Imenovanje - Nekomercijalno - Dijeli pod istim uvjetima

Gamifikacija omogućena

Žensko

Cool godine

Broj godina od kad se korisnica rodila, ups, registrirala na Coolinarici

Pišem

Bravo! Uploadajući sliku avatara dodala si mesa svome profilu i postala stvarna i u virtualnom svijetu!

Imam avatar

Korisnica/korisnik je uploadala/o profilnu sliku (avatar)

Često svratim

Korisnik se ulogirao na Coolinariku svaki dan, više dana za redom

Fotografkinja

Fotograf

Prate me

Broj ljudi koji su odlučili pratiti aktivnosti ovog korisnika

Mogućnost da ti nudimo personaliziran sadržaj sada je pametno iskorištena! Servirat ćemo ti točno ono što voliš, baš onda kad ti treba. Uživaj! Usto još dobiješ badge i titulu.

Znam sve o tebi

I dat ćemo sve od sebe da te obaspemo sadržajem koji sasvim odgovara tvojim potrebama. U znak zahvale dodjeljujemo ti trofej "Znamo se"! :)

Spominjanje

Ukupan broj spominjanja koje je ovaj korisnik ostvario

Dobra odluka! Sada te znamo točno oslovljavati, a i drugima će biti lakše izdvojiti te iz mase.

Znamo se

Sada napokon možemo reći da se poznajemo. Želimo ti ugodan boravak na Coolinarici i veselimo se druženju uz kuhanje!

Moji recepti su omiljeni

Broj ljudi koji su dodali recepte ove korisnice u omiljene

Moji recepti su isprobani

Broj ljudi koji ne samo da su pripremili recepte ovog korisnika, nego su ih pofotkali i uploadali na Coolinariku

Što god da si skuhala - upalilo je. Ovaj je recept bolji od 80% svih ostalih recepata na Coolinarici. Je li to sjajno? Jest. Možeš li ti to i puno bolje? O da.

Ponosna vlasnica (barem jednog) recepta koji je osvojio Cool score 80+

S ovim si receptom ušla u najboljih 10% recepata na Coolinarici! Vjerojatno se radi o tvom jelu s potpisom, tajnom oružju koje čuvaš za slučaj kada treba zadiviti prijatelje. Probaj dosegnuti najboljih 5%.

Ponosna vlasnica (barem jednog) recepta koji je osvojio Cool score 90+

Izgleda da je ovo nešto za prste polizati, jer upravo si nadmašila 95% svih ostalih recepata. Nemamo ti što savjetovati jer očito znaš što radiš, no elitno te društvo čeka na 99%, stoga kuhaču u ruke i baci se na posao.

Ponosna vlasnica (barem jednog) recepta koji je osvojio Cool score 95+

Recepte koji su bolji od ovog mogli bismo izbrojati na prste! Pa dobro, što još trebaš napraviti da bi došla do rezultata 100? Ne znamo, ali kad si tako blizu ne vjerujemo da ćeš odustati. Ovo je izvrstan rezultat, bravo bravo klap klap!

Ponosna vlasnica (barem jednog) recepta koji je osvojio Cool score 99+

Crème de la crème, bolje ne može. Ovaj je recept među najboljima na Coolinarici. Bez obzira na to da li ti se posrećilo ili si jednostavno sjajna kuharica, čestitamo ti od srca na ovom postignuću! Najfinija si.

Stotka!

back

Vlasnik recepta koji je ušao među 1% najboljih na Coolinarici

Čestitamo, tvoj je recept danas najbolji na Coolinarici! Baš nam je drago da si postala zvijezda na jedan dan jer znamo da iza toga stoji ozbiljan trud i talent. Sada samo ponovi ovaj uspjeh. Vjeruj nam, može se!

Recept dana

Kad se sa srcem kuha, kuha se s Podravkom! Objavila si 10 recepata s Podravka proizvodima i to je bila izvrsna ideja! Vole te korisnici jer su tvoja jela odmah ukusnija, voli te i Coolinarika. I još si uz svoj nadimak dobila cool titulu. Vaša ekselencijo, dobar tek.

Podravka ambasadorica

Korisnik je objavio 10 recepata s Podravka proizvodima

Podravka ambasador/ica

S Lino ladom teško možeš pogriješiti. Vidimo da si to i sama shvatila jer imaš već 10 objavljenih recepata sa svojom omiljenom namirnicom. Samo ti objavljuj torte i slastice, ukusni su i meso i riba i povrće, ali kuhare koji se bave desertima ipak svi najviše vole!

Linoljupka

Korisnik je objavio 10 recepata s Linoladom

Linoljubac

Receptopisac

Kuham i fotkam

Pripremio si recepte drugih korisnika, snimio fotke i objavio ih na Coolinarici. Nisi ni svjestan koliko si usrećio autore tih recepata

Čestitamo, tvoja je fotografija danas najbolja na Coolinarici! Baš nam je drago da si postala zvijezda na jedan dan jer znamo da iza toga stoji ozbiljan trud i talent. Sada samo ponovi ovaj uspjeh. Vjeruj nam, može se!

Fotka dana

Moja fotografija proglašena je fotografijom dana

Znatiželjna korisnice, hvala ti što si se prijavila na newsletter! Od sada će novosti redovito putovati prema tebi. Opaši se pregačom i kreni čitati, biti će tu zanimljivih stvari!

Prijavila sam se na newsletter

Prijavio sam se na newsletter

Svako jutro jedan recept...

Korisnik je objavio jedan recept dnevno, više dana za redom

Fotka dnevno

Korisnik je objavio fotografiju, više dana za redom

Uredništvo Coolinarike daruje ti titulu Cool Chefa! Ovo je čast koju dodjeljujemo samo jednom mjesečno, i to osobito maštovitim, vrijednim i zanimljivim kuharicama i kuharima! S ponosom ju istakni uz svoj profil jer Cool Chefova nema puno. I navikni se na sljedeće: kada ti nešto objaviš, svi će naćuliti uši. Bravo!

Cool Chef

front

Moje coolerice

Broj Coolerica koje je kreirao ovaj korisnik/korisnica

Coolerice

<para>Mnogo sam razmišljala o ovoj temi. Naime, kad smo bili djeca vjerovali smo da su prijateljstva koja sklapamo “do groba”. Djeca se ne opterećuju vremenom, potpuno su neposredna i gledaju srcem. Međutim, tijekom odrastanja toliko toga se promijeni. Ljudi dolaze i odlaze, kao vagoni… Pitam se, gdje je nestalo ono bezbrižno vrijeme kad se prijateljstvo nije “mjerilo”, kad smo dijelili naše tajne bivajući sigurno da su one zaista sigurne… kad smo voljeli svim srcem i dušom, bez kalkulacija…</para><para>Ne kažem da zdravo, iskreno prijateljstvo nije moguće u odrasloj dobi, no mnogo toga je tad u igri. Moramo to priznati…Naravno, dođe i do gubitka. Gubitak prijateljstva je jako bolan. Meni je to oduvijek bilo teško, mučno… Neke prijatelje prerastemo, neki prerastu nas…nismo uvijek isti. Kako sazrijevamo, tako se i mijenjamo…Nekad nas život, jednostavno, razdvoji. Oduvijek sam imala tendenciju da se nakon završetka nekog prijateljstva preispitujem i osjećam krivom…No, osim ako nije neki razlog da smo nekog iznevjerili, ili je netko iznevjerio nas.. zašto osjećati krivnju.</para><para><pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/>Nešto više od deset godina ne živim u gradu u kojem sam rođena. Ondje je većina mojih prijatelja. Naravno da povezanost nije više ista. Jednostavno, nema me ondje. Čujemo se mi telefonom, ostalo je poverenje, možemo razgovarati.. no kad fizički niste prisutni, htjeli ili ne htjeli, stvari jednostavno više nisu iste. Živjela sam i u drugim gradivima (Zagreb, Dublin) i ondje sam stjecala prijateljstva… Nemoguće je održavati sa svima kontakt i ulagati u prijateljstvo kad ondje ne živite.</para><mediaobject>
 <imageobject>
 <imagedata fileref="http://i1.wp.com/www.raheladrusko.com/wp-content/uploads/2015/11/courage-853466_19201.jpg?zoom=1.5&amp;resize=296%2C197"/>
 </imageobject>
</mediaobject><para>Čitala sam u romanu jednog psihijatra gdje ga pacijent pita.. kako mi taj i taj može učiniti to i to.. Odgovara mu psihijatar kako ljudi mogu činiti što ih je volja, no mi smo ti koji to dozvoljavamo, ili ne dozvoljavamo. Moram priznati da mi se digne kosa na glavi kad čujem kako netko govori da mu je netko drugi kriv za to i to. Moramo naučiti preuzeti odgovornost za vlastiti život, ne tražiti krivnju u drugom.</para><para>Ovo pišem jer naravno da, ponekad, dolazimo s bliskim ljudima u sukobe. Ako su sukobi učestali, a mi i dalje toleriramo onda, dragi moji, nije više “krivnja” u toj drugoj osobi, već u nama. Mi smo ti koji odlučujemo za sebe.Nedavno sam pročitala sjajnu rečenicu u jednom članku. Ide ovako: Ne želim biti s tobom, jer te trebam (ili mislim da te trebam). Želim “biti s tobom”, jer se s tobom osjećam ugodno i stao mi je do tebe. Neću sad ulaziti u motive druženja koji nisu iskreni. To je neka druga tema.</para><para>Moram priznati da već dulje vrijeme nisam doživjela gubitak bliskog prijatelja. No neka moja prijateljstva su bila na vazi i teška za održavanje, jer su dotični prijatelji bili konstantno nesretni. Ne želim reći da se treba voljeti i družiti samo onda kad je sve lijepo, ali ako su ljudi konstantno u jednom te istom problemu, a nemaju namjeru ništa mijenjati, to može postati vrlo naporno. Konstantno vas opterećuju, vi postajete poput koša za smeće.. slušate, slušate.. i što da kasnije radite s tim?! Imamo pravo njegovati sebe i birati što ćete “puštati” unutra. Oprostite, ali ja onda radije biram ljude koji me inspiriraju, naspram onih koji stalno kukaju. I ne smatram da je to sebično, već da je to ljubav prema sebi. Poslušat ću, no neću slušati 10 000 puta, a da je sve isto i ništa se ne mijenja. Nitko ne može riješiti tuđe probleme, niti bi trebao preuzimati taj teret na sebe. To je moje mišljenje.Isto tako, mislim da će te se svi složiti kako je iskrenost ključna u prijateljskim odnosima. Zašto se onda bojati reći kako se osjećate vezano za određenu situaciju?!</para><para>Radeći na sebi došla sam do zaključka da treba biti iskren sviđalo se to drugoj sobi, ili ne. Naime, znala sam prešućivati stvari koje su mi smetale, a sve radi mira u odnosima. Sada sve govorim. Neka prijateljstva to je učin još čvršćima. Nekima je zasmetalo. To je ono što se događa kad radite na sebi. Primijenite se i ne može se svatko nositi s tom promjenom. Nisam na ovom svijetu da ispunjavam tuđa očekivanja, već da budem ono što jesam. Isto tako, druga osoba ima apsolutno pravo da bude ono što jest.</para><para>Tweetable:</para><para>


