Ja sam Klaus

Zima 2009., u vlaku iz Münchena prema Zagrebu. Tijekom kratke pauze u Salzburgu gledamo iz vlaka zasniježeni kolodvor. Ne ulazi puno ljudi, dakle vjerojatno je da će kupe ostati rezerviran za nas. Namještam se u svome sjedalu do vrata i zatvaram oči. U sebi brojim koliko nam je sati ostalo do cilja, sjetim se da sam ponijela dobru knjigu, Tobi sjedi do mene. Opušteni tok mojih misli razbija se odjednom o buku kofera koji se kotrlja preko praga kupea. Ajoj... Živčano otvaram oči i upućujem nabrušeni pogled smetalima. Gledam pridošlicama u leđa, budući da upravo pokušavaju ogromnu prtljagu smjestiti na pretinac nad sjedalima. "Upali su ovamo ko slonovi", pomislim ja, samoprozvana kraljica kupea, i pri tome mislim na ženu duge plave kose u bež kaputu, i onižeg punijeg muškarca. Kad su napokon smjestili nebrojene kilograme u kovčegu na željeno mjesto, ugledali smo im lica. Iz mojih je misli nestala gorčina. Gledala sam u nježno, ljubazno lice žene srednjih godina. Kraj nje je neodlučan stajao, na mjestu tapkajući, muškarac sitnoga nosa i bademastih očiju. "Pa on ima Down", pokajala sam se zbog svoje prvotne reakcije i u meni se u tom trenu stvorilo tisuću pitanja.

"Moj brat putuje do Villacha. Možete ga probuditi ako zaspi? Naime, često zaspi dok se vozi vlakom."

"Naravno, nema problema!", velikodušno i plemenito smo se nasmiješili. Dobrotvori nagrižene savjesti.

Brat i sestra su se srdačno zagrlili, sestra je izašla iz kupea i još jednom kratko mahnula na pozdrav. On je ostao sam s nama, sjeo je na sjedalo nasuprot meni. Vlak je nečujno krenuo s postaje. On se i dalje smiješio i namještao svoju jaknu tako da mu ne škaklja lice. S vremena na vrijeme nas je kradomice pogledao i kad bismo mu mi uzvratili pogled, brzo bi pogledao u nekom drugom smjeru. Igrali smo tu igricu nekoliko minuta. Sramili smo se i on i mi, teško je bilo započeti razgovor.

Sjetila sam se da u ruksaku imam još neotvorenu čokoladu koju nam je spremila svekrva. Izvadila sam je i odmotala papir. Pogledala sam našeg susjeda:

"Schokolade?"                         

"Ja, gerne!"

Pogled na čokoladu je izbrisao suzdržanost, zahvalno me je pogledao i krajnje pedantno I gotovo svečano uzeo kockicu. I mi smo se poslužili i sad smo se cijelo vrijeme smiješili jedni drugima. Tobi me automatski primio za ruku.

"Vi ste vjenčani?", ispalio je naš susjed ko iz pištolja vidjevši naše ruke.

"Jesmo", rekao je Tobi i pogledao me.

"Uau", odvratio je, zadivljeno preokrenuo očima i sklopio ruke. "I ja bih se rado oženio, ali nijedna mi ne odgovara." Potisnuli smo iz poštovanja smiješak nad ovim djetinje iskrenim komentarom.

"Ja sam Tobi", pružio je ruku moj muž. I ja sam se odmah predstavila.

"Ja sam Klaus."

 A onda nam je Klaus ispričao da je bio u posjetu kod sestre, da je s njom bio u kinu, da mu je ona najdraža sestra, da je najmlađi od četvero djece. Mi smo zadivljeni slušali njegovu biografiju ispričanu lijepim njemačkim, malo otežanim izgovorom. U razgovoru smo još saznali:

Klaus radi u radionici nakita, voli raditi na kompjuteru, kod kuće svi znaju kako kompjuter funkcionira osim tate, najdraži su mu filmovi s Pierceom Brosnanom,...i voli čokoladu. Između nas dvoje se ponavljalo pitanje i odgovor: čokolada? - da, rado!, sve dok nismo zgužvali prazni srebrni papir i bacili ga u smeće.

Klaus je odjednom prstom pokazao u smjeru nad Tobijevog glavom. Iznad sjedala je bila pričvršćena bijela pločica s crnim brojkama 33. "Toliko imam godina", rekao je odlučno. Zanimalo ga je koliko smo mi stari, i kad je otkrio da smo nekoliko godina mlađi od njega, samozadovoljni smiješak mu je ozario lice.

Vrijeme je teklo u obostranoj pažnji i našem divljenju. S vremena na vrijeme bi Klaus prekinuo razgovor, pogledao u stranu i uzbuđeno sam sebi šaptom ponavljao: "Moje je srce taaaaako veliko, našao sam nove prijatelje." Dok bi izgovarao "taaaako", ruke bi mu ocrtavale dimenzije, a onda bi jednom rukom obrisao suze. Mi smo u tišini i gotovo pobožno sjedili na svojim mjestima i gledali taj prizor, Tobi je čvrsto stisnuo moju ruku.

Mrak se već spustio na naš dio svijeta kad smo stigli na kolodvor u Villachu. Klausa nije trebalo buditi. Bio je već uzbuđen što će vidjeti tatu. Tobi mu je spustio kofer. I ja sam ustala. Oboje nas je zagrlio i cmoknuo u obraz. Nesigurno je išao pred Tobijem koji mu je gurao kofer prema izlazu. Na peronu je stajao stariji muškarac, pod otvorenom jaknom je nosio žarkocrveni pulover. 

"Tata!"

Vlak je napuštao peron, a Klaus je grlio tatu koji ne voli kompjutere. U kupeu je ostalo srce, tako veeeeliko.

Pet mjeseci kasnije, kad smo saznali da će mali stanovnik mog trbuha imati sindrom zvan Down, jedna od mojih prvih misli poletjela je prema Klausu.