Biti učiteljica
Ošišane glavice , torbačić na leđima, čvrsto stegnuta majčina ruka, suza u oku i prvi korak u školsku zgradu oduvijek su me opčinjavali.
" Mama ja hoću doma", prozbori poneko dijete i nesigurnim se korakom iskrade iz klupe u sigurnost majčina zagrljaja.
"Ostani u učionici, sine ! Pa ti si već veliki dečko, a veliki dečki idu u školu. Ja ću biti pred vratima i čekat ću te".
Najljepši trenutak učiteljskog poziva je taj prvi susret sa učenicima, njihovim brigama i strahovima, žudnjom za majčinom velikom, toplom rukom, za učiteljičinim osmijehom i nadom kako će njega ili nju učiteljica najviše voljeti.
"Učiteljice, gdje ću ja pisati?
"Ja sam ti jakoooooooo dugo u škol , učiteljic , a nisam poljubio mamu!"
" Učiteljice, boli me stomak. Ma nije stomak, glava je. Ma nije ni glava. Boli me škola i ja bih doma!"
Prve napisane crte, prvi narisan crtež obitelji i prve ocjene u velikoj učiteljičinoj bilježnici zauvijek ostanu urezani u te male glavice.
I sad se ti nemoj tomu radovati, ako možeš!
Ma ne možeš, brate, kad su ti trenutci nešto što i na učiteljici ostavlja neizbrisiv trag!
Te male lopte koje skakuću, pjevaju, njišu se, plaču i traže zaštitu, razumijevanje i utjehu u svojoj učiteljici oduvijek su za mene bile najveće blago.
" Čuj, kako čitam."
" Zbrojila sam ove zrele trešnje i sad ih je puna zdjela" dovikuje mi sitna plavušna djevojčica iz prve klupe na satu likovne kulture, a na njezinom crtežu ogromna zdjela puna trešanja.
Opekao me milinom cjelov prvaša kada mu darovah bojanku punu likova iz mašte da svojom nevještom ručicom složi dugine boje.
Zajedno s njima bolujem kozije ospice, obrišem suze zbog ogrebana koljena, zavežem pertle na tenisicama, dočekam osvit prvih slova sročenih u glasan izgovor prvih riječi i rečenica.
Ima li ljepšeg poziva od moga?
Ja već dugo poučavam djecu naučiti četiri čarobne riječi:
hvala, oprosti, izvoli, molim.
Ja već dugo zbrajam, oduzimam, množim i dijelim osmijehe, suze i cjelove s njima.
Ja već od pamtivijeka nosim na svome dlanu iskru iz đačkog oka, prvi posjet kazalištu, prvu kino predstavu, mnogobrojne razgovore o tome kako su sva djeca najveći dar svojim roditeljima i učiteljima.
Ja, već i ne pamtim koliko sam dugo iz malodušnosti vratila poticaj za ljepše, bolje i dalje, koliko sam puta ljuto zavađene dječake zagrljene ispratila kući.
I doista, zar netko će reći da ima nešto ljepše od poziva učiteljice?!
Zar, netko će reći...
Ne, neka se nitko ne usudi to!
Ja učiteljica, to branim!
© Podravka d.d. 2003.—2013.
14 komentara do sada…
Pogledaj sve komentareTako je, SEKA-VANJA, krasan Vam je članak. I sama sam profesorica, kao što moj nick kaže - engleskog, i nikad ne kažem da idem na posao, već kažem da idem u školicu. To nije posao, to je ljubav. Moji jesu nešto veći, srednjoškolci, ali i oni su željni pažnje, ljubavi, znanja, dijele sa mnom svoje brige i uživam u sjaju u njihovim očima pri njihovim "eurekama" i dobrim ocjenama. A najsretniji su kad dobiju pohvalu, i nikad ih se ne smije propustiti pohvaliti kad to zasluže. Ma, da ne duljim (jer moram ispraviti njihove testove), to je stvarno najljepši posao na svijetu.
Svakako je to najljepši POZIV, jer sda bi bio učitelj ( prof.) treba biti POZVAN od svoje duše i srca , od ljubavi prema djeci i ljudima uopće i zato ja kažem da to nije posao već POZIV. Ima nas puno koji tako osjećamo , zar ne?
Malo je ovakvih učiteljica!
Danas su većinom samo nervozne duše te koje uče našu dječicu, jako je velika sreća kada se nađe netko da ima razumijevanja za mališane koji tek sjedaju u školske klupe. Ma kakva je to učiteljica kada prvašića šalje ravnatelju? Koliko je njeno znanje psihologije ili pedagogije? Nula. Prije dvije godine je objavljeno da smo imali u RH 8 učenika koji su morali ponavljati prvi razred? I sve ostalo samo na razglabanju po medijima.