</para><para>
 <ulink url="http://twitter.com/intent/tweet?text=Najva%C5%BEnija%20zada%C4%87a%20na%20ovom%20svijetu%20je%20da%20budemo%20ono%20%C5%A1to%20jesmo%20i%20da%20se%20razvijamo.Nismo%20stvoreni%20za%20stagnaciju.%20%20via%20%40Rahela71235699">Najvažnija zadaća na ovom svijetu je da budemo ono što jesmo i da se razvijamo.Nismo stvoreni za stagnaciju. </ulink>
</para><para>


</para><para>Powered By the <emphasis><ulink url="http://wordpress.org/plugins/tweet-this/">Tweet This</ulink></emphasis> Plugin</para><para>
 <ulink url="http://twitter.com/intent/tweet?text=Najva%C5%BEnija%20zada%C4%87a%20na%20ovom%20svijetu%20je%20da%20budemo%20ono%20%C5%A1to%20jesmo%20i%20da%20se%20razvijamo.Nismo%20stvoreni%20za%20stagnaciju.%20%20via%20%40Rahela71235699">Tweet This</ulink>
</para><mediaobject>
 <imageobject>
 <imagedata fileref="http://i1.wp.com/www.raheladrusko.com/wp-content/plugins/tweetthis/assets/images/twitter-icons/.png?w=640"/>
 </imageobject>
</mediaobject><para>


</para><para>
 <ulink url="http://twitter.com/intent/tweet?text=Mi%20smo%20najve%C4%87i%20dar%20samima%20sebi%2C%20koje%20nam%20je%20Bog%20dao.%20%20via%20%40Rahela71235699">Mi smo najveći dar samima sebi, koje nam je Bog dao. </ulink>
</para><para>


</para><para>Powered By the <emphasis><ulink url="http://wordpress.org/plugins/tweet-this/">Tweet This</ulink></emphasis> Plugin</para><para>
 <ulink url="http://twitter.com/intent/tweet?text=Mi%20smo%20najve%C4%87i%20dar%20samima%20sebi%2C%20koje%20nam%20je%20Bog%20dao.%20%20via%20%40Rahela71235699">Tweet This</ulink>
</para><mediaobject>
 <imageobject>
 <imagedata fileref="http://i1.wp.com/www.raheladrusko.com/wp-content/plugins/tweetthis/assets/images/twitter-icons/.png?w=640"/>
 </imageobject>
</mediaobject><para>
 <ulink url="http://twitter.com/intent/tweet?text=Du%C5%BEni%E2%80%9D%20smo%20postupati%20prema%20samima%20sebi%20s%20ljubavlju%20i%20%C5%A1iriti%20ljubav%20%28Isus%3A%20%E2%80%9CLjubi%20bli%C5%BEnjeg%20svoga%20kao%20samog%20sebe.%E2%80%9D%29.%20via%20%40Rahela71235699">Dužni” smo postupati prema samima sebi s ljubavlju i širiti ljubav (Isus: “Ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe.”).</ulink>
</para><para>Powered By the <emphasis><ulink url="http://wordpress.org/plugins/tweet-this/">Tweet This</ulink></emphasis> Plugin</para><para>Posjetite moj englesko-hravstki blog na: www(točka)inspirationalwoman(točka)com (bivša "Isnpirativka")</para><mediaobject>
 <imageobject>
 <imagedata fileref="http://i2.wp.com/www.raheladrusko.com/wp-content/plugins/tweetthis/assets/images/twitter-icons/.png?w=640"/>
 </imageobject>
</mediaobject>

O prijateljstvu i samorazvoju

<para><emphasis>Osjećate li se, ponekad, kao da vam nešto nedostaje? Mislite li da drugi vode lijepe, uredne, sređene živote a vama nedostaje samo ono još nešto kako biste se osjećali kompletno.</emphasis> Nebrojeno puta osjećala sam se upravo kako sam opisala i stoga sam odlučila napisati ovaj članak.</para><para>Uključite televizor, biti će te obasuti reklamama.. od savršene kose, preko lica, do noktiju do nožnog palca. Dobit će te kompletne upute koje proizvode biste trebali kupiti, kako biste barem donekle izgledali poput muškaraca i žena s reklama, koji vode “život iz snova.”. 🙂</para><mediaobject>
 <imageobject>
 <imagedata fileref="https://inspirativka.files.wordpress.com/2015/10/rsz_1mannequin-figure-968521_1280-1.jpg?w=447&amp;h=339"/>
 </imageobject>
</mediaobject><para>Naravno, ne vidite i onu drugu stranu. Uzmete li profesionalnog vizažistu da vas našminka, za 15-ak minuta i vi možete tako izgledati. Međutim, nas “obične” ljude nitko ujutro ne savjetuje koju šminku upotrijebiti, kako se obući i sl. <emphasis>No ono što je najvažnije u tome je to da “padamo” na ono što nam se servira, postajemo isfrustrirani i mislimo kako smo mi ti s kojima nešto ne valja.</emphasis></para><para>Digni se ti ujutro, vodi dijete u vrtić, trči na posao.. ili na placu (kako tko), kuhaj, spremaj.. i sve to super našminkana i u štiklama, iliti muškarci u odijelima, a do maločas ste se oboje natezali koja čarapa, koja nogavica.. hoće li se dati obući, hoće li “ruliti” prilikom ostanka u vrtiću i sl.</para><para>Smiješite se svojim savršeno lijepim, bijelim zubima (takvi su jer koristite paste za zube s reklama!) dok vas šef “maltretira” na poslu (ovo je nažalost balkanska zbilja u većini slučajeva) ili dok razmišljate kako ćete ovaj mjesec platiti račune, jer ste dobili samo trećinu plaće, ili je niste dobili uopće.</para><para>Kad se navečer, nakon napornog dana, poželite opustiti uz čaši vina i pogledati nešto na TV, vi se toliko isfrustrirate gledajući u sve te reklame, sređene i čiste kuće, savršeno djecu koja ne prolijevaju po podu i vi, zaista, povjerujete da postoji takav život kao s reklame. 🙂</para><para>Šteta je što ne možemo biti prisutni nakon snimanja, pa da vidimo kako ti ljudi izgledaju kad skinu šminku i da li ta “savršena” djeca nakon snimanja trče po studiju i viču, jer im je, eto, već dosadilo.</para><para><pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/> Vrlo je vjerojatno da bi naišli upravo na ovaj drugi prizor. Prizor koji je realan. Da ne govorim da šminka čini čuda. Pogledajte malo fotografije slavnih ličnosti bez šminke. I vidjet ćete da ne izgledaju ništa bolje od vas, mene, niti vaših (naših) susjeda.</para><mediaobject>
 <imageobject>
 <imagedata fileref="https://inspirativka.files.wordpress.com/2015/10/rsz_baby-17369_1920.jpg?w=447&amp;h=303"/>
 </imageobject>
</mediaobject><para>I sama sam bila žrtva, no ne s reklamama, one me uopće ne zanimaju…već ispoliranih profila na društvenim mrežama, koji su ondje u svrhu prezentacije proizvoda, ili nekog rada (web stranice, bloga), uspješnih karijera i života kakvog samo možete poželjeti.</para><para>Pogledala bih neki intervju i totalno bih se izbedirala. Pomislila bih, ovi ljudi žive ono što ja zovem “američki san.”. Svi redom uspješni. Neki pišu, drugi sviraju, treći ne znam što.. a što je profil i koliko je to stvarno?!? Pogledate li moj profil na Twitteru i ja živim “američki san” – evo, ovo možete pročitati: bloger, ljubav prema čitanju, ovisnica o kavi, sanjalački tip, otvorenog uma, volim ljude, majka predivne djevojčice i sjajnog supruga.</para><para>Sve je to istina, ali sve je to površno. Koliko znaju ljudi o meni kad otvor moj profil i bace pogled na tih prvih par slova. Što znaju o mom životu.. usponima, padovima, krizama, pa opet usponima. Nitko od nas nije uvijek na vrhu, niti je uvijek na “dnu”. Život je jedna mijena. I ne zaboravimo da su “mnogi” kojima smo se “divili” posrnuli.. to su recimo slavne osobe, koje se ni same nisu mogle nositi s tolikim pritiskom i očekivanjima okoline da nikad ne pogriješe i da budu savršeni. Eto, zato je to opasno!</para><para><emphasis>Umjesto da nam govore da budemo što jesmo , da njegujemo autentičnost i da se razvijamo u skladu s onim što nam je dato (ovdje mislim na darove i talente), stavljaju nas u isti koš.. s kim?! S čim?! I zašto?!</emphasis> Zato što živimo u konzumentskom društvu i ako ne povjerujemo da nam baš to treba, nećemo kupovati. Prvo nas moraju uvjeriti da ono što jesmo nije dostatno i nije dovoljno…a onda kad nas uvjere, onda s nama manipuliraju.</para><para>S obzirom da većinom platim blogere, onda je to ponekad zaista apsurdno kako to izgleda. Malo je onih koji traže i žele stvarnu povezanost među blogerima i ono što rade rade iskreno. Većinom su to naslovi povezani s nekom od marketinških strategija i, da budem iskrena, uopće takve više ne pratim.</para><para><emphasis>Sve se i ondje svodi na reklamu, statistiku, brojeve, natjecanje; a vrlo malo na kreativni rad i na ljubav prema stvaranju.</emphasis> Probala sam i govorim vam iz iskustva. Oboje ne može. Može, ali ili će to većinom biti kreativni rad s nešto marketinga, ili će biti sami marketing, ali tad nećete imati vremena za stvaranje iz ljubavi.</para><para>
 <emphasis>Ne možete stvarati iz ljubavi, dok vam je nad glavom misao kako morate zadovoljiti nečije kriterije i kako pod svaku cijenu morate imati hrpu “obožavatelja”. Na kraju oni određuju vašu vrijednost i vi ovisite o tuđem sudu, što nije niti zdravo, niti potrebno. Ne treba vam taj pritisak. Slušajte svoj unutarnji glas. Imate pravo na svoj ritam. </emphasis>
</para><para>Ne čitajte hrpu “gluposti” kako ovo, kako ono.. radije čitajte ono što vas umiruje, ili potiče..ali vas ne frustrira. Vjerujte mi, osjeti se tko radi iz srca i tko nije “umrežen” samo radi viđenosti, već mu je zaista stalo do drugih. To se jasno vidi.</para><para>
 <emphasis>Možete imati život iz snova, tako da slijedite svoj unutarnji glas. Osjećaji će vam uvijek reći gdje ste. Ne natječite se. Budite svoji. Ako vam osjećaj govori da se osjećate u svojoj koži udobno i kao vam je sa sobom ugodno.. na dobrom ste putu. Budite vjerni sebe. Nemojte robovati konzumentskom društvu.</emphasis>
</para><para>Mislite li da ste na sasvim pogrešnom mjestu, jer su vas tako uvjerili.. a ne znate točno tko ni što (vidite kako to nema smisla), mijenjajte. Odmah. To je samo znak da ste se udaljili od sebe i da se morate vratiti k sebi.</para><para><emphasis>Isto tako, zapitajte se tijekom dana, radim li sad ovu stvar zato što moram ili želim. Vjerujte mi, to je tako jednostavno, a moćno. </emphasis>Jako puno puta s se ulovim da radim nešto jer mislim da moram. I naravno da me to onda čini napetom. Tijelo to osjeti. To je ono kad kažete da ste se nervozirali, pa vas bole leđa, želudac.. Tijelo reagira. Zato se opustite i plovite svojim vodama, svojim brodom i svojim ritmom. Želim vam puno sreće na tom putovanju!</para><para>I još nešto iz primjera… s obzirom da pišem blog i a hrvatskom i engleskom jeziku, a imam i malo dijete ne stižem sve onim ritmom kojim bih htjela. I tako već danima razmišljam..moram napisati hr post, moram napisati, moram napisati… i ne pišem, jer sam si stvorila pritisak.. Ne mogu pisati samo da nešto napišem. <emphasis>Kod mene je čitav tekst koji vidite uvijek sto posto moj. Od početka do kraja su to moje riječi, koje dolaze iz srca.. ja ne mogu reći sad ću pisati o tome i tome, a da za tu temu u tom trenutku uopće nemam osjećaja.</emphasis></para><para>Toliki pritisak sam si bila stvorila, da sam mislila odustati od pisanja hrvatskog bloga. Zašto od hrvatskog bloga?! Zato što sam trenutno bila bazirana na engleski blog. Moglo je biti i obratno. Onda mi je kliknulo. <emphasis>Napustiti hrvatski blog bilo bi isto kao napustiti sebe. Pa to je moj jezik!!!! Moj materinji jezik. Jedini jezik na kojem se mogu izraziti kako treba, jer je “moj”. Jezik koji volim. Ne, ja ga ne volim, ja ga OBOŽAVAM!!! </emphasis></para><para>Volim i engleski, ali naravno da se ne mogu jednako izraziti. Naravno da ne poznajem sve one sitne stvari u jeziku. Nemam onaj osjećaj u trbuhu kad pišem, pa ovo stvarno super zvuči.. jer nemam isti osjećaj za jezik. Zato uvijem mislim da me oni koji čitaju moj strani blog drugačije vide. Ne znaju oni koliko sam rječita. 🙂 Kako?! Nedostaje fond riječi, nemam pojma kakav je stil…jer ga ne mogu odrediti za jezik koji ne poznajem perfektno. <emphasis>Moj jezik je moj jezik. Jezik = identifikacija</emphasis>.</para><para><emphasis>Kad je popustio pritisak i, kad sam si rekla. ..dobro….nam da ima ljudi koji me prate, ali ako me imalo poznaju (a upoznali su me kroz tekstove), onda će kad dobiju novi tekst biti zadovoljni, jer će dobiti kvalitetan tekst. Neće dobiti dobar tekst, napišem li nešto jer sam si stvorila u glavi ideju da netko to očekuje.</emphasis> Razumjet će. Ne razumiju li, onda ja nisam vjerojatno blogerica koju bi trebali pratiti. Ne pišem tekstove svaka tri mjeseca, ali ih ne pišem niti svaki dan. Pišem onda kad sam inspirirana i kad želim prenijeti poruku. <emphasis>I kad sam se opustila i prepustila, ovaj tekst je samo iz mene provalio</emphasis>.</para><para>Mogu pisati svaki dan, tek toliko da pišem; ali takvi tekstovi ne bi imali dušu, u njima ne bi bilo moje mene. Pisala bih mehanički, a to je nešto što definitivno ne želim.</para><para>
 Jeste li i vi nasjeli na “čari” reklama i kako se s time nosite?! Željno iščekujem vaš odgovor u komentarima. 
</para><para>Ako vam se članak sviđa i smatrate ga korisnim, budite slobodni podijeliti ga.</para><para>Posjetite moj hrvatsko-engleski blog na www(točka)inspirationawoman(točka)com </para>

