Renesansa – preporod kuhinje

Renesansa, preporod, vrijeme je najvećih promjena u kulturi Europe. Bujanje znanosti, književnosti i likovnih umjetnosti potpuno je promijenilo sliku svijeta. Ali i sliku stola i prehrambenih navika. Za stolom i u kuhinji događaju se revolucionarne promjene. Toliko velike da u stvari sve što danas jedemo nastaje nekako u tom renesansnom loncu. Svi temelji naših kuhinja su tu negdje.

Isprepleteno je iskustvo srednjeg vijeka s novim namirnicama Amerike. Padom Carigrada Turci prekidaju stoljetne putove između Istoka i Zapada. Trgovina se smanjuje i traži se novi put. Ne prolazi dugo i otkriven je Novi svijet. A s Novim svijetom i nove biljke i životinje, nova hrana. Do tada potpuno nepoznata.
Sve zlato i bogatstva Novog svijeta nisu ništa prema biljkama koje su iz Amerike stigle u Europu. Od rajčice do krumpira, graha i kukuruza, paprike, ananasa, avokada.

15. stoljeće, a pogotovo 16. vrijeme je dolaska nove hrane u Europu. A prehrambene navike nije bilo lako promijeniti. Nova hrana i novi običaji sporo se i teško prihvaćaju. Ali kad se prihvate, onda se ne puštaju. Većina današnjih recepata koje držimo "nacionalnim" tada je polako nastajala. Italiju danas ne možemo zamisliti bez rajčice, a ona se mučila da dođe do stola i upozna s tjesteninom. Zagorski pejzaž je nezamisliv bez purica u dvorištu, a i purica se jedva probila na putu do stola. Danas je naša kao i mlinci, a nekad se Katarina Medici i te kako morala potruditi da fascinira uzvanike. 66 pečenih purica ostavilo je goste bez daha. To je bila raskoš!

Najvažnija biljka koja nam je u to renesansno doba došla je kukuruz. Već i tada tako kultiviran i ljudskim radom i selekcijom promijenjen da bez čovjeka ne može preživjeti. Klip padne na zemlju i istrune. Kukuruz, Bog divljaka Novog svijeta svojim je dolaskom stoljećima spašavao "kulturnu" Europu od gladi. I danas je jedna od najvažnijih strateških namirnica. Nalazi se u tisućama proizvoda.

Renesansa je i vrijeme prvih kuharica. Po cijeloj Europi nastaju zbirke recepata. I veliki Leonardo je u svojoj biblioteci imao knjigu Bartolomea Sacchija De Honesta Voluptatae, talijanskog humanista i vatikanskog knjižničara. Zbirku recepata s esejima o hrani.
Posebno su zanimljive engleske kuharice u kojima se može pratiti kako hrana Amerike preko Španjolske i Italije polako dolazi do konzervativnih "bodula" na otoku.

Sredinom 16. stoljeća Henrik III naredio je da se na francuskom dvoru upotrebljava vilica.

Renesansa je i vrijeme promjena običaja za stolom. Vilica se počinje širiti Europom. U Veneciju je došla s bizantskom princezom koja je drsko odbila jesti rukama. Dugo je vilica bila korištena samo u Italiji. Ostatak Europe držao je vilicu za đavolji alat.

Sredinom 16. stoljeća Henrik III naredio je da se na francuskom dvoru upotrebljava vilica. Bio je to vjerojatno utjecaj njegove majke Katarine Medici. "Kralj koji jede vilicom" umoren je - nožem.

Tek početak 17. stoljeća donosi vilicu i u Englesku. Thomas Coryat vidio je kako se upotrebljava u Italiji, a doma je odmah zaradio nadimak "viliconosac". S vilicom se sprdao i komediograf Ben Jonson, glavni Shakespeareov konkurent.

Svijet je postajo sve manji i manji, a stol sve raznovrsniji. I vrlo brzo su velike pomorske sile shvatile da nije sve u srebru i zlatu. Počela su ozbiljna putovanja, ozbiljna istraživanja. Svaki je istraživački brod u posadi imao i botaničara. I slikara koji će nacrtati biljke koje mogu za Europu biti korisne. Biljke su počele biti važnije i od ljudi. I pobuna na brodu Bounty dogodila se jer su kapetanu sadnice hljebovca bile važnije. A kako i ne bi kad je Europa izmučena dugogodišnjim ratovima gotovo stalno bila na rubu gladi.

Vrijeme renesanse, preporoda donijelo je toliko novina da se gotovo možemo pitati, a što su ljudi u Europi prije jeli. Naravno da nije baš tako, ali i danas ćemo ručati nešto renesansno. Jelo čiji su korijeni sigurno iz tih preporodnih vremena.