I tako došla nam je jesen, prve kiše, hladni sjeverac, sve kraci dani, teški oblaci koji se sporo vuku, žuto lišce koje vjetar kovitla uokolo i vrijeme branja bundeva....
Ovo je završna o bundevi.... Potrebno je izvjesno vrijeme da bi iz jedne malene sjemenke izraslo ovo.
Počeli smo negdje u proljece, sadnjom, čekali i iscekivali da prvo izraste, naraste, proc vjeta, pa cekali pčele za oprasivanje.
Nakon toga polagano su se pojavljivale i prve bundevice i rasle rasle, a ja neumorno slikala i pratila....
Uistinu je to jedan čudesni proces, čovjek se baš onako zapita ponekad kako je to sve fino posloženo u prirodi, bez puno vike i kompliciranja.
I tako prolazili su mjeseci, dosla je jesen i vrijeme branja. Prema napucima iz starina beru se prije prvog mraza, sklanjaju " ispod strehe " i čekaju na upotrebu. Nekada je u mom kraju svako dvorište imalo ponesto od ovoga, vijenci crvene paprike obješeni za sušenje, pokoji klip kukuruza sa šuškom, pa turkinje. i dan danas je tako, doduše manje ali tradicija je to. Osim turkinja, bilo je i drugih bundeva, onih ogromnih žutih, narančastih kojd su se upotrebljavale za prehranu živine i za špice, koje smo zimi pekli, solili i jeli uz kokice, kukuruz kuhani i ....
Ali da sve ne bude predvidivo pobrinuo se nas mačak Nemi. Kako je po naravi znatiželjan morao se popeti na stol da sve dobro provjeri ha ha.
Za sve treba vremena i strpljenja, pa tako i za bundevu. E sada se moramo jos malo strpjeti do konačne upotrebe ( rekli bi do rerne i konzumacije ). Naravno tu je uključeno i spremanje njenih kostica, kako bi bili opet spremni nagodinu zasaditi ju i uzgojiti.
Nakon svega čekacemo ponovno proljece i krenuti opet ispočetka. Hvala vam na pracenju moje priče o bundevi i vidimo se opet.
:(Još nema komentara