog stoljeća kad sam se upisivala na Učiteljski fakultet zapala me baš ova tema da uradim esej. Evo kako sam ga napisala.
Biti učiteljica
Ošišane glavice , torbačić na leđima, čvrsto stegnuta majčina ruka, suza u oku i prvi korak u školsku zgradu oduvijek su me opčinjavali.
" Mama ja hoću doma", prozbori poneko dijete i nesigurnim se korakom iskrade iz klupe u sigurnost majčina zagrljaja.
"Ostani u učionici, sine ! Pa ti si već veliki dečko, a veliki dečki idu u školu. Ja ću biti pred vratima i čekat ću te".
Najljepši trenutak učiteljskog poziva je taj prvi susret sa učenicima, njihovim brigama i strahovima, žudnjom za majčinom velikom, toplom rukom, za učiteljičinim osmijehom i nadom kako će njega ili nju učiteljica najviše voljeti.
"Učiteljice, gdje ću ja pisati?
"Ja sam ti jakoooooooo dugo u škol , učiteljic , a nisam poljubio mamu!"
" Učiteljice, boli me stomak. Ma nije stomak, glava je. Ma nije ni glava. Boli me škola i ja bih doma!"
Prve napisane crte, prvi narisan crtež obitelji i prve ocjene u velikoj učiteljičinoj bilježnici zauvijek ostanu urezani u te male glavice.
I sad se ti nemoj tomu radovati, ako možeš!
Ma ne možeš, brate, kad su ti trenutci nešto što i na učiteljici ostavlja neizbrisiv trag!
Te male lopte koje skakuću, pjevaju, njišu se, plaču i traže zaštitu, razumijevanje i utjehu u svojoj učiteljici oduvijek su za mene bile najveće blago.
" Čuj, kako čitam."
" Zbrojila sam ove zrele trešnje i sad ih je puna zdjela" dovikuje mi sitna plavušna djevojčica iz prve klupe na satu likovne kulture, a na njezinom crtežu ogromna zdjela puna trešanja.
Opekao me milinom cjelov prvaša kada mu darovah bojanku punu likova iz mašte da svojom nevještom ručicom složi dugine boje.
Zajedno s njima bolujem kozije ospice, obrišem suze zbog ogrebana koljena, zavežem pertle na tenisicama, dočekam osvit prvih slova sročenih u glasan izgovor prvih riječi i rečenica.
Ima li ljepšeg poziva od moga?
Ja već dugo poučavam djecu naučiti četiri čarobne riječi:
hvala, oprosti, izvoli, molim.
Ja već dugo zbrajam, oduzimam, množim i dijelim osmijehe, suze i cjelove s njima.
Ja već od pamtivijeka nosim na svome dlanu iskru iz đačkog oka, prvi posjet kazalištu, prvu kino predstavu, mnogobrojne razgovore o tome kako su sva djeca najveći dar svojim roditeljima i učiteljima.
Ja, već i ne pamtim koliko sam dugo iz malodušnosti vratila poticaj za ljepše, bolje i dalje, koliko sam puta ljuto zavađene dječake zagrljene ispratila kući.
I doista, zar netko će reći da ima nešto ljepše od poziva učiteljice?!
Zar, netko će reći...
Ne, neka se nitko ne usudi to!
Ja učiteljica, to branim!
:(Još nema komentara