SEKA-VANJA
Ćaja
Iz izmaglice, u ranim jutarnjim satima , pritisnuta svim tegobama ovog svijeta , ali i onoga , izranja spodoba , mrka i sablasna za moja djetinja viđenja.
Artritis i skleroza uzeli su danak na ovom starcu, čijeg se izgleda prije bolesti ne sjećaše ni mnogo stariji seljani.
Unuk njegov ,vižljasto i nadobudno derle , a moj najbolji prijatelj, ako se u toj dobi od šest godina to može imati, Jozo Ćajin volio je dedu iznad svega.
Ja sam ga se grozila , ledila pri pomenu njegova imena , vjerojatno prestrašena njegovim izgledom, ali i time što su nas često plašili njime kad smo bili neposlušni.
Nije bio viši od metar i „ frtalj“ , rekli bi stariji , pogrbljenih leđa , nogu svinutih unutra, kao da je na buretu jahao .Oslanjao se na dva drvena štapa držeći ih grubim i izobličenim šakama.
Odjeća mu bijaše pohabana i izblijedjela , a ponegdje se vidjela i koja malo novija zakrpa , jer tada se odjeća krpila i tako je duže trajala, i nije se bespotrebno bacalo pare na novi presvlak, jer su pare bile potrebnije za kupovinu zemlje ili blaga u štali, a aljine su ionako nošene dok ne budu toliko pokrpljene da se više i ne vidi od čega su krojene , stajala je zakrpa na zakrpi.
Svi su znali da ga se plašim pa su me još češće plašili njime kad god bih nešto skrivila. Onda bih se primirila i danima bila krotka i poslušna.
Znao je to i on , mislim tako , te je pokušavao što rjeđe me sretati , ali je to bilo prosto nemoguće , jer su svi njegovi putevi vodili kraj naše kuće , bilo da je tjerao goveda napojiti na našem koritu , bilo da je krenuo eglenisati sa strikom Miškom ili obići Matu Tarabina , jer je malo više zavirio jučer u šišu na pazaru.
Kad umrije, nije važno, ja se oslobodih straha da ću ga sresti na putu.I mrtva sam ga se potajno bojala, a osobito kad bih prolazila kraj greblja Grepčići , gdje ga ukopaše.
I evo , upravo sad razmišljam, zašto sam uopće i počela pisati o njemu i ne mogu se sjetiti ni jednog valjana razloga ako nije zbog toga što se sa nostalgijom sjećam tadašnjih vremena.
Možda je , možda nije , a opet možda je to samo još jedno možda u mojem životu ili samo u pisanju.
Tko da ga zna.
Ja ne, ali sigurno razlog postoji još samo da se sjetim koji.
eglenisati -razgovarati
frtalj - 250g- četvrt kg
© Podravka d.d. 2003.—2012.
7 komentara do sada…
čanak mi se svidio, ali najviše si me zainteresirala ovim zadnjim pasusom.. tražiti uzrok nije pravo pitanje, već je pitanje puta. to je jedna od postavki zena. praznina, koju postižemo puštanjem naših osjećaja, sjećanja i misli da teku nezaustavljivo, da nadiru kao rijeka i prolaze. ne biraš ni jednu, samo ih prazniš iz sebe tako da ih misliš i puštaš da prolaze. što se događa kad isprazniš sva sjećanja, osjećaje, doživljaje? shvatiš da oni samo stoje na površini tvoje osobe, a ispod površine se nalazi ono bitno, oni su odraz bitnoga, tvoje prave prirode. koja se nalazi ispod te površine. tako da kad očistiš površinu, polako dođeš do suštine, a površinu uvijek možeš po volji mijenjati. zato je i važan put, putovanje. nikada nećeš biti bez misli, bez osjećaja, nikada nećeš znati uzroke nekih djelovanja ili misli, ali to i nije potrebno. biti čovjek znači stalno tragati, a kad bismo postigli savršenstvo morali bismo promijeniti svoju prirodu, a onda to više ne bismo bili mi. ne bismo podnijeli kraj naše potrage za odgovorima. nemamo mi tih kvaliteta.
Seko,svi mi imamo tako neke zaboravljene strahove iz djetinjstva, tvoje sjećanje podstiče sjećanje na moje... jer zaista koliko toga "zaboravljenog" leži u nama. Zaboravljeno sam i stavila pod navodnike jer se ipak tako lako probudi .
Obje imate pravo i slično razmišljenje kao i ja . Suština je bitna , a ono površinsko , izvanjsko se raspline kad- tad i ostaje samo ono unutra bez strahova i razmišljanja , već samo čisti osjećaji. Tako je sada meni kad se prisjetim svih likova iz mog djetinjstva. Sigurno ste primijetili kako su sve moje priče iz ove zbirke ustvari zbirka različitih likova , više ili manje složenih , više ili manje meni dragih , više ili manje duboko prožetih dešavanjima odrastanja jedne seoske djevojčice.
Za sve razlog postoji samo ga neki od nas nikada ne dokuče , a to nam valjda i nije u prirodi -sve dokučiti i sve razumjeti , jer tako je slatko istraživati sebe kroz likove koje srećemo u životu ,jer nas oni omeđuju nevidljivim međama i daju nam sve ono što bismo htjeli da nam daju . I imate pravo sjetit ću se ja jednom zašto mi je ćaja zaokupio misli i pero , a ako ne , onda i nije trebalo da se sjetim.
Nemoj mi uzeti za zlo, ja to tako. Izmoli nešto za Ćaju, vjerujem da će mu biti drago i da mu je potrebno.
Ne uzimam za zlo jer znam da je dobronamjerno. I ja mislim kako su i nama i onima kojih se sjećamo , na bilo koji način, potrebne molitve , pa tako i Ćaji.
Vanjice ti opet po starom PISES NAJBOLJE PRICE na coolinariki ,barem po meni ,uzivancija je citati ih
Hvala nadaKa .Drago mi je da ti se dopada moje pisanje jer i ja uživam pišući , a osobito o svom djetinjstvu , djeci i naravno o Tošetu.