Jednostavno nisam mogla odoljeti, a da ne napišem nekoliko redaka, ovi kišni, tmurni dani tjeraju čovjeka na razmišljanje... misli samo lete u daleka prostranstva i natrag, nedavno vozeći se podravskom magistralom, nešto sam uočila... njih zelene ljepotice, na svakom koraku ove prekrasne zemlje, ali bojim se da ih možda dovoljno ne čuvami i pazimo, jer previše su krhke...
Kao što sam rekla već i u uvodnom dijelu, zazelenjelo mi se pred očima gledajući te naše zelene ljepotice-šume kraj puta, red šume, pa brda i tako redom. Mnogi naši pisci i pjesnici opisivali su to veliko bogatstvo, ali mislim da se jedan u tome izdvaja, a to je Kozarac i njegove Pripovjetke. Nitko kao on nije opisao našu slavonsku šumu, seljaka, i običaje. Na pisanje ovog članka, naveo me je jedan razgovor o bazgi i bagremu. Moj svekar je veliki ljubitelj upravo tog bazginog soka, donijela ga susjeda, pa smo malo i komentirali kako se ono kaže dobra stara vremena. Sok je bio odličan, atmosfera vesela, kiša pada pa pada, vremena napretek. Na putu kući misli mi vrludaju, smišljam i razmišljam, na kraju odlučih da napišem ovaj članak.
Mogu reći da sam ja od malih nogu nekako vezana za šumu i prirodu,a kod nas gdje god kreneš takoreći svuda drvo, šuma... mjesto gdje sam rođena i ono gdje sam odrasla recimo dijeli samo jedna šuma zvana u narodu Gaj¸ brojni bagremici, brzorastući, raj za pčele u proljeće,bagremov med je jedan od najcjenjenijih, to je ustvari više šumarak, a ne šuma, pravi gustiš, teško se kreće kroz njega, grane pomalo bockaju, ali taj miris cvijeta, bjelina, kao da ste u raju...
Najčešće su to ipak šume bukve, javora, hrasta lužnjaka i kitnjaka¸ šumski plodovi¸ gljive, jagode malene, crvene i mirisne¸ a u jesen žirovi (stihovi jedne pjesme-kad su stari svinje žirovali). Šumski stanovnici, divlji zečevi s onim svojim dugim ušima, brzi i plahi, fazani i fazanke šarenog perja, sove, naravno i vjeverice s svojim velikim kitnjastim repovima kao padobranima.
Volim šumu zbog onog njenog mira, one tišine koja se gotovo može čuti i opipati,njene svježine, hlada stoljetnih hrastova, poneke sunčeve zrake koja se pomalja iza gustih zelenih krošnji¸ šuštanje lišća pod nogama, vjetar koji kao da šapuće lišću neku povjerljivu tajnu koju nitko drugi ne smije čuti, kao kad umjetnik prebire po tipkama klavira ili strunama violine.
Šuma je lijepa u sva godišnja doba, svako od njih ima svoje čari¸ u proljeće cvate bazga i bagrem, rode one mirisne jagode, a u jesen opet sazrijevaju plodovi divlje ruže, šipak. Njegov čaj uz maleni dodatak sušenog cvijeta bazge, svakako probajte ako imate priliku... branje je doduše tegobno ,nemojte ni počinjati bez rukavica, radnog mantila i čizama zbog oštrog trnja i kopriva, koje baš vole rasti na tim mjestima , ali što je ruža bez trnja divlje kupine, male crne, slatke bobice, ali opet ono trnje i koprive vrijedi isti savjet kao i za šipak, konačni rezultat je vino od kupina¸ toplo preporučam...
Stari mamin recept za vino,preuzet iz kuharice Mire Vučetić, 1962.godina
10 litara kupina, 2 kilograma šećera i nekoliko mahuna vanilije (2-3) mi smo znali stavljati i vanilin šećer u nedostatku drugog¸ kupine se izgnječe i izmješaju s šećerom, doda se vanilija. Smjesa se stavi u staklene boce od krastavaca (one veće) ali se ne napuni do vrha, radi vrenja, stoji na suncu 8-10 dana, nakon čega se procijediti u boce, koje se još ne zatvaraju zbog vrenja, one stoje nekih 2 mjeseca na toplom mjestu, dok ne završi vrenje, onda se sadržaj ponovno procijedi, boce začepe i spreme na suho mjesto... moram napomenuti da je dosta jako, daje dobro crvenilo u obraze, možete uštedjeti na rumenilu, moje dame ha, ha.
Toliko od mene o našim zelenim ljepoticama¸ na gornjoj slici je prema pričanju jedan stari bagremik.
:(Još nema komentara