Kad govorimo o jestivim božićnim ukrasima, uglavnom mislimo na kekse. Oni mogu poslužiti kao ukrasi za božićno drvce, svečani božićni ili novogodišnji stol te kao poklon. Oblici božićnih ukrasnih keksa idu od jednostavnih borića, pahulja, srca, zvjezdica i čovječuljaka pa sve do jestive kućice, tzv. gingerbread house.

Keksi zamotani u malo običnog papira savršeno su ekološki osviješten poklon koji za sobom ostavlja tek pokoju mrvicu!

I naši paprenjaci pripadaju u tu kategoriju. Osim što su izrazito mirisni i ukusni, uglavnom su i vrlo lijepi. Imam dva starinska drvena kalupa za paprenjake i čuvam ih k'o oko u glavi. Na njima su motivi trešnje, dvije ribe, srce, kruška s peteljkom i malim listom. I sami za sebe su prekrasni.

Izgradnja kućice od keksa zahtijeva više vremena, strpljenja i znanja. Osim pečenja keksa, koji moraju biti strogo određenih oblika i veličine, dijelove treba spojiti „ljepilom“ pripremljenim od bjelanjka i šećera te krenuti s ukrašavanjem.

Krov je najveći izazov. Radi se o najvećoj površini, podijeljenoj u dva simetrična preklopljena dijela, eventualno s dimnjakom. Prozori i vrata također mogu biti najrazličitijih oblika i veličina. Okućnica je ostavljena na maštu, da posadimo borove prekrivene snijegom ili ukrašene šarenim kuglicama, postavimo ograde, puteljke i kojeg dobro umotanog člana kućanstva.

Vlasnik te prekrasne kućice je gingerman ili gingerwoman. Čovječuljak može biti muškog ili ženskog roda, ovisno o tome ima li hlače ili suknju. Pripremljen je od iste smjese za kekse u kojoj ne smije nedostajati đumbira, oblikuje se kalupima te mu božićni karakter daju ukrasi i crteži. Često nosi kapu i pojas Djeda Mraza, šal oko vrata, a njegove su boje tipično praznične, crvena, bijela i zelena.

Ima još jedan, nimalo sporedan razlog zašto volim jestive ukrase. Kad nakon praznika pogledamo u kontejnere, neveselo se iznenadimo količinom plastificiranog papira, kartona i plastike koji ostaju nakon otvaranja poklona i korištenja ukrasa.

Keksi zamotani u malo običnog papira za sobom ne ostavljaju ništa, osim pokoju mrvicu!

Osim prazničnih keksa, jedan se sicilijanski specijalitet u prošlosti uglavnom poklanjao za vrijeme blagdana Svih svetih, a danas se koristi kao ukras ili poklon tijekom cijele godine, sve češće u božićno vrijeme. Frutta martorana (frutta na talijanskom znači voće) ime je dobila po Eloisi Martorana koja je u 12. stoljeću zatražila od časnih sestara iz istomenog samostana Martorana u okolici Palerma da izrade marcipan u obliku agruma. U vrijeme kada su stabla agruma bila bez plodova na njihove su se grane vješali limuni i naranče od marcipana.

Ova poslastica ima vrlo dugi rok trajanja jer se priprema bez kuhanja, od marcipana, točnije od blanširanih badema, šećera i vode. Kako je postala vrlo popularna (nitko ne odlazi iz Palerma bez barem jedne kutijice slatkih minijatura), ne izrađuje se samo u obliku agruma već svih vrsta voća. Kriške lubenice, ružičaste breskve, kruške, jagode, banane, mandarine, veličine ping-pong loptice, koji do u najsitnije detalje preslikavaju originale, npr. crne točkice po banani, uveli listić na jagodi, raspuknuta smokva, mala su remek-djela.

Jestivi ukrasi koji se koriste za kolače i torte bilo u koje doba godine dostigli su vrhunac u posljednjih desetak godina. Čim pomislim da sam nešto otkrila i usvojila, eto neke nove tehnike i sastojka.

Dovoljno je pogledati torte korisnice Alek kako bih shvatila da su moje srebrne kuglice, ružićasti šećer i royal icing prapovijest.