baka Zejna

Naslijedevši penziju od preminulog muža, prihvatila ju je kao svoj zarađeni novac, od kojeg je rijetko i teško odvajala dati koji dinar poštaru, koji je navikao da mu se da neki bakšiš za donošenje penzije na kućnu adresu, što nije moranje ali je nekakav red u narodu i okruženju gdje stanuje...Teško je odvajala dati novac i svojim unukama i unucima, škrtost i mnoge druge ružne osobine su se mogle naslutiti iz njenog tmurnog pogleda zelenim tamnim, mutnim očima, nekako punim tame i mržnje prema svima...Mnogi su se pitali da li ona ikoga voli, možda samo one od kojih ima koristi...Zar čovjek može voljeti kravu, a ne voljeti umiljate mačiće i psiće...Baka Zejna je voljela samo svoju kravu, od koje je imala koristi, a mačke i pse je tjerala i gađala onim što joj je bilo pri ruci kada bi ih ugledala da gaze po njenom vrtu, uništavaju njene posađene i neposađene plodove,da, nekad nije bilo ništa u vrtu a životinje su to ništa "lomile"...pa ih je maltretirala...Kućica na čijoj verandi (prostor ispred ulaza kuće, na koji dođete kada se popenjete uz nekoliko vanjskih stepenica) je stalno boravila i promatrala dešavanja oko sebe, ljude i životinje i strepila od toga da neko nepoznat ne kroči u njenu zonu, nalazila se između glavne magistrale s jedne, gornje strane a nabujala rijeka se navirala ispod litice i nalazila se ispod njene kućice, sa donje strane...Strm izgazani puteljak koji je prolazio od rijeke pa do izlaza na magistralu, predstavljao je neslućenu prijetlju za sve one koji su tu pokušali preći...Naime, Zejna bi naravno spazila nekog poznatog ili nepoznatog čovjeka ili dijete koje je dospjelo u njenu avliju nakon što bi se popelo uz strmi puteljak te ga svim glasom napala kako nema stida, kulture i jednostavno kako se uopšte usuđuje gaziti po njenoj zemlji, na sto bi se svak iznenadio i otisao šokiran dozivljenom situacijom...Dvije velike trešnje, jedna pored druge mamile su svakog prolaznika, naročito djecu, koja bi prilikom svakog pokušaja bila naružena govoreci im da je nisu pitali za dozvolu, a kad bi je pitali, rekla bi im da nije dovoljno zrela i da je slucajno ne beru...Kao da će joj neko odnijeti tresnje, uh bože bili, nemati srca usrećiti prolaznike i pustiti im da uživaju u plodovima koje je posadio njen muž, zapravo nebitno ni ko, kao da je važno...Važno je su trešnje ostale neobrane, trule i gnile, koje su u njenim očima mozda jos uvijek nezrele...Nije ih ni ona probala, jer bi ih neko probao dok bi nabrao dio za nju...Stalno rađajuće maline su krasile njenu avliju, mamile uzdahe djece koja bi se pokusavala ušunjati u njenu avliju, na sto bi ih Zejna ostavila bez rijeci rekavsi da to ni slucajno ne beru, jer ih ona želi obrati i staviti u svoj zamrzivac...Djeca bi se crvenila i spuštene glave otisla odatle...Bila je sama, naviknuta na taj samački život, bez posjeta djece, njenih 4 djece, kojima je govorila da joj ne dolaze. Naravno oni bi dolazili, ali sinovi bez žena a kcerke samo sa svojim kćerkama...Pričalo se da je načinila veliko zlo svojim snahama, a unuke svojim ponasanjem udaljila od sebe...Mali paravan okrenut prema magistrali uvijek je bio zavraćen , bila ili ne bila u svojoj kući...Da bi neko mislio da ga posmatra s prozora iako je i nema unutra??? Zar nije lijepo ono što je dijeli? Šta imamo od toga ako branimo nekome da hoda našom zemljom i dozivljava neugodnosti zbog naše zlobe? Ništa, imamo samo jos vece zlo i nesreću za samog sebe...