AJ, KOLIKA JE JAHORINA PLANINA ? - dvojka ili dvica?

P

Prvi smo puta sletjeli na Jahorinu prije osam godina na sam pravoslavni Božić. Sletjeli da dobro ste pročitali, nema još aerodrom, ali  to kad Gile vozi kombi po Bosni je ko letenje, a miliciji usput je nacionalni praznik.  Ulice su bile pune ljudi usred noći, a kako je Giletu bio rođendan, on mislio doček. Nas devet sedam Jaskanaca, jedna Omišanka i jedan fetivi Bosanac, pače Sarajlija u Tonkinu kuću, uzbrdičarku na Šatoru. Uzbrdičarku zato jer su stepenice tak strme da moraš paziti da ne zaruješ s nosom, i obavezno se penje četveronoški, što je nekima u nekim stanjima i pasalo da ne moraju puno objašnjavati. Jedva se popeli na Šator. Na Jahorini vrijedi pravilo i dan -danas da se snijeg ne čisti dok pada, odnosno do travnja. Mora i raja koja gura zaraditi koji dvacet evra po vozilu stranih tablica. Klinci su bili prvi puta u Bosni. Gi još dan danas čumur zove čmar i nema šanse da zapamti. Malo smo se čudili čirilićnim natpisima mjesta, jer šta ima tuda da se voza neko ko ne zna da čita čirilicu, ali eto i to se promjenilo, sad znamo gdje smo, osim ako ne piše tabla Konzum, Sanči oma skreće u  obilazak prodajnog mjesta- žena je naime direktorica prodaje. Prvo smo se jelte na Baš- čaršiju sparkirali ko pravi turisti, kud će suza nek na oko, pa prvo u Željo na ćevape, pa slatko čoše, pa Morića –han, pa još negdje ne znam, što je meni s obzirom na to kako je Gile živčan bilo jako brzo, ali još živčanijoj  Gi je dopilila naša „šetnja“ počela je urlati na sred čaršije da ona više ne ide ni na kakvu kafu i zašto se sad odjenom kava zove kafa.

Raja je plakala. 

 Meni su pitali svako malo- jel ti bona nisi odavde? Moj upitnik iznad glave je skinu Ado, „ prvo prosjacima nitko pare ne daje, i nitko ne govori dobar dan na ulazu u kafić jel t'sad jasno! „

Meni i suprugu je bilo te prve godine jako veselo, oblačili smo i svlačili pancerice, navlačili gaće i podgaće po cjeli božji dan, a kad nismo to radili onda smo tražili rukavice po kući. Gi je sišla na bebi stazu oko deset , u pola dvanest je bila na vrhu Poljica, i samo je pitala Adu svog novog jarana i učitelja skijanja, jel mogu sada..jel mogu sad.. jel mogu sad.. „haj natačkaj ga jarane“...za one koji ne znaju lokalizme natačkaj to znači da se sagneš u položaj jajeta staviš štapove ispod ruku i strmopizdiš se najbže što možeš pravocrtno, po najstrmijem dijelu.. i ode ona.. nekoliko puta smo red za tanjurić spašavali od dolaska puno kola hitne pomoći iz Sarajeva. Najbolji su bili čike na žici , koji nisu baš sto posto razumjeli što ona priča, ali im je onakva mala roza, glasna i histerična, jer Gi mora imati sve sada , kakav red.. koja se nemilice gura i viče začudo bila super, pa su je puštali preko reda..nije pala na onom tanjuru ni jednom, što nije lako vjerujte mi.  Tako svi proskijali, preživjeli nedostatke struje i vode, par pola satnih višenja na žicama, poznatu jahorinsku maglu, nekoliko padova i posjekotina sve u svemu mašala..želuci pražvakali mora ćevapa koji su još onda bili četiri marke s kajmakom. Prva je godina završila s ručkom u Inat- kući u Sarajevu, i s najboljom begovom čorbom ikad..

