Moj profil

Alpska prehrana – domaća hrana

Dolazi zima, a naši će skijaši navaliti u austrijska i talijanska skijališta. Kako ih prepoznati? Jednostavno. Kad vidite kako iz auta vade velike lonce, znajte – naši su. A u loncima nema što nema. Neki će ponijeti sarmu, neki gulaš ili grah s kobasicama.

Sva je ta hrana zamrznuta i spremna za brzinsko odleđivanje. Tu su i poznate velike kutije. U njima je red pašteta, pa red mesnih doručaka, pa tabla špeka od susjeda Janka, pa trajni kruh, pa kašeta voćnog jogurta za maloga i tegla kiselih krastavaca, jer oni tamo gore u Alpama stvarno ne znaju kiseliti krastavce (uvijek su im nekako preslatkasti), i to je to.

U području gdje se miješaju talijanski i njemački, palenta i kobasice, gdje postaju , svatko će naći nešto za sebe.

Sunce se diže nad planine, a hodnici malih hotela i apartmana već polako mirišu na kiselo zelje i božanstvenu sarmu. Još da je dodati miris dinstanog luka i sve je kao i doma. Miris stubišta Novog Zagreba svakom izmami suzu za domovinom i manjkom pravih skijališta i visokih planina.

A kad se naši slavni skijaši vrate sa skijanja, upitate li ih što su finog pojeli u tim svjetskim gastro ski centrima, krenu vrtjeti glavom. Pa nismo imali vremena, sve je skupo, pa nema ti tamo baš dobrih restorana, pa nije ti to neki kraj za gastronomiju. Gledam ih i ne mogu vjerovati. U redu, ne skijam, ali volim gledati skijaše iz toplog hotela, uživajući uz štrudlu od jabuka kakvu je samo baka znala napraviti.

Dok jedni tvrde da je na skijanju skupo, drugi se izvlače na sport. Kažu da s gotovom, u domovini skuhanom hranom imaju više vremena za skijanje. Mrak brzo pada, treba iskoristiti dan, žičare su skupe, bla bla bla.

I ti isti naši rajngla-gastronomi su po ljeti skloni optuživati češke turiste zato što sa sobom donose hranu i piće. Ma nemoj!

Postoji i ona poznata isprika koja već prerasta u mit. Tužna priča o obitelji Kostelić koja živi na špeku i luku samo da bi mogla trenirati od jutra do mraka. Ne zavaravajte se, nikada nećete biti Kostelići.

Gastronomsko uživanje na skijanju

Dajte, opustite se malo! Ako već imate novca za skijanje, skupite malo i za gastronomski izlet. Ako ste već u Austriji, probajte, usporedbe radi, ona jela koja su već stoljećima dio i našeg jelovnika. Probajte tafelspitz, dakle kuhanu govedinu. Probajte juhu s jetrenim knedlama, poznatiju kao leberknödelsuppe. Uglavnom, nećete imati problema s jezikom. Svatko zna što su palatschinken, buchteln ili apfelstrudel.

A biti u Italiji i jesti ono što jedete i kod kuće ozbiljna je sramota. Nema tog dijela Italije koji nema nešto savršeno lokalno i savršeno internacionalno za pojesti. U području gdje se miješaju talijanski i njemački, palenta i kobasice, gdje gnocchi postaju nockerln, svatko će naći nešto za sebe. A ako u Švicarskoj ne pojedete foundue ili bar ne probate desetak sireva, o čemu ćete pričati? Jer rupe znaju raditi svi, ali samo Švicarci znaju raditi sir. O Sloveniji nemamo što govoriti. Sve znate. Dobar tek.

I zato vas molim, pojedite nešto i u tim malim restoranima. Nemojte da vam se dogodi ono što se dogodilo Ötziu – ledenom čovjeku iz Tirola. Prije 5 300 godina zaputio se lovac iz doline u planine. Smrznuo se i ostao zaleđen u ledenjaku. Toplog ljeta 1991. ledenjak se otopio i savršeno očuvan Öetzi je pronađen. Stigli su arheolozi i forenzičari i utvrdili da je sa sobom na put, poput vas, nosio i hranu. Zadnji mu je objed bio komad sušenog mesa divlje koze i malo kruha.

U redu, vi se nećete zalediti, ali ipak nemojte da vas gorska služba spašavanja pronađe kako potajno iza stabla jedete hrvatski mesni doručak ili hrvatsku paštetu s hrvatskim trokut sirom.

:(Još nema komentara

Budi prva/i, podijeli svoje mišljenje o slici i pomozi nekome u odabiru savršenog jela.