Amalteja - capra hircus ili jednostavno, po naški – koza

Nekoliko posljednjih mjeseci za oko mi zapinje pomalo neobično ponašanje jedne od kolegica na poslu. Odsutan pogled i nervozne kretnje, inače živahnu osobu posve su promijenili. U današnje vrijeme neprestane užurbanosti i imunosti na probleme drugih, kao da sam se i ja prisilila zapitati je jednog dopodneva što se to s njome zbiva. Znam da je prije nekog vremena doživjela osobnu tragediju i emotivna kakva jest, vjerojatno se teško miri s gubitkom. Možda zbog povezanosti zagrebačkih korijena, možda zbog toga što smo vršnjakinje, a možda i zbog pitanja i pažnje, najednom je sjela i zaplakala. Požalila mi se na neke čudne tegobe, neke nesnosne alergije ali je nadodala i to da je poslušala savjet liječnika i otpočela s posebnim režimom ishrane u koju je uključeno i kozje mlijeko. Riječ po riječ, nadovezujući se jedna na drugu, prisjećale smo se predznanja o ljekovitosti te namirnice.

U danima poslije, razmišljala sam ne bih li i sama potražila mlijeko koze u prodavaonici gdje i inače nabavljam špežu iako sam unaprijed računala na to da se neće raditi o mlijeku kakvog sam pila nekad davno na Murteru ili nešto kasnije, kad mi je u trenucima želje za povratkom prirodi, mlijeko nosila poznanica iz Dajle. I začudo, jer do tada nisam obraćala pozornost na taj dio s mliječnim proizvodima, u prodavaonici sam ga našla. Naša proizvodnja, a cijena ….. hm, malo visoka u odnosu na kravlje. Ipak se našlo u mojim kolicima, no moram priznati da mu cijena nije garantirala ni miris i okus.

Zadužila sam supruga koji ima više domaćih znanaca od mene da se malo raspita o susjedima – kozarima ali na žalost od plana ništa. Kraj, koji je oduvijek bio poznat po kozarstvu, okrenuo se izgleda drugim interesima i zanemario ovu autohtonu životinju. Nazvali smo tada našega znanca, veterinara Feđu koji me pak zainteresirao za malo proučavanje „zašto“ i „zato“.

Uputio me na jednog od najpoznatih kozara Istre, gosp. M. Habera u Rovinju. Stupivši u kontakt s njegovom suprugom, doznala sam da su se i oni nažalost okrenuli isplativijem poslu uzgoja konja i otvaranju jahače škole Sv. Eufemije, a kozarstvo zapustili jer im se više ne isplati.

Latila sam se knjiga i članaka, povijesti i sadašnjosti, saznala niz zanimljivosti o ovoj životinji kao i ljekovitosti njezina mlijeka i mesa i opet se vratila na početak.

Na um mi je usput pala pjesma poznatog istarskog pjesnika, Rakljanina, Mije Mirkovića alias Mate Balote.

Četiri ure je mati hodila
pedeset miljari koraki je učinila natašte.

Tako je došla priko brigi i drag
h meni u grad
i donila glas
da je koza krepala.

Doma leži starica baba,
i mala sestra je bona.
Hiža priz žita, prez muke, prez šolda
i krepana koza.

Jopet miljari koraki
Svaki je korak pun škrbi.
Ma kako se moru tolike duše prihraniti
od plaće jenega diteta u gradu.

Tri dane nis hrane pokusija
tri noći za kozon san plaka
i dela u ognju

Ma daleki cesar austrijski
i veliki car od Jermanije
nisu ni slutiti mogli
ča misli jedan mali čovik,
ki cilu božju noć proplače za kozon.

Iako smo pjesmu obrađivali na satu hrvatskog jezika i književnosti, tada mi ti stihovi s posebnom težinom nisu značili kao danas, kada sam postavši stanovnicom Istre, usvojila ljepotu narječja (barem uhom), a baveći se korigiranjem tekstova supruga prije objave članaka i knjiga, doznala ponešto i o povijesti istarskog „malog“ čovjeka. Pripadnik siromašnog naroda, marljiv do zadnje kapi krvi, no morajući davati drugima uvijek više no sebi, izuzetno je cijenio zemlju i sve što ona nesebično nudi kao i stoku ili kako se često rabio naziv u to vrijeme, „blago“. A koza je, uz boškarina, doista predstavljala blago, prehranjivala mnogobrojnu obitelj svojim mlijekom, nešto rjeđe mesom i nije uzalud tvrdnja da bi veća nesreća zadesila obitelj kad bi koza uginula nego li umrlo koje od mnogobrojne djece. Bešćutno, no istinito.

