U našoj kući svaki drugi, treći dan miriši svježi kruh, kao iz pekare. I tako je već nekoliko godina. Prema kruhu imam neko posebno strahopoštovanje još iz djetinstva, kada je moja baka pekla kruh u krušnoj peći. Kruh je tada za mene bio nešto veliko i svećano, jer da nije tako zašto bi baka svaki hljeb i onaj mali hljepčić za mene, rukom prekrižila i onako u sebi promrmljala molitvu. U toj se molitvi isto spominje kruh naš svagdanji.
Stoga je kruh i do danas za mene ostao više od hrane, dajem mu posebnu pažnju i mjesto u svom domu i nikad ga ne bacam. On je za mene svetinja i tako se odnosim prema njemu.
Za izradu koristim sve vrste žitarica koje su mi dostupne i to uglavnom intergralne.
Miješam ih u različitim omjerima i sa različitim dodacima, od raznih sjemenaka do začina. To je razlog da vjerojatno još nikada nisam napravila dva ista kruha, ni po sastavu ni po izgledu. Svaki radim sa velikom ljubavlju i uložim cijelu sebe, stoga se nikako ne mogu odlučiti da kupim pekač kruha.
Kruh je od samog miješenja, do oblikovanja i dizanja, živi organizam (doslovno, zbog kvaščevih gljivica, a i preneseno zbog njegove topline i mekoće) i za mene direktan kontakt s njim je neprocjenjiv i nezamjenjiv osjećaj. Kao da sebe kroz njega dajem svim onima koji jedu moj kruh.
Na našoj dragoj Coolinariki gotovo svaki dan nikne po neki recept za kruh i pecivo, većina je gotovo identična, samo se razlikuje po dodacima i raznim lijepim idejama za njegovo oblikovanje. Tu nema velike filozofije, brašno, sol, voda i kvasac, a sve ostalo su finese koje razlikuju naše recepte.
Do sada nisam dala ni jedan recept za kruh (osim za pecivo „bublice“) a razlog je upravo u tome što opisujem u ovom dugom uvodu.
Danas je vani grozno vrijeme, u mom domu miriše po svježem kruhu, a mene obuzeli neki romantični i nostalgični osjećaji, pa sam tako odlučila dati vam recept današnjeg kruha i pokazat vam nekolicinu slika mojih kruhova i peciva.
Mnogi će reči da je ovaj tekst predug za uvod u recept i da možda spada u članak, ali ja nekako moram prije recepta reči šta je za mene kruh, i kako ga doživljavam, pa mi ne zamjerite.
U našoj kući svaki drugi, treći dan miriši svježi kruh, kao iz pekare. I tako je već nekoliko godina. Prema kruhu imam neko posebno strahopoštovanje još iz djetinstva, kada je moja baka pekla kruh u krušnoj peći. Kruh je tada za mene bio nešto veliko i svećano, jer da nije tako zašto bi baka svaki hljeb i onaj mali hljepčić za mene, rukom prekrižila i onako u sebi promrmljala molitvu. U toj se molitvi isto spominje kruh naš svagdanji.
Stoga je kruh i do danas za mene ostao više od hrane, dajem mu posebnu pažnju i mjesto u svom domu i nikad ga ne bacam. On je za mene svetinja i tako se odnosim prema njemu.
Za izradu koristim sve vrste žitarica koje su mi dostupne i to uglavnom intergralne.
Miješam ih u različitim omjerima i sa različitim dodacima, od raznih sjemenaka do začina. To je razlog da vjerojatno još nikada nisam napravila dva ista kruha, ni po sastavu ni po izgledu. Svaki radim sa velikom ljubavlju i uložim cijelu sebe, stoga se nikako ne mogu odlučiti da kupim pekač kruha.
Kruh je od samog miješenja, do oblikovanja i dizanja, živi organizam (doslovno, zbog kvaščevih gljivica, a i preneseno zbog njegove topline i mekoće) i za mene direktan kontakt s njim je neprocjenjiv i nezamjenjiv osjećaj. Kao da sebe kroz njega dajem svim onima koji jedu moj kruh.
