onaj osjećaj kad hoćeš nešto, a nikako da upiješ...ali eto kako tako uspijevam pomalo i nadam se konačnom uspjehu ;)
Tako bih vam rado pisala o nečemu....
I evo već danima ja razmišljam što bih ja to mogla podjelit s vama, o čemu da vam pišem, na koju temu... Ja koja sam uvijek i kao dijete imala olovku u ruci i uvijek pisala nešto, od pjesmica, pričica... sad neznam što da pišem. Pismene zadaće iz hrvatskog jezika uvijek pohvaljene bile (osim u srednjoj školi kad nisam imala ocjenu višu od trojke, pa ni kad sam pročitala U REGISTRATURI i prepričala je pred cijelim razredom u detalje). Od mali milion tema, ja nepronalazim niti jednu.
I čitam tako vaše članke i divim vam se, pomalo i zavidim na inspiraciji. Sve je to tako lijepi, iskreno i iz srca preneseno.
Volim čitati, pisati, ali pisala nisam dugo tako da mi se čini ko da mi je netko to sklonio, možda ukrao iz srca, jer srcem sam to radila. Sve svoje osjećaje sam prenosila na papir i čitala sam to satima. Čak sam imala cijeli rokovnik ispisan što pjesama, što kratkih pričice koje su bile posvećene mom dečku, sadašnjem mužu, i malo se porječkamo, a ja to fino u vatru pa nek gori 🙂 Sad mi je malo žao, jer baš bi fora bila danas to pročitati😁 Ali tad sam imala malo više vremena, pa i volje, da razmišljam i pišem. Zadnjih par godina sve se to nekako izgubilo.
Nadam se da će mi se stara volja i inspiracija vratit, pa ću malo češće unijet nekakav novi članak, napisat nekakvu pjesmicu, te da ćete vi uživati u mojim redcima onako kako ja uživam u vašim.
Znam da i nisam baš nešto ''extra'' podjelila s vama, al bar je meni sad ''srce na mjestu'' 🙂
:(Još nema komentara