Nisam prosvjetar, ali malo je dobrih učiteljica (učitelja) koji vole ta mala nejaka bića koja tek kreću u stvarni svijet - već na startu nad njima dresiraju strogoću - pa njihova zbunjenost odjednom postaje problem koji treba rješavati i sam ravnatelj!
Kako imati pozitivno mišljenje o učiteljici koja se ironično i u zagonetkama obrača prvašićima? Ili šta reći na ispirsanu darkericu kao učiteljicu u prvom razredu? Pa mi kažite je li njoj to POSAO ili POZIV? Ili............?
Draga moja fata RI upravo takve učiteljice sramote moj poziv ! Za njih je to " posao" koji otaljavaju i ne obaziru se kako će povrijediti svojim izgledom , rječnikom ili postupkom malene i tako im uništiti život. Mogu ti reći da i sama poznajem takve učitelje/icei sram me za njih. Svojim kolegicama iz škole( i kod mene ima takvih) probavam ukazati kako su maleni dostojni biti našim učiteljima i kako smo mi tu samo da ih usmjerimo i pomognemo na njihovom putu učenja za cijeli život. Uporno im to ponavljam , ponekada kroz neku zgodu iz razreda , a ponekada i otvoreno priprijetimda to nije ponašanje dostojno čovjeka a učitelja/ice nikako.
Mogu ti reći kako često ima odjeka to što im želim reći , na ovaj ili onaj način. Nekada su to male promjene , ali su promjene , ne misliš li?
Svakako, samo dok to nekome dođe do svijesti, djeca ostaju povrijeđena, zbunjena, dolaze kući plačući, neznaju se nositi jer su mali, nejaki. I njihovi su roditelji zbunjeni, pa neće se "zamjerati", pa pričekat će još malo......
Žao mi je, jer sve to ostavlja jako duboki trag na djeci. Moja su djeca odrasla, ali su unuci školarci, stariji u 3. razredu, a mlađi je prvašić. Od početaka školovanja moje djece i unuka velika je razlika, i to nagore. Unuci prolaze veću "torturu" i ne mislim samo na moje unuke pojedince, nego na njihovu generaciju.
Samo jedan najnoviji primjer - u produženom boravku gdje ide moj mlađi unuk, jedna je curica nešto pričala djevojčici sa kojom sjedi u klupi. Tek su išli 2 tjedna u školu - prvašići - učiteljica je curicu poslala da stoji ispred razreda u hodniku, dobrih sat vremena (valjda da se "ohladi"??!!). I ta još uvijek radi sa djecom.
Ne mislim da treba davati otkaze kao dijeliti marende, ali je vrlo upitno tko takve odabire za rad s djecom.
Pa , moj savjet ti je da poduzmeš nešto. Da sam ja u pitanju , ja bih išla ravno ravnatelju , ali za tebe ne znam . Moja preporuka je da se jednim pismom obratiš Učiteljskom vijeću u kojemu ćeš sve to navesti imenujući tu učiteljicu , a potpisujući se kao " Zabrinuti roditelj". Pismo obvezno pošalji i ravnatelju škole istovremeno . Takve pritužbe ne smiju i neće biti zanemarene , sigurna sam . Bori se za svoje ! Imaš moju potporu i ako treba da i ja nešto učinim ( Napišem pismo školi ili takvo što) rado ću to uraditi , jer je sramota kad se takvo što dešava.
Čak bih poslala e-mail na školu ako bi mi rekla o kojoj se školi radi . Ako ne želiš ovdje a ti mi u privatnim porukama ostavi podatke , jer se MORA djelovati.Poz.
Ali ja sam baka, a curica nije moja! Da li su roditelji te curice nešto poduzeli, nisam obavještena, a kako je inače "rasulo" u prosvjeti, to nije niti izdvojen slučaj.
Zato mi je drago što sam pročitala ovu tvoju lijepu priču. Možda nekim slučajem dođe u ruke i do onih iz mojeg komentara.
Nadam se , a ja sam voljna poslati im je e-mailom ako mi ostaviš u porukama adresu pa ih tako natjeramo da se malo zamisle. U svakom slučaju bih pomogla na bilo koji način.
Prije puno godina procitala sam u Reader's Digest
pricu o gospodi Tompson koja me se jako dojmila .
http://www.mudremisli.com/2010/10/prica-jedne-uciteljice/
Neznam da li je gospoda Tompson zaista postojala ili su je izmislili ali sam sretna da ti postojis