Trava je u tuđem dvorištu zelenija (zamke reklama i medija)

<para>
 Tekst je objavljen dana 13.9. na web stranici “<ulink url="http://lovadokrova.eu/">Lova do krova</ulink>“
</para><para>Ovo nije samo priča o sreći, ovo je ujedno svjedočanstvo o bolesti, vjeri, borbi i ozdravljenju.</para><para>Do prije godinu i pol, imala sam vrlo nejasne kriterije što bi se, zapravo, u mom životu trebalo dogoditi da bih bila sretna. Imala sam solidne uvjete života.</para><para>Nakon par zajedničkih godina, muž (tad dečko) i ja odlučili smo se na brak i proširenje naše male zajednice. Nitko sretniji od nas, kad je pregled pokazao da sam – TRUDNA! Imali smo gdje živjeti. Primanja su bila solidna. Naš odnos ugodan i sređen. Imali smo sve preduvjete za SRETAN život. Posao je imao samo moj muž i to me činilo vječito nezadovoljnom. Nikako nisam mogla pronaći u čemu ću se ostvariti, ako – NE RADIM! Naime, doselila sam iz Rijeke; a prije toga sam par godina živjela u Zagrebu i Dublinu i čitavo vrijeme sam RADILA! U Slavoniju smo oboje doselili, muž zbog posla (još prije 11 god.), ja za njim (posla u Rijeci ionako nije bilo). Nije mene činilo nesretnom to što samo on radi, jer se zbog toga nisam osjećala manje vrijednom u našoj zajednici. Moj muž se od početka same veze ponašao uvijek jednako. Radila, ne radila (kasnije je došlo ono – u zdravlju i u bolesti). Uvijek je bio isti. Tu njegovu stabilnost i ne prevrtljivosti sam oduvijek jako cijenila.</para><para>S obzirom da sam po prirodi vrlo znatiželjna, pomalo sam oduvijek nemirnog duha. Stalno mislim, poput djeteta, da nešto propuštam. 🙂 Kao i većina, očito da sam stvari uzela zdravo za gotovo, jer ako sam uistinu bila zahvalna, onda čemu propitkivanje… jesmo li trebali otići živjeti van, jesmo li trebali otići živjeti u grad… i tako unedogled.</para><para>Onda se dogodio preokret. Borba. Muka. Neizvjesnost. Kušnja. Sumnja.</para><para>U gotovo šestom mjesecu trudnoće, prilikom rutinskog pregleda, otkrivena mi je cista u abdomenu, veličine – čitaj: gotovo pola metra. Da, gotovo pola metra (do prije operacije 53 cm) nekakve sumnjive tvorevine u mom organizmu i gura dijete koje se razvija u utrobi. Što sam mogla pomislit, nego ono najgore. Ležala sam na stolu za pregled, raskolačenih očiju od straha. Naime, nisu odmah dijagnosticirali. Pomislila sam: to da mora da je nešto “zločesto” (hvala Bogu nije bilo), jer što bi se tako nevjerojatno brzo proširilo (širilo se godinama, ali se nije znalo, no tada nisam imala još tih saznanja).</para><para>Osjećala sam se zdravo, normalno, dobro (osim uobičajenih trudničkih simptoma). Tako da mi nije bilo jasno, kako toliki poremećaj u organizmu, a osjećam se sasvim ok.</para><para>Da ne duljim, prevezena sam u Zagreb, u “Petrovu bolnicu”, na odjel za patologiju trudnoće (iako je moja trudnoća kao trudnoća bila uredna; no radi ovih drugih problema koje sam imala). Nakon MR i drugih pretraga, ispostavilo se da imam hidronefrozu 4. stupnja (hidronefroza je proširenje (dilatacija) kanalnog sustava bubrega do kojeg dolazi uslijed nakupljanja mokraće). Strašno!!!</para><para>No, ipak mi je laknulo… jer se ispostavilo kako nije zločudno. I što da vam kažem? Strah za dijete- hoću li iznijeti trudnoću, strah za vlastiti život… Čekali su me porod i operacija. Bubreg je morao van. U međuvremenu je, pod utjecajem hormona, još rastao.</para><para>Molila sam, plakala sam. Susjeda (starija gospođa) organizirala je molitvene skupine. I, uistinu, nalazi su bili mirni gotovo do pred porod (dijete sam rodila samo 11 dana ranije – porod je bio carski).</para><para>Tada znate, itekako znate, da ste bilo jako nezahvalni!!! Da ste uzeli zdravo za gotovo vašu obitelj, vaše zdravlje i mislili ste da se ništa od toga ne može promijeniti. Stavili ste se (ili se stavljate) u ulogu Stvoritelja (ovdje ne namećem svoja vjerska uvjerenja, ali govorim iz njih).</para><para>Život je bio negdje drugdje. Ležala sam u bolnici tri mjeseca. Dobro se sjećam, jednom prilikom, muž mi je zaboravio spavaćicu u autu. Išla sam s njim do auta, a on se spremao doma. Posjete su bile završile (smjela sam u pratnji biti vani – u krugu bolnice). Kad sam došla do auta, sjela sam na vozačevo mjesto i ridala… dobrih 10- ak minuta. Mislila sam kako nikada neće doći to vrijeme da izađem iz bolnice- ako preživim. Ta misao me proganjala – porod se sam po sebi zna zakomplicirati, a ja sam imala dupli problem. Teško sam disala (cista je pritiskala ošit), teško sam se kretala… Psihički sam bila vrlo rastrojena.</para><para>Ne volim govoriti o bolesti, kao bolesti. Radije biram riječ- disbalans. Duboko sam uvjerena da bolesti nema ondje gdje je balans i gdje nema potisnutih emocija. Oduvijek sam bila takav tip koji ne osvješčuje, već potiskuje.</para><para>U narodu se kaže da bolestan čovjek ima tisuće želja, a bolestan samo jednu. Provjereno. Istinito!!!</para><para>Nisam imala mira. Nazivala sam prijatelje. Obilazio me prijatelj svećenik. Primila sam bolesničko pomazanje, oboje (muž i ja) smo postili, odlazili na mise… sasvim slučajno (govorim slučajno, iako smatram kako slučajnost ne postoji) u sobu su dolazile časne sestre (u posjet kolegici), polagale ruke na moje tijelo…</para><para>Imala sam osjećaj da se vani sve kreće… živi… ljudi se bave svakodnevnim stvarima – odlaze u trgovine, na tržnice, pripremaju objede za najdraže, igraju se u parku s djecom… a moj život stoji… naš život… mama i beba- obje u opasnosti!!!</para><para>Dakle, tkogod nije siguran oko definicije pojma sreće, predlažem mu da se prošeće po bolnicama. Začude me ljudi kad slušam njihovu kuknjavu. Nemamo love, nemamo dobre odnose, nemamo veću kuću, ili bolji auto (materijalnu grabežljivost smatram apsurdom) nemamo ovo, nemamo ono… a što imate?! Jeste li zahvalni za išta od onog što imate?! Ili mislite da to što imate nije dovoljno?!</para><para>Da se vratim na slijed događaja o kojima sam govorila. Nalazi su se pogoršali, rodila sam carskim rezom i odmah drugi dan sam hitno operirana. Kad sam shvatila da je operacija gotova i da sam BUDNA, odahnula sam… još su preda mnom bili dani na odjelu intenzivne njege, s jako puno cjevčica oko sebe, raznih medikamenata, vrijeme oporavka (od predugog ležanja nisam mogla stajati na nogama).</para><para>To je iskustvo koje nikome ne bih poželjela, ali je ujedno dragocjeno iskustvo. Onaj gore zna zašto?! Ja imam djelomičan odgovor (potisnute emocije).</para><para>Više za sreću ne postavljam uvjete- u smislu… bit ću sretna AKO… otputujem, zaposlim se, otvorim vlastiti posao… i tako mogu nabrajati unedogled. Vjerujte, mislila sam da sam zdrava. Ni na kraj pameti mi nije bilo da se nešto događa u mom organizmu. Nemojte se bahatiti. Budite zahvalni za sve što imate. I nemojte stvari uzimati zdravo za gotovo. Život se promijeni u sekundi. Meni se počeo mijenjati u roku par minuta, u ginekološkoj ordinaciji.</para><para>Ono što još želim reći je da sami odlučujemo hoćemo li biti sretni. Sreća je stvar IZBORA, a ne datih okolnosti (govorim o više-manje normalnim uvjetima… ne o ekstremima).</para>