Druga je godina počela s slapovima Nijagare koji su se sljevali od Hotela Bistrica prema Tremagu, pa nizbrdo prema Palama, do Tonke smo se popeli ko baje. Bog je cestu očistio odlično. Guračima smo tak i tak platili pivu zbog tužnih faca. Djeca izavala poplavu suzama, drugi dan pao snijeg. Prije samog dolaska novine su bile pune slika smrznutih ljudi koji sjede na žici Skočine, 12 sati i skidaju ih s ljestvama. Suprug je razmišljao da kupi jedne sklopive, jer kad se već selimo, a ne pakiramo na sedam dana možda ne bi bilo loše i lojtre ponijeti. Čim se žica trznula mi smo samo gledali di ćemo iskakati .

Te godine smo imali i psa s sobom, gazdu Nerona koji je bio atrakcija u Peggiju s kapom i sunčanim cvikama glumio Spliću.

Pozvali su nas  jednu većer na tulum u Javor koji je na vrh brda. Kako smo u Javoru svaki dan bili na ćevapima procjenili ljudi da smo dovoljno ludi da pridonesemo atmosferi. Pješaćenje do tamo nije bila opcija pa nas povezli čike u ratracima. Tako smo svim mogućim prevoznim sredstvima u kojima smo se vozali ikada dodali i ratrak. Ludilo brale, kokpit mu izgleda ko svemirski brod. Tulum je trebao biti „igra rock and roll cela Jugoslavija“, a ispalo je da je rock band jedan Matek s dječjim sintisajzerom i tri nevidljiva, koji je od rocka znao jednu stvar od Riblje čorbe, i to onu kupit ću si pištolj od švercera na crno.. ekipa je bila iz Splita, a škvadra s Pešćenice ( kvart u Zagrebu) i mi mješano meso, teletina ispod saća perfektna, plus konobari i svi su znali narodnjake koje je Matek svirao koje sam ja da mi Bog prosti i pomogne čula prvi put, zadnji put i nikad više. Jedne godine je došao u Javor oko ručka pravi pravcati ciganski trubački band ravno iz garaže s posuđenim instrumentima, pješke na vrh brda u Javor. Trebalo nam je do pola pjesme da skontamo koja bi pjesma bila,  kako su bili dobri, uši otpadale. Onda su padale oklade i kod upućenijih u materiju ; „jel Mesećina? Ma jok prije sumrak!“. Te se godine Goga strmopizdila na ravnom jer je gledala instruktore skijanja, a ne pod noge. Vratili se kući šest cijelih i jedna bez koljena.

Sljedećih par godina smo skijali na plus 14 po blatu, sjedili u Peggiju u kratkim rukavima i brali visibabe. Uspomene na te godine su još uvijek jake jer su nam skijaške jakne pune neoperivih  fleka od ulja kojim podmazuju koluture na žici. Mislili ljudi stiglo proljeće pa podmazali žice za ljetni san.

Jedne smo visisbaba godine u subotu došli u Bosnu u ponedjeljak ošli u Austriju. Lijepo putešestvije, ali one dvije visibabe na zadnjem sjedalu su imali lica kao poslije potopa . U Austriju su isto rasle visibabe, ali oni imaju umjetni snijeg bolje rečeno led i žice s grijanjem stražnjice koje koštaju ko svetog Petra kajgana. Zapravo više koštaju svetog Petra germ- knedle i to samo s maslacem bez vanilija umaka.

Lani smo došli usred najvećeg kijameta, susjedi nas ispratili u suzama jer su mislili da nas posljedniji put vide, frendovi koji su trebali ići s nama odustali ( što ćeš Dalamtinci), Sarajevo se od snijega nije vidjelo, predsjednika helikopterom spašavali s Jahorine, a mi na vrh brda stigli u jednom potezu bez guranja. Nismo vidjeli ni raju koja gura ni da platimo pivu, nako, jer bilo je -29. Djeca otišla na vrh, a vratili se pingvini, bez nožnih prstiju, jedino se iz mene kao i obično pušilo. Meni naime nikad nije hladno. Ja sam jedina pila kahvu vani ispred Javora. Konobarima još uvijek vise vilice (anatomija) .Provjereno. I  pamte nas, oooo eto vas ! Jel ono oooooo iznenađenje i dobrodošlica ili uslik tuge ooooooooo opet, ne znamo.

