Mamina tetka pravila je najbolje „bile kiflice“ na svijetu. Ne zato što je imala najbolji recept na svijetu (možda jednim dijelom i zato), nego zato što ih je spravljala s toliko ljubavi i umješnosti, toliko malene, a sočne i meke, da su se bez obzira na napravljenu količinu kratko zadržavale na stolu. Ponekad bi kod nas dolazila već rano izjutra, čim svane, zamijesila nekoliko „tura“ kiflica, a potom ih pekla satima i valjala onako tople u prah šećer… Događalo se da dok ispeče jednu mjeru mi onako usput i u prolazu pojedemo sve pa onda, više iz šale nego za ozbiljno, dobijemo od mame lupkanje po prstima uz prijekor očima da ih ne diramo dok ne budu gotove... No, mamina tetka bi ih iznova mijesila i pekla nove… Nerijetko bih nju i mamu po povratku iz škole zaticala u oblaku prah šećera koji je mirisao na vanilu, dok bi me još s puta privlačio miris nalik svježe pečenim vanilicama. I tako bi se pečenje ovih kiflica, koje je obvezno punila domaćim pekmezom od šljiva (ili kajsija), pretvorilo u salve smijeha, evociranja uspomena, često do kasno poslijepodne ili u večer…. Nije prošao ni jedan rođendan bilo koga u našoj familiji a da ona ne bi došla čestitati. Čak i onda kada smo već odrasli i postali „svoji ljudi“. Imala je tetka još jedan talent, glačala je rublje gotovo savršeno! I u tom je poslu pomagala drugima u obitelji, a susreti bi se obvezno pretvarali u, modernim rječnikom rečeno, „life coach“ susrete. Bila je to prirodna, besplatna obiteljska psihoterapija. Umrla je naglo od iznenadne bolesti, za nešto više od mjesec dana, ostavivši nas sve u nevjerici. I dan danas nam nedostaje i rijetki su susreti na kojima se ne spomenu anegdote s njom i njene savršene „bile kiflice“. I zato ih ovdje donosim da ostanu "zauvijek" sačuvane.
Mamina tetka pravila je najbolje „bile kiflice“ na svijetu. Ne zato što je imala najbolji recept na svijetu (možda jednim dijelom i zato), nego zato što ih je spravljala s toliko ljubavi i umješnosti, toliko malene, a sočne i meke, da su se bez obzira na napravljenu količinu kratko zadržavale na stolu. Ponekad bi kod nas dolazila već rano izjutra, čim svane, zamijesila nekoliko „tura“ kiflica, a potom ih pekla satima i valjala onako tople u prah šećer… Događalo se da dok ispeče jednu mjeru mi onako usput i u prolazu pojedemo sve pa onda, više iz šale nego za ozbiljno, dobijemo od mame lupkanje po prstima uz prijekor očima da ih ne diramo dok ne budu gotove... No, mamina tetka bi ih iznova mijesila i pekla nove… Nerijetko bih nju i mamu po povratku iz škole zaticala u oblaku prah šećera koji je mirisao na vanilu, dok bi me još s puta privlačio miris nalik svježe pečenim vanilicama. I tako bi se pečenje ovih kiflica, koje je obvezno punila domaćim pekmezom od šljiva (ili kajsija), pretvorilo u salve smijeha, evociranja uspomena, često do kasno poslijepodne ili u večer…. Nije prošao ni jedan rođendan bilo koga u našoj familiji a da ona ne bi došla čestitati. Čak i onda kada smo već odrasli i postali „svoji ljudi“. Imala je tetka još jedan talent, glačala je rublje gotovo savršeno! I u tom je poslu pomagala drugima u obitelji, a susreti bi se obvezno pretvarali u, modernim rječnikom rečeno, „life coach“ susrete. Bila je to prirodna, besplatna obiteljska psihoterapija. Umrla je naglo od iznenadne bolesti, za nešto više od mjesec dana, ostavivši nas sve u nevjerici. I dan danas nam nedostaje i rijetki su susreti na kojima se ne spomenu anegdote s njom i njene savršene „bile kiflice“. I zato ih ovdje donosim da ostanu "zauvijek" sačuvane.
Sastojci
Priprema
Margarin i kiselo vrhnje umutiti pjenasto.
Postepeno dodavati prosijano brašno i mutiti mikserom polako.
Zamijesiti glatko tijesto (nije potrebno da stoji u hladnjaku, odmah se može raditi s njim).
Tako dobiveno tijesto podijeliti na 6 dijelova (ja sam mjerila i svaki je imao 63-65 grama) i svaki razvaljati u okrugao oblik tako da se dobiju 4 kiflice.
U kraj svake kiflice staviti malo pekmeza od šljiva (ili kajsija). Važno je da pekmez ipak ima neku gustinu da ne bi iscurio tijekom pečenja.
Kiflice motati tako da pekmez "upakiramo" na način da širu stranu razvijenog trokuta za kiflicu savijemo prema unutra, kako pekmez kada se kiflica umota i stavi na pečenje ne bi iscurio van.
Kiflice poredati u pleh prekriven pek papirom i peči 12-15 minuta u pećnici zagrijanoj na 180 stupnjeva (kiflice trebaju ostati gotovo bijele).
Ispečene kiflice izvadimo iz rerne i ostavimo 3-5 minuta da se malo prohlade.
Mlake kiflice (nikako ne dočekati da se skroz ohlade) valjati u prah šećer. Rashlađene kiflice redati u kutiju (metalnu, plastičnu...) i čuvati tjedan-dva, ako do tada izdrže! Kod nas gotovo nikad nisu. :)
3