Što je uistinu potrebno za sreću (iz mog ugla)

<para>Danas mi je jedan od onih totalno bezveze dana, kad mi je sve crno i ništa mi nema smisla.</para><para>Ništa posebno nije se dogodilo, zapravo, uopće se ništa nije dogodilo (konkretno). Već dulje vrijeme, zapravo, pokusavam razmišljati pozitivno. Uspijevalo mi je. Međutim, ovih par dana...Uh! Ludilo u glavi. Pripisujem to PMS-u i MS-u...ali ne bih rekla da je samo to. Pet dana nisam izasla iz kuće. Zatvorila sam se unutar četiri zida i živim u virtualnom svijetu.</para><para>Taj svijet me privukao, povukao, ali i  i razapeo.</para><para>Na jednoj strani sam pronašla pravu "ekipu". To su oni sto jedni druge nanjuše, vjerujte mi...istomišljenici...oni su moja sigurna zona. Nema tu zavisti. Oni su radišni mravi, zadovoljni rezultatima i onim sto rade.  Prihvaćaju, pomažu, razlažu...Voljela bih da su mi oni tu negdje blizu, po mogućnosti u kvartu...i da imamo neki svoj literarni kutak u kojem se opuštamo - pijuckamo kavu, razmjenjujemo ideje...pišemo, stvaramo, razvijamo se...</para><para>Možda je vrijeme. Ne znam. Mislim da je atmosfera oko mene, vibracija... sve ono što usput pokupim... Ne doma, to ne.. doma se osjećam sigurno. Zato sam se i pospremila u pidžamicu unutar naša četiri zida. Tu se osjećam sigurno i zaštićeno. Muž, dijete i ja. Oni su moj svijet. I ja njihov. Ma znam što je... nije prvi put... nesposobnost da prihvatim svijet kakav je. To mi se često događa.</para><para>Na drugoj strani su oni koji me strvarnooo  uvlače u crnilo.</para><para>Ne namjerno, jer nemaju oni pojma tko sam ja... Niti pišu meni, niti se meni obraćaju...Ondje sve nesto hejterski...danas čitam u jednoj grupi na fejsbuku kako je Ella Dvornik postavljajući pitanje napisala: "kako bih..." umjesto "kako biste". Dobro, to je zaista jezični fail, ali brate mili, pa kud ste navalili na curu?! Možda cura nije nadarena za jezik, iako, bacila sam oko jedan dan na njen blog. Zapravo, hrvatski dio sam preskočila. Čitala sam malo engleske postove, jer su me interesirali dvojezični blogovi. Ne cini mi se uopće loše. Svidjelo mi se!</para><para><pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/> Inače, cura je imala muda za otići van. I snašla se. Neka normalna reakcija po meni bi bila ta da joj se netko javio u inbox i rekao: čuj, Ellice, bez ljutnje, ali to ti se ne piše tako. Obrati pozornost ubuduće...bla, bla..</para><para>Englezi neće skužiti ove hejterske poruke, jer ne razumiju hrvatski (hvala Bogu!), a da sam na mjestu Elle Dvornik isključila bi svoje hrvatske "obožavatelje" koji pljuju po meni i pisala bi isključivo na engleskom. Niti ona u Hrvatskoj živi, niti radi, niti o njoj ovisi. E, pa onda...ne treba joj niti fina hrvatska publika. Pazite, to su njeni ljudi. Ne živi u domicilnoj zemlji, naravno da je ponekad opere nostalgija...i onda umjesto da osjeti da smo joj svi mi "dom", ona prima vibracije i poruku kako je totalno nevažna i bez veze.</para><para>Poznaje li itko od njih koji tako ružno govore Ellu Dvornik osobno?! Što znaju o njenom privatnom životu, van dometa onog što je za javnost?! Tko su oni, ma tko smo svi mi...da upiremo javno u nekog prstom?! Svi smo ni, ponekad, Marija Magdalena. Grešnica kojoj je Isus oprostio grijehe. Isus oprašta, ali bogme mi ne opraštamo. Mi sudimo, blatimo, razapinjemo...Mi smo Bogovi i mjerilo svih vrijednosti.</para><para>E pa...draga Ella, fino ti živi gdje živiš i ostani gdje jesi...ako ovo pročitaš, to ti ja poručujem...</para><para>Kad to sve čujem i vidim, momentalno bi nas spakirala (mislim na svoju obitelj) i hajdemo što dalje...Mene je SRAM!!!!</para><para>Nije to vise ni ogorčenost, ni frustracija oko stanja u državi...to je...Ne znam što je to. Iskreno. Pojma nemam!!! Znam samo da sam vrlo razočarana i ne mogu se načuditi.</para><para>Ima jos statusa...čitam...sve se prasi oko komentara na temu Big Brother. Tu lakrdiju bih zabranila...mislim si jucer, ajmeeee, na sto se troši sva ta  silna lova...</para><para>U drugom postu majka preklinje da se sakupi novac, da dijete ode na transplataciju i preživi...</para><para>Kad bi televizijska kuća dala 2 posto od onog sto je uložila u "Big Brother" već bi bili od stvarno velike pomoći. Neeeeeee!!!! Nemojmo razglabati o bolesnom djetetu, koje lezi priključeno na  aparatime. Svi se okrenimo "Big brotheru".</para><para>Jučer gledam slike tog dječaka. U mislima mi je prošlo kako ima predivnu kovrčavu kosicu poput moje curke. Pravilne crte lica. Pravi mali anđeo. Na početku svog malog zivota. Rasplakala sam se kao kisna godina. Inače, zaista nisam tip osobe koja lako zaplače.</para><para>Tu ću sad stati.Nemam više snage. Htjela bih se malo opustiti...sklupčati u neki kutak i pogeldati neki film ili pročitati dobru knjigu... dok ne smognem snage za dalje...</para><para> Do idućeg čitanja,</para><para> Rahela Vukušić Druško</para>

Govor mržnje na drštvenim mrežama (Ella Dvornik)

<para>Autor: Iris Ćiković</para><para>Odjednom, samo tako, preplavila ju je takva tuga da je ostala bez daha.. Osjetila je to kao udarac u trbuh, kao da ju je netko svom snagom udario šakom u pleksus.. Nije nikada primila takav udarac, ali tako je to, sigurno, mislila je.. Zastala je usred pranja suđa i morala se uhvatiti za sudoper, toliko jako je bilo..</para><para>Kako? Zašto? Što? –  motalo joj se po glavi.. Jer za sve mora postojati objašnjenje, takva je ona.. Nije mogla razmišljati i tražiti razlog, uzrok, što god, zaplakala je, instiktivno.. Točnije, zajecala.. Presavila se u struku, toliko je bilo snažno.. Odjednom, kao da u sebi ima svu tugu ovog svijeta..</para><para>Jecala je, razdirala ju je ta tuga, ubijala, lomila i savijala.. Mora da glupo izgledam, pomislila je i odmah zastala usred plača.. Nikad nije voljela plakati, ustvari, mrzila je to.. Oduvijek joj je to bio izraz slabosti, dno dna, nešto šta će zadnje napraviti, i to onako, na pol.. Malo kao njanja i odmah prestati.. Suze su se slijevale niz lice, kapale iz očiju..</para><para>Tko joj je ono rekao da je čitao negdje da suze tuge idu iz unutarnjeg dijela oka, razmišljala je.. Pa da, to mi nekako i logično, kad se smijem, uvijek brišem vanjski dio oka..</para><para>Probala je duboko udahnuti, negdje unutra, zapeklo je.. Sama na svijetu, tako se osjećam.. Kao da nemam nikoga tko me voli, kome je stalo.. Sama u ovom stanu, ostavljena od svih koji imaju život, kao štene čekam da mi netko pokloni pažnju, bar na tren.. I onda sam zahvalna, luđački mašem repom, ne vidi se, ali kako ne čuješ kojom silinom udara u pod?! Baci mi i lopticu, donijet ću je, mislila je..</para><para>
 Teško je biti sam sa svojim mislima, kad te iznenadi ono što izađe na površinu, živčano je ribala šalicu i ljutila se sama na sebe.. Kako se sve ovo desilo, kako me to sve tako uništilo..
</para><para>Mislim, znala sam da će biti drukčije, i da će trebati vremena da dođem k sebi.. Pih, dođem k sebi, podsmjehnula se sebi, što to uopće znači, što uopće svi ti glupi izrazi koje koristimo znače.. Samo ponavljamo ono šta smo pročitali ili čuli negdje pa onda brže bolje čekamo da to iskoristimo.. Odmah se sjetila Tri amigosa i regardless.. Nasmijala se u sebi, presjebana da bi se smijala na glas.. A ionako je bila sama, da se sad počne sama sa sobom smijati na glas, e tek bi onda mislila da je poludjela..</para><para>
 Nego, gdje smo ono stali? Aha, dakle, teško je biti sam sa sobom..
</para><para>Uzela je tavu, njih uvijek ostavlja za kraj.. Zapravo, uvijek ima redoslijed kojim pere suđe.. Prvo krene od čaša i šalica, onda usput opere đezve i pribor, one velike stvari uvijek ostavlja za kraj.. Ili najteže za kraj, uvijek je to tako.. U međuvremenu opere tanjure i to je to.. Mrzi prati tepsije i plehove, to je najveća tlaka, najviše se namuči dok izriba sve ono zakoreno.. Isprala je tavu, stavila ju je na sušilo, uzela krpicu da pokupi vodu koje uvijek ima posvuda, zadovoljno pogledala učinjeno i opet se rasplakala..</para><para> Ma koji k… mi je, mislila je usred jecaja, Zašto? Zašto? Zašto? To zadnje zašto više je ispalo kao neki cvilež dok joj se lice grčilo.. Kako čudne zvukove ispuštam dok plačem, razmišljala je dok je dlanovima grubo brisala lice.. Jebote, ja se ni isplakati ne znam kako treba, sve nešto bezveze..</para><para>
 Pokušala si je dati oduška pa da ispusti neki konkretan zvuk, pa ipak je ona žena usred sloma, daj izbaci nešto konkretno, mislila je, ljutila se na sebe, na tu mlaku osobu koja samo cmolji i to bezveze, kao da se srami sama sebe.. Ništa, još jedan jecaj razočaranja sama sobom..
</para><para>Kad bih barem bila toliko strastvena pa da sada razbijem jedan pijat, sigurna sam da bi mi dobro leglo.. Zašto ne bih porazbijala cijelo suđe, sve ovo friško oprano, još mokro, samo uzmem i zašiljim na pod.. Sigurno se ne bi ni razbilo, sigurno bi nekako glupo odskočilo od poda, ispustilo neki glupi zvuk i eventualno se okrhnulo.. Bah, kao i ja, pomislila je.. Raspadam se, ali tiho, damski.. Kako glupo..</para><para>
 Htjela je biti jedna od onih osoba koje sve rade strastveno, i žive i plaču, i svađaju se i ševe, sve sa emocijama, pravim, a ne onim filtriranim.. Što me briga šta će netko reći ako nemam više nijedan pijat u kući, jest ću iz plastičnih, boli me k..<emphasis>.</emphasis>
</para><para>Razmišljala je o sceni iz Vicky Cristina Barcelona, o onoj luđakinji koja je bila sva sjebana, ali itekako živa u svojoj mrtvosti.. I razbijanju posuđa kao dobar dan.. I onoj sceni seksa dok mlijeko kipi..</para><para>Kada sam se ja zadnji put tako strastveno poševila, mislila je.. Kada je seks postao dio koji se uklapa u televizijski program, da moram razmišljati hoću li gledati film ili se jebati, i hoću li propustit nešto bitno u filmu..</para><para>Ma, ionako sam ga gledala već..</para><para>(koga, film ili seks?!)</para><para/><para>
 Tko je autorica teksta – Iris?
</para><para>Iris poznajem iz školskih dana…Sjećam se da je i tad UNIKAT!!! Ona vam je curka sa stavom i autentičnim idejama. Definitivno nije tip osobe koja slijedi masu (mase).! To je osobina koja je bitno izdvaja od drugih.  Razgovarajući s njom nakon dugo vremena, jer život nas je odveo različitim putevima, ostala sam ugodno iznenađena koliko je ona usprkos svim životnim iskustvima (usponima, padovima, olujama) ostala hrabra, čvrsta i nepokolebljiva u namjeri da ostane vjerna sebi.</para><para>Ona ne radi ustupke, ondje gdje ih ne treba raditi. To me se posebno kod nje sviđa! Snaga. Inteligencija. Inovativnost. Autentičnost. To vam je ukratko ona – Iris! Nije vam ona neka hladna <emphasis>bitch</emphasis>. Njen emotivni svijet je šarolik i dubok. Samo, eto, usprkos njenom senzibilitetu curka se ne da zezati. </para>

