Bez naslova

                   U ovom komadiću etera koji se zove Coolinarika i u kojem svi, duže ili kraće, manje ili više intenzivno, živimo uletio je nepozvan – stvarni život. Onaj na kojega često zaboravimo. Tko namjerno, tko nenamjerno. Kao i na njegova pravila i neumitnosti. U tom smislu, donedavno sam se ponašala kao da postoji samo jedna vrsta nestanka - svojevoljno napuštanje virtualnog svijeta. Kao takvo, ono je podrazumijevalo mogućnost predomišljanja, neku vrstu uskrsnuća ili reinkarnacije. Nestati i ponovo se roditi pod istim ili drukčijim imenom i avatarom, s istom ili izmjenjenom prošlošću i identitetom koji se izgrađuje postepeno, post za postom. Uživati u stvarnosti koja preslikava pravi život, u kojoj nalazimo prijatelje i suparnike, ponekad ljubav, grupe s kojima se indentificiramo i unutar kojih postižemo određeni status. „Virtualna smrt“ ili nestanak poznanika iz tog svijeta mogla nas je pogoditi, uvrijediti i zaboljeti, ponekad i razveseliti, bez obzira na njene uzroke.

Prije nekoliko dana sam po prvi puta u virtualnom svijetu doživjela  stvarnu smrt, ona koju zovemo „od krvi i mesa“. I strašno me potresla, bez obzira što se radi o osobi koju nisam osobno poznavala. Sada razmišljam kako nije moguće da ih nije bilo i ranije. Među desecima tisuća korisnika ove web stranice, ili nekih drugih u kojima „živim“, ima i onih kojih više stvarno nema. Njihovi recepti, komentari i fotografije nastavljaju virtualno živjeti, dokle god po njima kuhamo, odgovaramo, lajkamo. U stvarnom životu postoji nešto što se zove osmrtnica, u novinama ili na oglasnim pločama u blizini općina ili groblja. Crno obrubljeni komadi papira, koji potkrijepljeni fotografijom šalju posljednju vijest o onima kojih više nema. U stvarnoj zajednici ljudi to su neizbježne i neophodne dužnosti. Ali, da li ista pravila vrijede i za virtualni svijet ili u njemu zapravo nema stvarne smrti, već samo one koju i kad sami odaberemo?

Stvari nisu tako crno-bijele u ovom našem komadiću etera. Virtualni i stvarni svijet se često prelijevaju jedan u drugi. To je izbor većine. Kao i razlogom da je veliki broj korisnika izabrao sudjelovati u oproštaju od korisnice koja je iz stvarnog svijeta uronila u virtualni i obrnuto, ali koju većina nije stvarno poznavala.

Također nisam nikad razmišljala o virtualnom nasljedstvu koje ostavlja osoba koja je stvarno umrla. Fotografije, riječi, ispovijesti, prijatelji, dijelovi stvarnog života, mozaik od kojeg u svojoj glavi stvaramo sliku o nekome koji se igrom slučaja našao na našem (virtualnom) životnom putu. Često upoznajemo kuću, obitelj, kućne ljubimce, pa sve do tanjura i stolnjaka. Ako nemamo vijesti o stvarnoj smrti, virtualni život može nastaviti vječno. Ali, ako znamo da iz tih riječi, komentara i recepata nema više nikog stvarnog, tko ima pravo odlučiti da li ih ostaviti na milost i nemilost budućim slučajnim korisnicima? Što ako za četiri ili pet ili sto godina netko naiđe na fotografiju ili, u našem slučaju, recept, zatraži objašnjenje ili ostaviti komentar? Praviti se da neznamo da je iza svakog nicka jednom kucalo pravo srce?