Na našoj dragoj Coolinariki gotovo svaki dan nikne po neki recept za kruh i pecivo, većina je gotovo identična, samo se razlikuje po dodacima i raznim lijepim idejama za njegovo oblikovanje. Tu nema velike filozofije, brašno, sol, voda i kvasac, a sve ostalo su finese koje razlikuju naše recepte.
Do sada nisam dala ni jedan recept za kruh (osim za pecivo „bublice“) a razlog je upravo u tome što opisujem u ovom dugom uvodu.
Danas je vani grozno vrijeme, u mom domu miriše po svježem kruhu, a mene obuzeli neki romantični i nostalgični osjećaji, pa sam tako odlučila dati vam recept današnjeg kruha i pokazat vam nekolicinu slika mojih kruhova i peciva.
Mnogi će reči da je ovaj tekst predug za uvod u recept i da možda spada u članak, ali ja nekako moram prije recepta reči šta je za mene kruh, i kako ga doživljavam, pa mi ne zamjerite.
Sastojci
Priprema
U malo mlakog mlijeka, u kojem sam otopila žlicu meda, stavila sam dvije žlice suhog kvasca, promiješala i pustila desetak minuta da kvašćeve gljivice ožive.
Za to vrijeme u veliku zdjelu (moj stari vajdlek) stavila sam u jednakim omjerima sva brašna, koja sam navela u sastojcima i sjemenke buće. Zasolila sam i dobro promiješala suhu smjesu. Napravila rupu u sredini i izlila probuđeni kvasac. Lagano umiješala i dodala mlake vode.
Rukama mijesila i dodavala toplo mlijeko i vodu (razrijeđeno mlijeko) tako dugo dok nisam zadovoljna dobivenom toplom, podatnom kuglom od tijesta. Tada obilno zalijem kuglu bućinim uljem (u ovom današnjem je samo bućino, ali koristim i maslinovo i miješano i maslac...) te ponovo dobro promijesim. Sad samo još malo zauljim površinu, da se ne osuši, poklopim čistom krpom i pustim najmanje tri sata, a često i puno duže, da se diže.
Dignuto tijesto lagano premjestim na jedan stari, još uvijek bijeli ko snijeg, stolnjak, koji mi služi samo za kruh (manje količine i peciva radim na silikonskom podlošku) i rasporedim u male kugle, već prema tome da li ću raditi manje ili veće kruheke ili peciva, ili stavljati u kalupe i kalupiće. Ponovo ih promijesim i oblikujem.
Ovaj put sam u čast naše aktualne Cool šefice radila velike suncokrete, par hljepčića i male ružice, po Lunoinoj ideji.
Suncokrete sam premazala žutanjkom i sredinu posula sjemenke suncokreta, pa su imali hrskavu koricu, a hljepčiće premazala šalšom i bućinim uljem (u zadnje vrijeme premazujem ih i čvrstim jogurtom i uljem po Zocacroinom receptu) da ostaju što duže mekani i svježi.
Ostavila sam ih nekih dvadeset-trideset minuta da ponovo malo narastu.
Pećnicu sam ugrijala na 230°C. Kad sam stavila kruh i pecivo u pećnicu smanjila temperaturu na 200°C i pekla 35 minuta.
Odmah nakon što ih izvadim iz pećnice stavim na žicu i dobro pokrijem sa dvije krpe, da svoje pećenje završe na stolu.
Tako ostane dok se potpuno ne ohladi (možete misliti!? ) a tek onda ga spremam u kutiju za kruh.
Jedemo ga tako dugo dok ga ima, obično dva tri dana, ovisno koliku količinu pećem odjednom, i zadnji dan je ukusan i mekan. I nikada nisam bacila ni komadića!!!
To je moj recept ili saga o kruhu mojem svagdanjem!
Kako je tebi ispao recept?
32