Krhotine posvuda (Gost autor)

<para>Dragi ljudi,</para><para>Ovih dana pročitala sam tone tekstova, ponajviše blogova koje pišu majke. Moram priznati da sam se u mnogm tekstovima prepoznala i u njima pronašla snagu. Zato tekstovi i služe , zar ne?! Inače ih nitko ne bi čitao; kad ne bi u njima bilo poruka i savjeta koji bi nam život učinili lakšim.</para><para>Za ulogu majke, zapravo, nikad niste potpuno spremni. Planiraš trudnoću, ideš liječniku koji ti potvrđuje sretnu vijest; narednih devet mjeseci nosiš se sa svim mogućim promjenama u tijelu… od hormonalnih, psihičkih, fizičkih… sad ti se smije; sad plače; sad bijesniš (osobno nisam podnosila visoke tonove u trudnoći, pa sam jedno jutro šutnula noćnu lampu u susjedni zid, jer su djeca s druge strane pravila buku).</para><para>Onda dođe taj sretan trenutak kad postaneš majka. I pitaš se što sad?! Ne dobiješ uputstva za upotrebu. U početku ti pomaže netko od bližnjih . Kod nas je to bila suprugova majka – moja svekrva! I muž, naravno, kad nije bio na poslu. No i on je tek tad prvi put postao otac. 🙂 Nije ni on do tada imao iskustva s – BEBOM!</para><para>Kod nas je bila specifična situacija, jer sam ja imala veliku operaciju niti 24 sata od poroda carskim. Jedva ostah živa, pa nismo nešto kako treba niti proslavili. Kasnije mi muž kaže – rodila si nam dijete, a nisam ti kupio ni cvijeće (baš mu je bilo do cvijeća, postao je otac i potom drugi dan čekao ishod operacije.).</para><para>Tako da smo prve trenutke provele razdvojene. 🙁 Vidjeh je svega 5 min., prije nego su me prebacili u drugu bolnicu. Naplala sam se tih dana na toj jedinici intezivne njege (nakon uspješno obavljene operacije – hvala Bogu!)</para><para>Bilo je teško tih dana, pri povratku iz bolnice u kućnu atmosferu. Bila sam još daleko od dobre fizičke forme. Dijete je tražilo svoje. Tad je jednostavno sve radila svekrva. Nije da nisam htjela, nego nisam bila fizički, a niti psihički sposobna (nakon takvog traumatičnog iskustva – dvije operacije u 24 sata – čovječe!). Muž je uskakao ( i sad sve radimo u tandemu) koliko je mogao…Ona je imala noću grčeve i često se budila.</para><para>Nakon što smo prevalili prvih mjesec dana i bile su obavljene prve kontrole (djeteta i mene) koje su bile uredne, hvala dragom Bogu, svekrva je spakirala svoje stvari i vratila doma; tata na posao… i NAŠA AVANTURA JE ZAPOČELA!!! MAMA I BEBA!!! 🙂</para><para>Taj period sam nazivala – fizički.</para><para>U tom periodu još prokuhavaš sve živo, pereš i steriliziraš dječje pelene (bočice, platnene pelene i dr.). Osjećala sam se poput nekog fizikalca. Umjesto da se zabavljam sa svojom bebom, dezinficiram. 🙂</para><para>Naravno da sam imala nedoumice i tisuću upitnika iznad glave. Tako da ću vam sad navesti neke zablude koje sam imala glede roditeljstva. Ono što vrijedi za mene (nas), ne mora i za vas! Dakle, ovo je djelo mojih promišljanja. Nisu odgojni savjeti!</para><para>
 1. zabluda: 
</para><para>
 Prije negoli sam postala majka, mislila sam kako su mame isključivo sretne žene, nasmijane 24 sata; jer kakve bi mogle biti kad su dobile takav božanstveni dar neba
</para><para>Iskustvo mi je pokazalo da te u određenim trenucima smlavi umor, postaješ nervozan jer si neispavan, naravno; pitaš se radiš li sve dobro – misliš da mora biti savršena majka!!! Naravno da si isfrustriran, jer savršenstvo ne postoji!!! Nitko nije savršen. Točka.</para><para>
 2. zabluda:
</para><para>
 Sve mora biti uredno i čisto
</para><para>Tko je to rekao, mili Bože?! I ne znam odakle meni ta ideja, jer meni to nije nametnuo tijekom odgoja. Mislim, ne na način da je potrebno biti “rob kuće”. Kao par dugo smo bili sami i sve je stajalo na svom mjestu. Nitko nam to baš nije remetio. Dvoje odraslih ljudi u prostoru od oko 50 kvadrata. Solidno.</para><para>Bili smo solo, prostor je bio naša oaza. Sad je to oaza nas troje; koja je ponekad nalik na cirkus. 🙂 Stvari leže uokolo razbacane svugdje po podu, pod je pun raznoraznih ostataka grickalica; iako je par sati prije bio kristalno čist. Ako želim da je sve UVIJEK čisto, onda ću po cijele dane, svakih nekoliko sati ribati podove, brisati prašinu, skupljati igračke…</para><para>
 3. zabluda:
</para><para>
 Kad dijete spava, dobro je obaviti kućanske poslove
</para><para>Eh, to je tako bilo u jednom periodu. Bebačica spava, ja letim kao luđak po kući..skupljam veš, vadim suđe iz perilice, ribam kupaonicu i to sve, ZAMISLITE, istovremeno!!!Tri u jedan. I to iz razloga kako bi se mogla iza toga osvetiti sebi.</para><para>Onda se sebi ne posvetim, nimalo, jer dok napravim sve što sam započela, ona se probudi i demo iz početka. 🙂 Sad kad dijete spava, pišem!!! Drugačije ne mogu doći na red da uživam u vremenu za sebe. Ako čistim dok mi dijete spava, kad ću se onda baviti svojim hobijima?! KAD?!</para><para>
 4. zabluda:
</para><para>
 Ne smije se skakati na djetetovu svaku, jer tako kažu druge mame (između ostalog i moja majka)
</para><para>Suglasna sam s ovim, ali isključivo ako govorimo o periodu iza djetetovih navršenih godinu dana. Beba nije svjesna, niti sposobna za manipulacije. Ona se jednostavno povodi i ravna prema svojim potrebama.</para><para>Sad kad već ima godinu dana, sad već polako testira granice. 🙂 Sad je tu , ponekad, plač koji nije plač nego protest i tako…🙂</para><para>
 5. zabluda:
</para><para>
 Dijete ne smije spavati s nama u krevetu
</para><para>Puno prijateljica koje su mame su mi rekle – NEEEEEE DIJETE S VAMA U KREVET!!! I jedan friend – tata!!! Lovio se za glavu kad sam mu rekla da dijete spava s nama u krevetu. Postat će nesigurna – govorili su mi.</para><para>U velikoj manjini su bili ono koji su mi govorili nek uživamo u maženjima, zagrljajima, poljupcima i svim malim stvarima koje donosi zajedničko spavanje s djetetom.</para><para>Dakle, u ovom koraku JESAM otežala sebi… jer ona, zaista, osjeti kad nema nikog u krevetu i budi se. Uspijevam se iskrasti, jedino ako je jako umorna (tata je već tad na poslu).</para><para>Dijete nije postalo nesigurno! Psiholozi pišu da se plašljivo dijete drži roditelja i ne istražuje dovoljno. Naše dijete istražuje i često ima svog posla 🙂 Uopće nije uplašeno dijete. Aktivna je, vedra i znatiželjna!!!Mislim da nesigurnost djeteta nema nikakve veze sa spavanjem u krevetu ili krevetiću, već s klimom kod kuće.</para><para>Tekst koji me oduševio, u kojem sam se pronašla i koji čitam svatko jutro kad se probudim je <ulink url="https://letnjeigraliste.wordpress.com/2015/08/04/deset-stvari-koje-srecne-mame-ne-rade/">OVAJ</ulink>!</para><para>Pružio mi je potrebno razumijevanje i potporu. Nadam se da će i vama!</para><para>Ugodan dan želi Vam,</para><para>Rahela Vukusic Drusko</para>

Avantura zvana - BEBA!!!

<para>Izvor fotografije: preuzeto sa službene stranica portala “Zlatna djeca”</para>

<para>Dragi moji,</para><para>Sve što navodim na temu psihologije i odnosa isključivo su zaključci doneseni na temelju vlastite opservacije. Po struci nisam psiholog, tako da stručnu literaturu po pitanju te sfere morate potražiti stranicama predodređenim za to.</para><para/><mediaobject>
 <imageobject>
 <imagedata fileref="https://inspirativka.files.wordpress.com/2015/09/red-woman-girl-brown.jpg?w=447&amp;h=303"/>
 </imageobject>
</mediaobject><para>Da budem iskrena, dosta mi je rasprave o poslu (teme mog bloga prethodnih dana), jer me razgovor(i) na tu temu samo podsjećaju da nije sve tako idealno kako zamišljam u svojoj glavi.</para><para>Tako sam danas odlučila promijeniti temu, i pisati o tome – zašto su pametne žene same ili sa zauzetim muškarcima; kao i ponešto o majčinstvu.</para><para>

</para><para>Prevazišla sam ja zeznute frajere, njihove frustracije i manipulacije i udala sam se za stvarno cool tipa!!! To je dobra vijest za one koji još nisu u braku. 🙂 Zaista postoje takvi tipovi – koji ne kontroliraju, manipuliraju, podređuju, niti modeliraju prema vlastitim potrebama.</para><para>I još jedna dobra vijest – nisam samo ja udana za takvog (nakon hrpe isfrustriranih pametnjakovića koji sve znaju najbolje, još mi nije jasno kako su me dopale te sretne karte). Neke moje prijateljice su također udane za stabilne, normalne, čvrste muškarce.</para><para>No ovdje ću vas, ipak, malo razočarati. Ne u baš velikom broju. 🙁</para><para>Još je hrpa talentiranih, pametnih prijateljica sama (kakve bi bile nego takve, kad sam im ja “<emphasis>friend”</emphasis>).</para><para>Ima i priča da boli glava pa, hajdemo, nekim redom:</para><para>1. Veze s oženjenim muškarcima</para><para>Takvih tema i dilema ima pun internet po forumima i raznim mrežama – HELP OUT! Muškarac mojih snova je OŽENJEN, ali sa mnom je drugačija priča. Drage moje, sa svima je ista priča. Muškarac koji nije razriješio prethodnu VEZU/BRAK i laže svojoj partnerici, laže i vama (iako vi mislite da vam ne laže i nasjedate na priču kako mu je žena vještica iz Eastwicka!)</para><para>