Odlučila sam krenuti u potragu za kozom. Kako u bližoj okolici Umaga nema niti jednog kozara, mogla sam birati između jednog na gornjoj Bujštini i spomenute Haberove farme u Rovinju. Malo zbog obostrane zauzetosti ali i atmosferskih (ne)prilika konačno smo krenuli baš na praznik Prvog svibnja za Rovinj. Val De Lesso (Dolinu) smo lako pronašli putem prema rovinjskoj bolnici. A tu smo se već pomalo počeli gubiti jer je na niskom platou bilo niz ograđenih područja unutar kojih smo svako toliko vidjeli poneku kozu ili konja. Konačno nas je tek putokaz s reklamom jahače škole uputio na pravo mjesto.

Kako je dogovor o posjeti bio više okviran no s utvrđenim datumom, kao i radi praznika, tek sam se na licu mjesta pobojala da smo uzalud došli. Srećom, sunčano je vrijeme izmamilo upravo onu koja nam je trebala. Gospođu Juttu H. Usljedilo je kratko upoznavanje i dok je Z. ostao uz konje (zapravo mi je rekao da ga je u otvorenoj staji zainteresirao magarac) ja sam u društvu krenula put šumarka. Iskoristila sam šetnju za brzo propitkivanje o broju i pasmini koza, te sam ostala iznenađena kad je gospođa rekla kako su „spali“ na 5 koza. Naime, kad je farma, zahvaljujući razumijevanju lokalnih vlasti osnovana, 1962. godine kao prva u Istri, stado je brojalo impozantnih 80 grla, plemenite njemačke srnaste pasmine. Pročitala sam da se vlasnik, gosp. M. Haber u tim godinama odlučio na ovaj pothvat iz zdravstvenih razloga jer je kao jedan od dr. atomske fizike u Vinči (Beograd) bio žrtvom radioaktivne nesreće u nuklearnom institutu i neko se vrijeme liječio u Parizu. Vjerojatno mu je savjetovano kozje mlijeko u ishrani. Nisam s njime razgovarala, a to mi i nije bio cilj, no, bilo kako bilo, očito je da je tadašnjih godina pokrenuo pravu stvar. Naime po riječima našeg veterinara, kozarstvo je u (bivšoj) državi, pa i Istri, dva puta prošlog stoljeća doživjelo težak udar što je rezultiralo zatiranjem koza. Ukazom bečke Uprave za poljoprivredu i šumarstvo, 1900. g. izrijekom je bilo zabranjeno držanje koza, a 1945. je Savezna skupština tadašnje FNRJ uredbom zabranila uzgoj. Doduše uz uredbu je uredno propisano da se koze ipak mogu držati na vezu na ispasištu ili pak u staji, a kao pasmina bila je propisana isključivo švicarska, sanska (Saane). Opravdanje se našlo u cilju sprječavanja šteta u šumama za koje se uperilo prst baš u kozu. Dodatno, u Istri je iskorijenjavanju pripomogla pojava bolesti bruceloze, odnosno malteške groznice 1944. godine. Laboratorijskim pretragama krvi ustanovilo se naime da su koze u velikom postotku kliconoše i jednostavno ih se - pobilo. U drugoj polovici 20. st. točnije, 1954. donesen je dodatno Zakon o zabrani držanja koza.

No tvrdoglava je i žilava koza, ta „krava siromaha“ ipak opstala u ponekoj staji, skrivena u kakvom zabačenom kutku zelene Istre i nastavila hraniti obitelj.