Prvi puta smo vidjeli da na Jahorina zapravo pada snijeg kako se spada, kada pada. Prvi puta smo Šator i Tonku zamjenili Rajskom dolinom i Vilom Zlatna žita. Oprosti Lidija, ali brate mili od kuda zlatna žita na 2000 metara. Više bi pasalo „Smrznuta lija“  ili  „ Pijani vuk“ ili tako što. Infrastruktura se poboljšala, eto dva šesterosjeda rade brzi ko munje pozadinu ne griju, čike ostali isti, Praču ili ti Skočine – to je najljepša staza na brdu, vidjeli prvi puta jer do lani na njoj rasle visibabe. Glavna fora Gi i Ade  bilo je vikanje skijašima na stazi „ odi vrit „  s pristojne udaljnost to jest s žice dok ih neki Slovenci nisu skontali, pa su se skijali s kutijom na glavi. Uglavnom struktura Jugoslavena na koju su računali se promijenila na Slovence koji su sve više u Bosni od kad su u Europi. Pitali mi konobare; „pa de su bre Beograđani?“ kažu ljudi oni koji imaju para u Aspenu ili Švajcarskoj, a oni koji nemaju na Petlovom brdu ili Banovom brdu, neki i na Čukarici. Druga fora je bila ; „ Ado zove te neki low battery već peti put !“

Ovu smo godinu jedva dočekali jer smo svi bili tako umorni da se samo čekalo kada će ko koga da pojede bez vilice, noža i salvete. Tri puta smo promjenili postavu, tule i  aute s kojima idemo i onda se odlučili da idemo s Sanči bez 4x4 jer nismo već dugo dečkima platili guranje 20 evra. Eto sad smo platili. Konačno.

Imamo novi kafić Rojal zato jer ima umjetnu vatricu i razne vrste pive. Glavna fora ove godine je bila;

“ vikne Bosanac Ado u Omišu- konobar ja bi pivo! A konobar njemu - pivaj ko ti brani!!“

Vrijeme ko u Londonu, magla svuda, magla oko nas. Vidjeli i lisice. Snijega ko na sjevernom polu. Slovenaca više nego u Sloveniji. Šesterosjeda tri. Sunca ulovili dva dana.Sunči je naručila oblatne s žutom kremom i to neke starinske, a ja prevrnula Coolinariku, pa đe me nađe.. radije bi kuhala pašticadu, harambaše i brujet odjednom nego oblatne. Pojele su se..hm.

Uglavnom sve je išlo ustajalim redom dok se nije pojavio Gile u četvrtak. Ničim izazvan.

Onda je krenulo malo bržim redom i s malo više piva-nja i vina.

Zadnju noć su uglavnom probdjeli, kako ko, moj muž inače doma zimi spava u boravku, ne zato što se ne volimo.. ma kakvi.. nego zato jer ja ne mogu spavati ako prozor nije otvoren, a on može. Još ima tri deke, dva popluna, otvoren radijator  na 6 , termofor i debelu pidžamu. I čarape . Ja nemam pidžamu uopće, kao takvu. Od sada lakše spava pored otvorenog prozora jer sam mu život spasila. Dečki ispod nas koji su otišli na dernek, a peć odlučila malo da dimi pa smo se skoro pogušili, svi osim mene naravno. Ja sam lijepo spavala, ostali dežurali.

Kući stigli živi i čitavi u subotu, svi osim Gileta on došo u srijedu, platio dva puta po 50 maraka čisto da ne prekine tradiciju. Mi skoro, ali od Sanči mama je iz Bosne pa nas to nekako spasilo. Posjetili Sarajevo, pojeli ćevape u Mrkvi..mašala. Sarajevo reklo bujrum i  iduće godine. Gi rekla : Kaj ???