</para><para>Poznato je da LAŽ nije i ne može biti nikako dobar temelj za stabilnu i sretnu vezu!!!</para><para>Znam jedan ili dva slučaja gdje su takve veze završile brakom (što je rijetkost). Jednoj frendici je muž napravio to isto (prvo joj je bio ljubavnik, a kasnije su ozakonili vezu); drugi par je opstao…ali zaista ne mogu tvrditi da je to super sretna kombinacija. Ono što zovemo – BRAK IZ SNOVA!</para><para>2. Solerice koje izbjegavaju oženjene muškarce </para><para>U ovu kategoriju spadaju žene koje nemaju dilema oko moralnih problema. Zašto?!<pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/> Ne zato što su pametnije od drugih žena, već zato što izbjegavaju takve prilike. Miču se iz priče u startu. Ne nasjedaju na baljezganja, obećanja, niti divne riječi tipa – da sam te barem sreo koju godinu ranije…da se nisam oženio, pa dobio djecu…pa da imam veću plaću; ovako, onako… !!! Bla, bla…) BULLSHIT velikim slovima!!!!!</para><para>

</para><para>Sasvim im je jasno kako muški svijet funkcionira. Ne pristaju na manje od onog što zaslužuju i točka! Ne prihvaćaju mrvice!!!</para><para>Soliraju jer nisu naletjele na gospodina “pravog”. Spremne su ostati same, ukoliko ne nađu ono što traže. Okrenute su životu i trenutku i uzimaju najbolje od toga!!!<pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/> Htjele bi imati obitelj, ali… gospodin “pravi” ukrcao se na pogrešan vlak koji ga je odveo u nekom drugom smjeru. 🙂</para><para>3. Žene koje imaju previsoke kriterije</para><para>Ovo nužno ne znači da su one (žene) na visokim položajima, ili napuhane. To mogu biti žene iz vašeg i mog susjedstva. Prodavačica u obližnjoj trgovini u kojoj kupujete, žena koju susrećete dok ujutro joggirate (ja to ne radim, a priznajem da bi mi koristilo…).</para><para>

</para><para>Žive u idealnom svijetu (u svojoj glavi), zamislile su kako život mora izgledati i piče po slici koju imaju u glavi. Što više reći?!</para><para>4. Karijeristice</para><para>Puno osobnog angažmana (vremena i truda) potrebno je da bi se uložilo u izgradnju karijere. U mlađim danima, umjesto izlazaka s dečkima; tu je zurenje u knjige,  istraživanje, analiziranje, usvajanje znanja i vještina koje će koristiti u budućem zanimanju.</para><para>Zatim, zaposlenje (na koje se treba dokazati i pokazati) i nekako u svemu tome <emphasis>promakne</emphasis> taj period kad se stvara obitelj i rađaju djeca. Ni ne okreneš se, već ti je 40 g.</para><para>

</para><para>Nakon što si izgradio karijeru (bilo da si postao stručnjak i <emphasis>fensi šmensi faca</emphasis> u svojoj kompaniji);  ili si se bacio u vlastiti biznis, trebao bi se vratiti mentalno unatrag i poloviti dijelove koji su “propušteni”, odnosno, nisu bili u prvom planu.</para><para>Osobno nisam ganjala karijeru, ali sam se za obitelj i majčinstvo odlučila dosta kasno. Zapravo, za obitelj kad sam “našla” gospodina pravog; a za majčinstvo kad smo se oboje zaista osjećali spremni. Rodila sam u svojoj 35.-oj.</para><para>Ne smatram da je to jako puuuno godina, međutim, u Irskoj sam radila (kako teta čuvalica) u ranim dvadesetima. Čovječe, letjela sam…kao ptica. To je sve prštalo od energije!</para><para>U opisu posla bilo mi je da se brinem za čitavo kućanstvo (pranje, kuhanje, ribanje, veš) PLUS vozi djecu (tri osnovnoškolarca i četvrto u pubertetu pa nije bio potreban neki veći angažman) na AKADEMIJU i druge izvanškolske aktivnosti – VOZIIIII lijevom stranom  (u suprotom traku od našeg) u vremenu kad je u gradu “<emphasis>rush our</emphasis>“, pa JURIII (aha, malo morgen – kad bi mogao proći samo tako od zastoja) natrag. I još navečer dođeš doma i imaš energije za neke svoje stvarčice koje te vesele.</para><para>

</para><para>Često šizim i guši me kolotečina, kao i razni kućanski poslovi. Nitko Vam neće priznati da se,ponekad, tako osjeća, jer sredina NE DOPUŠTA da se ovako IZRAŽAVATE!!! Mogli bi Vas obasuti mnogim prijekorima kako se zbog toga loša majka (naravno, niste, samo ste svjesni da majčinstvo ne donosi samo<emphasis> high</emphasis> emocije i sve je u vašoj glavi uvijek blistavo i sjajno!</para><para>Btw, kako bih razbila monotoniju, ukrala vrijeme za sebe i napunila baterije; dogovorila sam s prijateljicom da drugi tjedan idemo na KAZALIŠNU PREDSTAVU!)</para><para>U glavi smišljam nove točke obiteljskog Zakona, koji zvuči otprilike ovako:</para><para>OBITELJSKI ZAKON, Stavka 1 (ili neka druga, nevažno koja po redu):</para><para>Bake i djedovi obavezni su provesti sa svojim unucima barem 5 sati tjedno, odnosno, barem 20 sati u periodu od 30 dana. Ha-ha! Što kažete?!</para><para>

</para><para>Da se vratim na temu, jer kradem karijeristicama retke svojim razmišljanjima. Razumijem ih potpuno. Sad bi one trebale iz dugogodišnjeg buljenja u knjige uskočiti u buljenje u gole guze  (koje su btw preslatke – ima li što slađe od bebine guze)…i opet NIŠTA OD SLOBODE!!! 🙂</para><para>Mi koje nismo ganjale karijeru imale smo dovoljno vremena za sebe (osim ako se neke od Vas nisu ranije odlučile za brak i obitelj)…čitale, putovale, izlazile…</para><para>

</para><para>Što više čekaš, teže ti je odlučiti se. Kad smo se mi odlučili,  sad se opet osjećam(o) kao da nismo bili nigdje i radili ništa…Ha-ha! Tako vam je to!!! Život je jedan veliki KRUG koji se vrti…</para><para>Iako je ne bi dali za ništa našu predivnu curku i ne možemo vjerovati da smo uopće ikada bili bez nje.</para><para>Predstavi koju sam maločas spomenula, njoj se veselim kao da mi je netko platio putu N.Y.</para><para>Big kiss, Rahela Vukusic Drusko (Inspirativka)</para><para>P.S. Nemam(o) love, N.Y možemo gledati samo na razglednicama. :))</para>

Žene u vezama / bez veze i ponešto o majčinstvu

<para>Dragi ljudi,</para><para>Post pod nazivom "Posao - Hrvatska ili Irska" bio je vrlo čitan i na tu temu dobila sam i još dobivam razne komentare. Nisam u početku bila svjesna, dok sam pisala, da je to tema koja će dignuti prašinu; a priznajem, što sam napisala i u osvrtu na post, da me iznenadilo koliko ljudi je zainteresirano i propitkuje o odlasku u inozemstvo.</para><para>Dakle, kad već tako lijepo govorim o Irskoj, vrijeme je da kažem što radim u Hrvatskoj, odnosno,  zašto sam (smo) još ovdje.</para><para>1. U vrijeme kad sam živjela u Irskoj nisam imala vlastitu obitelj</para><para>Htjeli priznati, ili ne, dolazak novog člana obitelji (djeteta) je ogroman preokret u životu.Nismo više odgovorni samo za sebe, i ne želimo preuzimati rizike na način na koji smo ih preuzimali ranije.</para><para>Dok ste sami ili s partnerom, još možete  istraživati svijet. Jednostavno, pokupite kofere i tražite svoje mjesto pod suncem.</para><para>

</para><para>Međutim, s djetetom je znatno drugačije. Morate imati osigurane osnove egzistencijalne uvjete; od posla preko stana. Ne možete otići "na slijepo", pa možda ćemo dobiti posao, a možda i nećemo. U većini slučajeva prvo odlazi samo jedan partner.</para><para>2. Imam(o) posao i krov nad glavom</para><para>Ovo nije baš skroz točno. Moj muž ima posao, ja nemam. Do sad je taj posao bio, ono što kažemo, siguran. Ugovor na neodređeno vrijeme i 11 god. prevedenih u toj firmi. Primanja redovita i, čak, usuđujem se reći solidna.<pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/> Dobro, a što je sa mnom?!</para><para>Sa mnom je to da ja više nisam u prvom planu. Ni moj muž nije više u prvom planu.<pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/> U prvom planu je naše dijete kojem treba osigurati egzistenciju.</para><para>

</para><para>Ona nije svjesna mamine težnje, želje, čežnje za poslom. Što se nje tiče, njoj je puno bolje da je njena mamica doma i da se fino s njom zabavlja. Mama je imala vrijeme za sebe, pa što se dosad nije izborila za posao (ha-ha!).</para><para>3. Imamo imovinu (vikendicu) u našem vlasništvu</para><para>Molim Vas, nemojte sad pomisliti da imamo vikendicu na moru. 🙂 Imamo vikendicu "u šumi", u neposrednoj blizini stana u kojem živimo. Vikendica je ujedno i alternativa za moguće stanovanje, ako dođe do toga da moramo izaći iz stana (blizu šume - sve Vam je to vrlo malo mjesto).</para><para>Ne moramo dijeliti stambeni prostor s ljudima koje ne poznajemo, a vjerujte mi, to nam je veliki blagoslov. Jednostavno, nismo takvi karakteri. Netko možda pri tom uživa. Ne predstavlja mu problem dijeljenje stambenog prostora. Nama predstavlja. Oduvijek. 🙂 I zauvijek. Jako poštujemo naš privatni prostor. Već nam je dovoljno i to što se u malim mjestima ne zaključavaju vrata...🙂 Meni osobno je to jako u početku smetalo. Kasnije sam uvela svoja pravila i sad ih obavezno zaključavam!!!</para><para>

</para><para>Bitno je to da, bez brige, imovina nas ne bi spriječila da otputujemo i započnemo život negdje drugdje (kad bi se odluka ticala samo te jedne stavke).</para><para>4. Hrana</para><para>Hrana u Irskoj nije loša, ali daleko je to od naše ukusne, hrvatske kuhinje. Osobno su mi jako nedostajali mlijeko, vegeta, kava 3 u 1 i Cedevita. Čujem da su se sad pootvarali naši dućani, pa je to sve skupa dostupno. No onda nije bilo.</para><para>- mlijeko - okus mlijeka je kao da je netko smućkao instant prah - ne znam, iskreno, jel to mlijeko vidjelo krave, kako se kaže...<pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/> - vegeta - puna je aditiva, ali mi je nedostajala...naučila sam je primjenjivati u kuhinji i nisam joj mogla pronaći zamjenu<pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/> - cedevita - stvar navike...sad bih mogla i bez nje...no u ono vrijeme baš mi je nedostajala...</para><para>5. Vrijeme</para><para>Vrijeme me oduševljavalo ljeti, kad si bio primoran uvečer navući majicu. Ne postoji ŽEGA!!!</para><para>