Pomnije prateći članke o isplativosti uzgoja koza doznala sam:

1. Da su koze efikasniji proizvođači mlijeka od krava jer razmjerno svojoj tjelesnoj težini mogu proizvesti i do 20 puta veću količinu mlijeka (u prosjeku, koza daje od 600 do 800 litara mlijeka u vrijeme laktacije).
2. Da im je mlijeko daleko probavljivije od kravljeg (sadrži najmanje masnoće i ima najmanje molekule aminokiselina u bjelančevinama koji dopiru do svake stanice u tijelu) a po svojem kemijskom sastavu najbliže je ljudskom. Preporučuje se djeci, starijim osobama, sportašima i bolesnicima.
3. Da su manje zahtjevne u prehrani ali i to da koza brsti na ispasištu 250 vrsta trava dok krava jede tek oko 35.
4. Da je kozje meso manje masno, lako probavljivo, a na probirljivim svjetskim tržištima izuzetno cijenjeno i traženo.
5. Da se od koze dobiva i izuzetno cijenjena ševro (franc. Chevreau) koža za izradu rukavica i uopće kožne galanterije.
6. Da koza, brsteći guštike, prirodno sprječava širenje šumskih požara …

ali me usprkos tim saznanjima čudi podatak o malom postotku udjela koza u stočarstvu kao i nedostatak mlijeka, sireva i mesa na domaćem tržištu. Vjerojatno se radi gore spomenutih strogih zakonskih propisa koza u statističkim podatcima jednostavno „sakrila“ među ovcama. Što se pak tiče budućnosti plasmana njezinih proizvoda, naročito turistima u sezoni, trebalo bi itekako poraditi na master planovima, no to je već pitanje za ekonomske stručnjake.

Nakon nekih desetak minuta hoda, začula sam prpošnu zvonjavu koja me podsjetila na imaginarnu sliku Heidi, Petera i kozica u priči J. Spyri. Isprva nisam ništa zamijetila osim zelenila mladog lišća u šumarku iako je gđa Jutta počela zazivati:“ Mala, mala…“ kad mi se najednom učinilo da vidim srnu. I eto ih, koza. Čudnih li životinja, te baš nikako ne nalikuju kozama koje su mi ostale u sjećanju još od dana djetinjstva kad bih ljetovala u Nerezinama. Tadašnji su naime susreti s kozom, na putu ka plaži, bili okršajni, ja mala, koza velika i bijela i nekako prijeteća. Jurila bih u suzama tati u naručje i vikala da me koza progoni. A kad bi mi okrenuo glavu da vidim kako me nitko ne prati još uvijek je mnome drmao strah i noge drhturile.

Dakle, viđene koze nisu bile ni bijele ni rogate ni naročito velike. Stopljene s okolinom, čokoladne boje poput zemlje, bile su teško zamjetljive. Jasno je da su me odmah privukli kozlići, a mame- koze bile su prilično pitome i da sam ostala dulje, sigurna sam da bih ih mogla pogladiti. Saznala sam da je to posebno cijenjena (mesom i mlijekom ali i karakterom) srnasta koza. Sjetila sam se uz smiješak kako je vlasnik, gosp. Haber jednom izjavio u jednom od intervjua da „s kozama dnevno igraš šah jer su neshvatljive životinje „ kao i to da je otpočeo s istarskim kozama, ali da su bile divlje. „Kad imaš dvije, čim ih pustiš, jedna ode za Pazin a druga za Trst. Trčao sam za njima kao lud“. Vjerojatno je u tome razlog okretanju ka pitomijoj pasmini ove, srnaste koze. Foto session je bio obavljen i predstojao nam je povratak. Vlasnica mi je putem još otkrila svoje planove uzgoja autohtonih voćaka i biljaka kao i životinja: magarca, istarske kokoši i sl. U budućnosti, nakon dobivanja dozvole. Upoznavši je, uopće ne sumnjam u realizaciju, no to ostavljam za neki kasniji susret.

U vozilu je bilo vruće, muzika me prožela i osjetih ugodu, sređujući dojmove. Kod zavoja prema glavnoj cesti, dok smo čekali na mogućnost uključivanja u promet, s desne strane iza ograde spazih pravu, pravcatu bijelu kozu. S pjegama kod ušiju. Joj, samo još da i nju vidim…. I eto nas zamalo u dvorištu obitelji Roža. Susretljivi domaćin zapričao se sa Z. oko nekih poznanika (Istro draga, mala li si?!), a ja se zaputih među koze. Konačno sam se dočepala svoje koze iz priče o Heidi….

Indikativno, moja kolegica s početka priče nosi isto ime. Heidi. Momentalno je u bolnici, a ja joj želim sve dobro i brzo ozdravljenje. I da popije još hektolitre kozjeg mlijeka.

(Umag, 1. svibnja 2011.)

ZAHVALA gosp. Fedoru Putinji (Feđi), veterinaru u mirovini na podršci u realizaciji
ideje i korištenju stručnog dijela u obradi članka.