Punjene paprike s pireom iz termosice Mali vodič za apartmanske turiste na moru, 17.

Prvo kuhamo šalšu, a da bi nju napravili treba očistiti paprike. Dakle, očistimo paprike, a njihove poklopce, kape otmemo za šalšu pa narežemo.

Pomidore obarimo, ogulimo im kožicu, malo ih zgnječimo (bacimo onu vodu sa sjemenčicama) i grubo narežemo. Češnjak, peršin, ružmarin i bosiljak usitnimo.

Na dvije žlice maslinovog ulja popržimo paprike s češnjakom i začinskim biljem, pa kad paprika malo omekša dodamo rajčicu. Kad je i ona omekšala, zalijemo je vinom, dodamo lovor, šećer, sol. Kuhamo na lagano dok se ne ugusti, a onda je po želji usitnimo (ne i lovor). Nastojimo da nas ne ubije u pojam saznanje da nam je štap za miksanje blago preminuo (slava mu!, časno i drugarski je obavljao svoje zadatke).

Vratimo na vatru, dodamo još one dvije žlice ulja, pustimo da bućne i ugasimo.
(Ako su pome stakleničke, ne bi bilo zgorega dodat im malo pelata ili konšerve. Šalši od stakleničkih poma, ali i onih koje su za svoga vijeka doživjele za dalmatinske pojmove previše zalijevanja, treba dodati više šećera.)

Paprike

Kako smo ih već očistili, možemo odmah krenut s nadjevom: u većoj posudi istučemo jaje, začinimo ga svim začinima u prahu i onim biljem sitno nasjeckanim, dodamo meso, kapulu, usitnjene pahuljice i suhu pomu, grubo narezane orahe, griz i pet minuta kuhanu rižu (s dvi kapi maslinovog ulja i solju).

Sve dobro promiješamo, najbolje rukama ali može i kuhačom, i napunimo paprike. Uspravno ih stavimo u teću sa šalšom.

Na svaku papriku stavimo po žlicu umaka, lagano ga pritisnemo, dodamo još koju kap maslinova ulja, a onda dolijemo vode da prekrije paprike. Kuhamo dok nam ne dosadi, a najmanje uru i kvarat.

Po želji u umak umiješamo žlicu – dvije na suho poprženog kukuruznog brašna, kao i još začinskog bilja, a po potrebi ga i dosolimo i popaprimo.

Joanne Harris tvrdi da su za pire od krumpira najbolje sorte King Edwards, Desirée, Idaho i Maris Piper. Kako ja nemam blage veze o čemu se radi kod tih naziva, biram onaj sa za oko lijepom i polumlađahnom korom, iako znam da je bolji ovaj u dobi za zatezanje kože, pri čem se uopće ne uzbuđujem miješaju li se žuti i bijeli gomolji sa crvenima. Ona, baš kao i moja mama, kaže da se krumpir prije kuhanja treba oguliti, zaboravila sam koji veleuvaženi svjetski chef ga kuha u kori, a čini mi se da ga Gary Mahigan peče neoguljenoga smještenog u puno krupne soli. Dakle, taj dio ostavljam vama na izbor a ja ću i dalje slušati mamu, ne zato što mislim da je u pravu što se tiče kakvoće krajnjega rezultata, nego jer mi je tako jednostavnije i brže. Bez obzira na izbor, krumpir u kori prvo dobro operemo, a onda idemo dalje.

Krumpir narežem i potopim po ure – uru u hladnu vodu, onda ga procijedim i properem a tom vodom zalijem cviće; na taj način se riješim viška škroba i muke njegovog skupljanja s vrha lonca za vrijeme kuhanja, a cviće počastim bio-gnojivom.

Nakon toga smo, dakle, u dobro posoljenu hladnu vodu stavili krumpir ili u kori ili oguljen i narezan, ili smo ga izvadili iz pećnice i ogulili. Nakon što smo ga pečenog ogulili i speštali, onoga skuhanoga smo ocijedili, i ili smo ga ogulili i speštali ili samo speštali. (Uh, šta guštam kako sam zakomplicirala :)!!!)

Na laganoj vatri miješamo zgnječeni krumpir dok sasvim ne dehidrira, a to radimo bez obzira bio krumpir mlad il star jer svaki je popio vodu (osim ovoga pečenoga u soli), i potom mu dodamo maslac i mlijeko koje smo zajedno kuhali da se dobro zagriju/rastope, naravno stalno miješajući. Kad je smjesa kompaktna, dodamo žumanjke (mogu i cijela jaja, ali ja sam ovako navikla) i dobro promiješamo. Začinimo s malo bijeloga papra (može i crnog koji mi je ukusniji, ali je ovdje navedena vizualno prihvatljivija verzija da bih ja ispala profi), po želji muškata (kojega nema u bijeloj verziji) i nasjeckanog peršina ili dušice (koji su zeleni).

Na dno termosice prvo stavimo malo šalše od poma, uguramo pire i paprike, pa sve zalijemo preostalim umakom.

Spakiramo pošade iliti pribor za jelo, obavezno zlicu kojom ćemo vadit hranu iz termosice, tanjure do kojih nam nije stalo, koji ubrus i kuhinjsku krpu, a svakako i kruh (možemo ga odmah i narezat) za točavanje šuga.

Ne smijemo zaboravit ni sol, papar, koju frišku pomu, papriku, kukumar, a ni kapulica i klip kukuruza nisu loš detalj.

U sate od ručka baš i nije pametno biti na otvorenom, ali zato imamo kremice 50+ SPF i debelu ladovinu. Netko bi mogao reći da kod nas ta priprema izgleda pomalo nostalgičarski; naime, ja podviknem u stilu drug je Tito izdo naređenje, i u sekund su svi dobro natrackani od vrha nožnog palca do ušne resice, a neki od nas i do izvjesnih dijelova tjemena. Tako premazanima (ne svim) mastima konačno sam im mogla priuštiti dugoočekivani klasični morski ručak, ako preskočimo sve ono pohano (kod mene je, ni sama ne znam zašto, ljeti to uvijek pileći file na bečki) koje ionako nije na žlicu, a jedino je sa žlicom pravi obid.
Zapravo, zamalo da sam im priuštila dugoočekivane morske paprike. Jer, eto, izabrala sam baš onaj jedan jedini dan u kojem se digla nevera, i pokisli gore od Noine arke pokupili smo se doma prije nego smo ručali. Ali to ne sprječava vas da postupite kako slijedi:

Smjestimo se na plaži sa što manje svita, ne jer ovo baš nešto i nije trendy, a nije!, već da nas ne ometaju mirisi fensišmensi konzumenata ponfrija spravljenog u još lani uzavrelom ulju u obližnjoj nazovi konobi; dakle, dobro nakremljeni visokim zaštitnim faktorom smjestimo se uz more pod bor, tamarin, česminu, smokvu, smjestimo se u ladovinu sa čvrčcima. Spojimo dva šugamana i strateški se rasporedimo po njihovim kantunima, povadimo sve potrebne pjate, pošade, salvete i serviramo tepli obid.

Stanovnicima obližnjih šugamana vadimo mast, i bez ikakvog problema guštamo više nego fensišmensiji s ponfrijon.

Praznu termosicu, polizane pjate i usjajene pošade ne oplahujemo u moru, spremimo ih za doma.

Do brćkanja pričekamo nekih pola sata, dok se obrok ne slegne, a najbolje bi bilo prvo opalit jedan slatki popodnevni pižolot.