</para><para>Ipak, znala sam reći da dani kao da nemaju boju. Probudite se i prvo što uočite je sivilo. Nešto pout slike s izbjedljelim tonovima.</para><para>Spadam u skupinu meteoropata i meni osobno je smetalo. U zimsko doba sam razmišljala da kupim lampu koja "zamjenjuje" sunčeve zrake. Inače sam sklona zimskoj depresiji i to mi je predstavljalo problem. Više o lampi i zimskoj depresiji možete pročitati <ulink url="http://www.novilist.hr/Zivot-i-stil/Zdravlje-ljepota/Zdravlje/Bezvoljni-ste-i-bez-energije-Patite-od-zimske-depresije">ovdje </ulink>(iako je to neka druga tema).</para><para>6. Prijatelji i obitelj</para><para>Eh, sad... prijatelji i obitelj su mi i ovdje "daleko" jer ne živim u gradu u kojem sam rođena. Ni muževljevi nisu blizu; jer i on je došao za poslom. Dakle, po tom pitanju slobodno možemo živjeti i drugdje. Ipak, svi su tu u Hrvatskoj i posjećujemo se koliko nam dozvoljava vrijeme (i financije koje se prolaze, eto, i kroz ovu životnu poru).</para><para>7. Trava je u tuđem dvorištu zelenija</para><para>Ovo je točno. U suštini ljudske prirode je da uspoređuje (ego) i da donosi zaključke.</para><para>

</para><para>Ono što je za nekog drugog dobro i ispravno, ne mora nužno biti i za nas. Prema tome, uspoređivanje ne vodi ničemu. Često kad razgovaram sa svojim prijateljicama, kažu mi - ali ne moramo se uspoređivati s "gorima". Što je to gore, a što bolje - pitam Vas?!</para><para>Dok sam ležala u bolnici (ozdravila sam - o ovom ću svakako pisati u narednim postovima) za mene je bili najbolje da ozdravim.. a mislila sam da se meni ne može dogoditi bolest (upotrebljavam sad tu riječ, inače to radije nazivan disbalans i zaista duboko vjerujem da, ako nema disbalansa i blokiranih emocije, ne može doći do bolesti.</para><para>Jedna poznanica iz mladosti trenutno <emphasis>živi</emphasis> u zatvoru (osuđena na vrlo dug period). U vremenima kad smo se družile bila je vrlo pametna, promućurna i ugodna cura. Definitivno nije bila tip osobe za koju bih pomislila da neće imati SJAJAN život! Kad ono...😨 Duga i tužna tema, a i ne želim iznositi u javnost bilo što što se tiče nečijeg života, a da nemam dozvolu te osobe.</para><para>Nemojte se zavaravati i mislit da vi, baš kao i ja, ne možemo donijeti pogrešne odluke koji će nas odvesti na krivi put (nedaj Bože, ni vama ni sebi to ne želim) i misliti da su ovo ekstremi. Sve je to život!</para><para>

</para><para>Odnosno, ne morate se bojati odluka (pogotovo ne ako odlučujete intucijom i slijedite vlastite porive, težnje, snove i čežnje. Bitno je samo da ne osuđujete!</para><para>To su ukratko bili moji (naši obiteljski) razlozi. Vi mi slobodno pišite o svojim razlozima i još jednom (kao što sam to učinila u nekim od grupa na FB) pozivam one koje žele ispričati svoju priču da mi se jave u FB inbox (gumbić je na glavnoj stranici bloga) ili komentarom na e-mail adresu (uz napomneu jel komentar javan, ili se javljate u svrhu dogovora oko članka - da Vam se mogu javiti!</para><para>Srdačno,<pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/> Rahela Vukušić Druško<pio:linebreak xmlns:pio="https://web.burza.hr/xmlns/podravkaio/embed"/> (Inspirativka)</para>

Zašto živim u Hrvatskoj kad svi putevi vode u - Irsku

<para>Otvaram dokument i ne vjerujem svojim očima. Prazan list papira. 🙂 To ti je kad si smušen i kad radiš 5 stvari odjednom. Za nevjerovati. I sad, ajmo, sve iz početka. Nema veze što sam se išuljala iz sobe, poput lopova da u miru popijem kavu dok mi dijete spava i prevedem zamolbu za posao. U biti, imam zamolbu...ali traže i na engleskom jeziku, a rok je do sutra.</para><para>Ovih dana čitam na raznim društvenim mrežama i forumima kako sve više naših ljudi odlazi van, pa sam odlučila staviti na papir svoja iskustva vezano za traženje posla kako kod nas, tako i u Irskoj. Naglašavam da sam ne mogu pisati o situaciji kakva je ona u irskoj sada, s obzirom da sam se vratila još 2007 (nakon tri godine boravka), no mogu se osvrnuti unatrag i usporediti iskustva. Neke bitne stvari su ostale iste. Znam to jer se čujem s ekipom koja je još "gore".</para><para>Kad sam 2004. tražila posao u Irskoj, nisam znala složiti pet rečenica suvislo. I javno, jasno i glasno govorim da sam bila ilegalac. Aha, da! Dobro ste pročitali. Valjda me sad zbog ovog nitko neće uhapsiti. Ma u biti, što lupam?! Pa ne može se nekog kazniti retroaktivno. Mislim, to je tih dana bila "njihova" politika. Ne možete raditi bez PPS broja (nešto kao naš OIB, ali koristi isključivo za rad). Dakle, oni su vam to prešutno odobrili. Nije ih bilo briga. Bili su zemlja u usponu. Nije bilo krize. Odgovarala im je jeftina radna snaga.</para><para>Uglavnom, uzela sam novine u ruke i naletjela na oglas tipa - looking for "dry cleaning training". Koji je to klinac - pomislila sam?! Nisam uopće dobro razumjela što traže. Tek sam kasnije, nakon intervjua, shvatila da traže nekog koga će obučiti radu u kemijskoj čistionici. Kad sam bila pozvana na taj isti razgovor, promucala sam kroz telefon nesuvislo nešto. Bilo mi je u početku vrlo teško komunicirati telefonom. Lakše je licem u lice, dok ne govoriš jezik. Još sam i zakasnila. Nije bila moja krivnja, kasnio je vlak. No zakasni kod nas, ili u Njemačkoj pa ćeš vidjeti kako ćeš dobiti posao. Malo morgen!</para><para>Ušla ja u čistionicu (bila je u elitnom dijelu, ali unutra sve staro...pomisliš da si ušao u straćaru) kad ono vlasnik tegli neke vreće. Naravno, to se kod nas ne može vidjeti. Vlasnik je u HR osoba koju ne vidiš samo tako da radi (čast izuzetcima - ne želim generalizirati) pa sam mislila da je to djelatnik. Kad ono - šef. Glavom i bradom. Obavili razgovor. Ne znam kako sam to sve skupa uopće rekla. Razumjela sam pitanja, no nisam baš bila vješta u razgovoru s tim nakaradno malim fondom riječi. I dobila posao. Nisam baš morala puno pričati. Nisam radila na pultu, već "unutra". Sve u svemu, zanimljivo iskustvo. Naučila sam peglati na preši (što je bio moj primaran posao) i sve drugo (kad bolje razmislim, dobro bi mi jedna došla i doma. Kod nas se non-stop nešto pere, kao u praonici.). Ja sam bila "čudo" u očima poslodavca. 🙂 Na račun mene je fino mogao smanjiti broj radnika, a ja sretna i zadovoljna što sam se dokazala (taj dio malo djeluje "po naški").</para><para>I, da na zaboravim.. kemijska čistionica je izgorjela u požaru. Mislim, to sad zvuči apsurdno, no zaista je bilo tako. Ne potpuno, no rad nije bio moguć. Moje radno mjesto više nije postojalo. Mislim, barem ne do obnove. Sjećam se da sam bila u potpunoj panici. Čovječe, pa čime ću platiti stan, režije?! Nisam doma. Imala sam cimericu, no ne može ona snositi moje troškove. Međutim, štiti država svoje radnike. Nema tu - nema plaće. Bila sam i dalje njihov zaposlenik i redovito primala plaću (ne sjećam se jel bio čitav iznos ili većina). Kad se prostor obnovio, normalno sam se vratila na posao.</para><para>Inače, Irci ne rade ono što nije u opisu posla. Jedino ja, da se pokažem i dokažem, ja sam radila nakon nekog vremena sve. Tako da sam imala posla preko glave. Kolegica je slomila nogu, pa sam radila i u vešeraju. Onda je jedan kinez dobio otkaz, pa sam radila i njegovo. Zaposleni (Irci) su se čudili. Oni ako nemaju svog posla, odmaraju. Nema posla, nema posla.Tako da sam nakon nekog vremena dobila i povišicu (prva povišica u životu). Wow! I slušajte sad ovo.. digla kredit u banci (uvjet šest mj. rada). Sve fino kao pravi pošteni građanin. 🙂 Bez brige, vratila sam sve do lipe, usprkos "zločinu" ilegalnog građanina. Mislim, to je tih dana bila irska politika. Ne možete raditi bez PPS broja (nešto kao naš OIB, ali koristi pretežno za rad). Dakle, oni su vam to prešutno odobrili. Nije ih bilo briga. Bili su zemlja u usponu. Nije bilo krize. Odgovarala im je jeftina radna snaga.</para><para>Doma govorim i svoj i strani jezik i nikom ništa. I legalno živim u lijepoj našoj. Da, da.. vjerovali, ili ne imam domovnicu. Pod govorim svoj jezik želim reći da su moji prijašnji poslodavci primijetili to da sam elokventna (iliti rječita). Imam iskustvo rada u uredu, preporuke... Nije da nikad nisam radila ništa. No, ako pogledate dublje u moju zamolbu... bojno polje. Malo ovo, malo ono... I, naravno, kad toposlodavci vide - što misle?! Neodgovorna, neozbiljna.. što?! Da ne govorim da većina mog rada nije upisana u radnu knjižicu (nadam se da će ih ukinuti). Pa kako ću "zadržati" posao, kad se firme non-stop zatvaraju?! Taman dobiješ posao, misliš si...to je sad to...i nakon par mjeseci - kriza, recesija, depresija...stiska, zbrka, frka...</para><para>Mislim si tako u jednom periodu nezaposlenosti, hajde da isprobam tu famoznu da probam internet zaradu. Okušavam se u affiliate programu.Neću govoriti ovdje o opisu tog "izmišljenog" posla.. no samo ću reći da kod takvih programa jedni nude, drugi kupuju... i da ne nasjedate na prazne priče kako to donosi zaradu. Stvar je samo u tome da još kupujete auto-pilote, otvarate vlastite web stranice (jer djeluje ozbiljnije) i u biti, na kraju ste vi ti koji ste dali lovu. Osim ako ste maher u lažima i uspijete uvjeriti nekog da mu baš taj proizvod treba (a vi ste jedan od još masu takvih koji to isto pokušavaju). To nije navedeno u zamolbi. Tako isto i MLM. Nije da ovdje sad tvrdim da to baš nikome ne uspijeva, ali u biti rijetko. Zapravo se sad sramim što sam postavljala okolo članke sa svim mogućim "sranjima".</para><para>I tako dok ja ovo pišem, javlja mi se frendica. Žena je završila faks, čitajte, s troje tad male djece. Namučila se. Prije toga (u srednjoj) bila na razmjeni učenika u Americi. Naučila jezik. Traži posao. I tako već godinama. Posla nema. Pogotovo ne onog u struci, jer nema iskustvo. Iskustva nema, jer je nitko ne želi zaposliti bez iskustva. I tako u krug. Pitam je što radi, a ona meni odgovara da broji brodice. Molim?! Kakve brodice, pa gdje si ti?! - šaljem poruku natrag, sva u nevjerici. Pa eto, honorarni posao u lučkoj kapetaniji - odgovara. I ja prasnem u smijeh. Ne da joj se rugam, Bože me sačuvaj, nego, mislim si... za koji klinac si ti trčala između pelena i hranjenja na predavanja, da bi sada brojala brodice? Hoćeš li sutra brojati i ribice, jer ćeš prolupati od silne muke i nepravde?! Ili ćeš spakirati djecu, pa će ti neka druga zemlja dati posao?! Koliko godina je prošlo od diplome?!</para><para>I još, najvažnije, obje smo majke. Većinom vam prvo postave pitanje - imate li djecu?! Ukoliko imate djecu, niste pogodni za posao. Čak vas otvoreno pitaju, planirate li imati djecu (kakva drskost i uplitanje u intimu). Ukoliko ćete tek imati isto tako. Tako da nikako nije dobro. U irskoj nikad nisam čula da mi je bilo koji poslodavac postavio takvo pitanje. Jednako se se zapošljavaju mladi i oni stariji, majke, slobodne djevojke, i određen postotak (po Zakonu) ljudi s poteškoćama (invalidnost i dr.). Prema sposobnostima. Ljudi s invaliditetom npr. pakiraju namirnice koje kupite u vrećice, ili peru suđe u nekom kafe-baru i sl.</para><para>A sad pozitivan primjer (skoro dva) o zapošljavanju u hrvatskoj...🙂</para><para>Sretoh nekidan"staru" poznanicu nedavno na fejsu. Tako malo "chatamo". Pitam je što ima. Kaže ona meni, dobila je posao! Wow! Super vijest! Pa kako? Što? Gdje? I ispostavi se da je ženi maltene uletio posao doma. Preporučila je neka žena jednom stranom poslodavcu koji otvara ured u HR. Kontaktirao poslodavac nju...dogovorili detalje i uskoro počinje s radom.</para><para>Reći ćete, jedan primjer od tisuće... No, imam još takvih primjera. Prije par godina, i moj broj je tražio jedan poslodavac i to na osnovu mog znanja engleskog jezika. U toj prilici, doduše, nije sklopljen dogovor jer mi nisu odgovarali uvjeti, no smatram kako netko kad-tad prepozna određene kvalitete i da ne treba misliti da nema nade. Pokažite svijtu u čemu ste najbolji. Vjerujte makar u jednu jedinu vašu kvalitetu (sposbnost, vještinu) koju nekome možete predstaviti i time dati vaš doprinos, na obostrano zadovoljstvo.</para><para>Tu je sad još i samozapošljavanje kao opcija (pročitala sam hrpu dobrih primjera), no to je druga tema o kojoj ću govoriti u nekom drugom postu.</para><para>Do slijedećeg čitanja,</para><para>Rahela Vukusic Drusko</para>

