Život rimskog gladijatora bio je težak, bli su robovi vječito pod pritiskom pogiblji dok se bore pred razularenom publikom u areni. Mnogi su bili vrlo popularni kao i današnje sportske zvijezde, imali su svoje obožavatelje i obožavateljice. Manje vješti ili manje sretni živjeli su kratko. Svima je bilo zajedničko samo jedno da sanjaju rudius drveni mač kojim im car daruje slobodu. Ali na ovom portalu važnije je pitanje: Kako biste Vi nahranili gladijatora?
Naime, gladijatori su imali nadimak: hordearii doslovno predvedeno, ječmeni ljudi ili "oni koji jedu ječam".
O tome nam govori Plinije Starji (23. - 79. g) u svom djelu Naturalis Historia i opisuje kako se ječam pretvarao u omiljeno gladijatorsko jelo koje se zove polenta. Ječam se prvo umočio u vodu, ostavio preko noći da se osuši, drugi dan bi se zapržio te nakon toga samljeo u mlinu. U polentu je išlo 20 funti ječma, pola funte korijandera i 15 drahmi soli koji bi se ukuhali u kašu.
U Efezu (danas zapadna Turska, nekad slavni antički grad) su nađeni grobovi gladijatora i njihove su kosti podvrgnute analizi izotopa kojom se mjere kemijski elementi: kalcij, stroncij i cink. Te analize se koriste da bi se vidjelo čime se dotični pojedinac hranio. Rezultat je bio iznenađujući. Usporedbom s ostalim stanovnicima Efeza gladijatori su jeli jako malo mesa, a jako puno biljaka.
U njihovoj je prehrani prevladavala hrana bogata ugljikohirdratima kao što je ječam, ali i druge žitarice te grahorice kao što je bob ili leća.
Takva je prehrana činila da su jednostavno imali povećanu masu - sala. Prema tim podacima zaključuje se da je gladijator bio - vegetarijanac i debeo.
Dakle, ako se sjećate scene gdje Spartak u jednostavnom tanjuru dobiva kašu za ručak, e ta je povijesno točna, a izgled Kirka Douglasa je, eto, povijesno netočan. Nedostaju mu "šlaufići". Prema tome i Russelu Crowu. No, da ne osudimo moje omiljene filmove, postoje prikazi gladijatora na freskama, grafitima, mozaicima koji bi nas mogli natjerati da povjerujemo da je rimski gladijator morao biti ipak atletski građen.
Objašnjenje zašto je gladijator imao "šlaufiće" je vrlo jednostavno. Autori teksta koji objavljuju nalaze iz Efeza kažu da takvoj prehrani nije razlog siromaštvo ili zaštita životinja nego ih je upravo salo štitlo od dubljih rana nastalih od mača, noža ili trozupca. Također oštrice bi teže došle do živaca i krvnih žila. Površinske rane na taj način su postajale dio kostimografije atraktivane gledaocima, a i manje bi boljele.Svakako je povećana tjelesna masa pomagala gladijatoru koji se borio bez oklopa. Naime, takav je bio retiarius koji je bio oboružan dugačkim trozupcem, mačem i ribarskom mrežom, a od zaštitne opreme imao je samo štitnike na nogama. Uz to moramo imati na umu da su oni intenzivno trenirali te su morali imati najbolju moguću kondiciju. Nisu bili slobodni ljudi te je i njihovim vlasnicima moralo biti u interesu da što dulje požive jer je zarada od borbi išla vlasniku ne gladijatoru.
Hrana u kojoj se nalazi isključivo ječam i bob gladijatoru ne bi donosila dovoljno kalcija te se prema povijesnim izvorima zna da su im se pripremale smjese od spaljenih kostiju kako bi nadoknadili taj nedostatak. Kako god pripremljen dodatak prehrani bio prema obavljenim analizama znamo da je bio efikasan jer pokazuju da u kostima bilo daleko više kalcija nego kod ostatka stanovništva. I danas sportaši uzimaju dodatni kalcij i vrlo je zanimljivo kako su u rimskodobnom Efezu znali da im je upravo to potrebno.
Težak život u areni i želja za promatranjem prolivanja krvi u rimsko doba često nas zgrozi. Ipak, ne možemo sasvim osuđivati te običaje, a da pritom ne razmislimo o svijetu u kojem mi danas živimo. Sjetimo se samo koliko je nasilja i krvi danas svakodnevno prisutno u medijima, a mi se niti ne obazremo,
Gladijatorske borbe su za vrijeme cara Konstanitna Velikog ukinute (325. godine) no sporadično su se održavale i do sredine petog sotljeća. U samom gradu Rimu posljednje gladijatorske borbe su održane 1. siječnja 404. godine.
:(Još nema komentara