Posao - Hrvatska ili Irska

<para>Dragi moji,</para><para>svako jutro ista pjesma. Otvaram oči, bacam pogled uokolo da dobijem uopće pojam gdje sam i što tu radim. Kraj mene mirno spava moja predivna djevojčica. Greška broj jedan. Dijete spava s nama u krevetu. I to, ne zato jer nije htjela spavati u svom krevetiću, već zato što sam ja to tako htjela.</para><para>Zašto sam to htjela, kad smo već imale ustaljeni ritam spavanja svatko u svom krevetu? Zato, jer smo odmah po njenom rođenju bile neko vrijeme razdvojene, zbog operacije koju sam imala the very next day (niti 24 sata od poroda carskim rezom). I ja sam joj to htjela nadoknaditi, jer bogami sam se naplakala na toj jedinici intezivne njege.</para><para>Sve žene bile su sa svojom djecom, a ja sam bespomoćno ležala sa sto i jednom cjevčicom, nakon podosta teške operacije.. sama, izolirana (posjeti su na intezivnoj dozvoljeni jedan sat dnevno) misleći na tu predivnu kovrčavu kosicu, koju sam prvu bila uočila čim su mi je bili donijeli.. I predivna dva velika oka (kao u lutke). Bila je tako skladna. Kao da ju je netko nacrtao i donio meni. Bilo joj je zima, pa se sćućurila. I tih par minuta bili su prvi i jedini trenuci do ponovnog susreta 15 dana kasnije. Ta tema traži posebno mjesto i vrijeme...Pisat ću o tome, zasebno, u drugom postu.</para><para>Da se vratim na temu. Dakle, probudih se...uključujem mob (koji je preko noći ugašen radi mogućeg štetnog utjecaja na mozak... što je sigurno je sigurno). Pogledam novitete (naravno , prvo fejs.. a sto drugo), bacim neki komentar i mislim si, ok.. ajmo sad... van iz kreveta.</para><para>E, sad počinje! Nije to baš samo lako. Mislim, ne ukoliko na miru želim popiti jutarnju kavu. Jer Magdalena osjeti kad se maknem iz kreveta. Još ni ne dođem do kuhinje, već protest - Eeeeeee!Aaaaaa! Ne, nije to plakanje. To je - vrati se ovdje, iz istih stopa. Što ti pada na pamet?! Ja sada želim da si ti ovdje i nigdje drugdje. Lezi ovdje i radi što hoćeš (ako možeš raditi išta ležeći) dok se ja naspavam. Kasnije ću promisliti o tvojim aktivnostima (kad se probudim).</para><para>I tako se ja, ponekad, vratim i po nekoliko puta u krevet. Izgovaram - pavi, pavi (spavaj, spavaj) sunce mamino... u želji da mi se Bog(ovi) smiluju.. Ponavljam te riječi kao neku mantru, a sve u samo jednoj želji - da u miru popijem prvu jutarnju kavu.</para><para>Ukoliko to jutro imam sreće (ili su se smilovali bogovi koje sam maločas spomenula) onda se osjećam kao da sam se popela na vrh Himalaje. Wooow! Mir, sloboda, vrijeme za sebe. Tako se osjećam.</para><para>Sad će se možda neke majke pobuniti. Kakva je to majka koja se odmara od vlastitog djeteta (spominje mir ) i dr.- pitat će se. No one koje imaju svoje afinitete i nisu zaboravile da su i one osobe, vrlo će me dobro razumjjeti..bez primisli i bez osude.</para><para>Vjerujte mi, viđam žene koje nemaju (ili ne žele) imati vrijeme za sebe i što se događa?! Postaju histerične, eto što... iako, ovdje sad još uvijek govorimo samo i isključivo o tom prvo, potrebitom, svetom ritualu - ispijanju jutarnje kave. Vrijeme za sebe (u globalu - također u nekom drugom postu).</para><para>I dobro, uspjelo je! Taman kad čovjek pomisli, eto, sve je riješeno...ispadne da je naizgled riješeno. No obzirom da sam po prirodi control freak, onda to ne izgleda baš tako. Već, umjesto, kuhalo, šećer, mlijeko, kava, smućkaj, smiješaj (štogod) pij... uživaj! To vam izgleda ovako - stavi vodu na zagrijavanje (u glavi: ajme kakav nered, treba to sve malo pospremiti; kako ću sad u miru piti kavu kad me toliko toga  čeka), pa onda usput dok voda zakuhava vadim suđe iz perilice (za početak barem to), pa istovremeno bacam sve to potrebito u šalicu i gledam okolo (sva napeta - kao da gledam špijunski film), jer sve je to od osobite i presudne važnosti.</para><para>I, vjerujte mi, nije uopće stvar u tome da ja mislim da sve mora biti na mjestu, nisam neki pedantan tip...već se ne mogu opustiti ako atmosfera nije kontrolirana (ovo sad zvuči kao da govorimo o mesnim proizvodima)... Ne mogu se opustiti ako je na podu sto i jedna mrva, ako su stvari razbacane...ako, ako... E, u ovom djelu će se sad mnoge žene prepoznati. Prema tome, bilo bi najbolje otići van na kavu.. ali je to nemoguće, jer nama tata radi, a mama i i beba (baš i nije više beba, ali je tako zovemo) su same doma.</para><para>Ipak, imam jedan adut u rukavu koji funkcionira. Kad pišem, ne vidim ništa oko sebe. Kao meditacija. Vidim samo ekran i slova kako plešu po papiru. I dakle, u trenucima napetosti umjesto diši , diši.. ja brzo trčim, otvaram prazan list papira i govorim si - piši, piši. 🙂 I krenem. I tad napetost popušta. Uvijek je tako kad činimo stvari koje volimo. Tad smo svoji. Kreativni. U skladu s unutarnjem bićem.</para><para>Nemojmo zaboraviti da osim što imamo tu najvažniju zadaću koju nam je Bog (život, kako god nazivali) dao, imamo i sebe. I da ukoliko smo neispunjeni, prazni i ne radimo na sebi (za sebe), ne možemo biti "dobri" roditelji. Možemo ispunjavati uobičajene obrasce - nahrani, presvuci...Neki pomisle, pa što?! Nije ni gladno, ni žedno. Što mu fali?! Ne zaboravite, nikada, da djeca upijaju i našu vibraciju. I da slijede primjere, više od onog što im govorimo.</para><para>Poznajete li ikog iz vašeg okruženja tko je neispunjen i nezadovoljan; da je produktivan, pozitivan roditelj koji adekvatno usmjerava svoje dijete?! Ne možete pružiti djetetu ono što sami nemate. Sretan roditelj - sretno dijete! Jednostavno, kao dva plus dva. Drugačije ne ide i točka. To je pravilo.</para><para>Toplo preporučujem predivnu knjigu autorice Tatjane Leus (dječja psihologinja) koja govori o o 49 najčešćih roditeljskih zabluda. Info o knjizi pogledajte <ulink url="http://www.planetzoe.hr/najcesce-roditeljske-zablude-49-zamki-u-odgoju-i-kako-ih-izbjeci/">ovdje</ulink> (ne navodim vas na kupnju, ima je u knjiznicama...navodim samo u svrhu informacije!).</para><para>Srdačno Vas pozdravlja,</para><para>Rahela Vukusic Drusko</para>

O prijateljstvu i samorazvoju

Trava je u tuđem dvorištu zelenija (zamke reklama i medija)

Što je uistinu potrebno za sreću (iz mog ugla)

Govor mržnje na drštvenim mrežama (Ella Dvornik)

Krhotine posvuda (Gost autor)

Avantura zvana - BEBA!!!

Žene u vezama / bez veze i ponešto o majčinstvu

Zašto živim u Hrvatskoj kad svi putevi vode u - Irsku

Posao - Hrvatska ili Irska

Vrijeme za sebe kad ste - MAMA

O prijateljstvu i samorazvoju

O prijateljstvu i samorazvoju

Težina pripreme

Grupa jela

Način pripreme