u Krapje, Selo graditeljske baštine
Čun je bio zabranjeno mjesto. Bio je daleko dolje, niz nasip, na tamnim savskim vodama. Sama se i ne bih usudila do tetkovog velikog crnog čamca tupih vrhova, ali kad bi baka uz mene povela ovdje i sestru, ha, bio je to pravi vjetar u leđa. Zajedno smo bile hrabrije, a čun je mamio. Jednom smo se i sjurile niz padinu nasipa, povukle uže i hop, evo nas unutra. Ali ne zadugo. Gore visoko, jedna je prilika, malena poput lutke, iako odjevena u tamnu odjeću, skakutala nasipom i vikala: „Nemojteeee unutra, Vesta, Vesta, izađite van !!!“. Bila je to naša prabaka, malena ali grlata. Nije ga mogla izgovoriti ili se nije mogla sjetiti mog pravog imena pa bih neko vrijeme bila Vesta. Nismo se usuđivale dalje, ne radi nje, iako ju je čulo cijelo selo, ali tetak je bio mrk i nismo ga htjele iskušavati. A baka je bila čak i opasnija! Znala je oplesti šibom ili povući za kosu. Ili bi nas pritužila tati, a onda…..
Stari savski čun sada plovi kroz travu
Prabaka je umrla onog ljeta kad sam se prvi puta spremala za školu. Ujutro se probudila i kao svakog jutra popila čokanjčić meke rakije šljivovice i opet zaspala. Kad se zatim nije budila teta joj je stavila ogledalo pred lice i rekla baki: „Sestro, mati je otišla!“ Zadnju je godinu svoga života zbog nemoći i vremešnosti provela kod kćeri u Krapju pa iako je bila tek zaboravljiva starica kćeri su je poštivale. Po njezinoj volji, u lijesu je ispod glave imala jastuk pun ružinih latica.
Tog su ljeta obilno cvale i „snjeguljice“, bijele snježne lopte pa je cijeli grob bio njima prekriven. A sjećam se dobro i karmina nakon sprovoda koje su mi se zamjerile za cijeli budući život.
Moćna je Sava tekla ispred kuća, a iza bašči su bili isprepleteni vodeni rukavci, druge riječne vode, močvare. Strah se jasno nazirao u očima tete i moje bake kad bi se selom pronijela vijest da je Trebež poplavio. Dugo sam mislila da je to samo ime drugog sela, ne znajući da je u Lonjskom polju u kojem je Krapje, nekoliko manjih rijeka koje su međutim u vrijeme kiša itekako znale zadati glavobolje stanovnicima sela.
Brodićem Vodomar krenuli smo s pristana u Drenovom Boku, selu niže Krapja. S nama se ukrcala i vesela umirovljenička ženska skupina made in Zagreb. Bile su jednostavno divne, pune života i vragolija.
"Vodomarom"
rijekom Savom
Plovidba je bila sve ono o čemu sam maštala kao dijete, tajnoviti zakutci među granjem koje je zapelo u vodi, glasanje ptica, tišina…. put kroz meku vodu.
Plovili smo nekih pola sata onda se okrenuli i natrag, a kad smo se vratili u Krapje čekao nas je i razgled Krapje đola. Naime, u zaleđu sela Krapje i Drenov Bok, nalazi se ovaj prvi ornitološki rezervat u Hrvatskoj zaštićen još 1963. godine. Radi se o vrlo starom riječnom rukavcu Save koji je nekada davno bio odvojen od korita rijeke, okružen vrbicima s nešto vodene površine, obraslom rogozom i trskom. Zauzima površinu od 25 ha i zbog specifičnih prirodnih uvjeta koji ovdje vladaju, predstavlja jedinstveno gnjezdilište bijele žličarke kod nas. I vrlo impresivan podatak: 1% od ukupne svjetske populacije žličarke gnijezdi se upravo u Ornitološkom rezervatu Krapje đol („đol“ je balk. turcizam, a odnosi se prvobitno na jezero, ili bliže, na močvare). Krenuli smo pješice stazicom prema predjelu rezervata s ključem u džepu.
Ključ kojega smo dobili u infocentru će nas uvesti u drveni čardak s kojeg ćemo onda dalekozorima promatrati staništa ptica pa ako nam se posreći možda nam nešto i bliže doleti.
Dugo smo hodali odnosno barem se tako činilo, a mene je sve podsjećalo na davne godine djetinjstva: stabla oreja (oraha) i pogotovo sliva (šljiva), blato na poljskom putu, miris sijena, zrak, onaj fluid između mene i Krapja.
Kroz polja krapljanska
U daljini smo potom zamijetili tu čudnu nastambu i prisjetili se da su takve nekad davno bile granične čeke, osmatračnice zapravo jer ovdje je vrlo blizu granica s Bosnom.
Iako ih je više bilo smješteno na prostoru rezervata mi smo se poslužili jednom. Unutra, u tmini, sve je mirisalo na drvo ali bilo je doista održavano i čisto. Gore na katu brojni prozori, maleni poput puškarnica i sa svake strane na raspolaganju niz dalekozora. A dolje u šašu i močvarnim vodama brujanje tisuća ptica. Barem je tako zvučalo.
Ona, moja baka, pričala bi mi kasnije već kao djevojci, kako su nekad u vrijeme njezine mladosti, iza susjednog sela Puska u kojem je rođena i živjela do odlaska u Zagreb, bile silne vode močvara. Sprijeda Sava, iza rukavci rijeke i opasno zelenilo močvara. I da se jedna od najljepših djevojaka u selu znala kupati u jednoj od njih, a kad bi plivala, iz vode se bjelasalo njezino tijelo dok su se raspletene kose vukle još dugo za njom. I još da je ličila na zmiju kako je samo bila gipka i spretna plivačica. O da, bilo je i zmija u tim močvarama, ali bjelouški, pa iako su bile bezopasne znale su se uvući u košaru s djetetom koju bi majka položila u sjenu drveta dok se na polju skupljalo sijeno. Ja bih se pri tome smijala primjećujući da se vidi i na njoj da je odrasla u močvari, ta ista zelena boja njenih očiju i gipko migoljavo tijelo.
Vraćamo se prema infocentru, a put je znatno kraći nego li kad smo išli prema čardaku, što je i razumljivo jer je sada put poznat. Kroz visoko šipražje čuju se ptice no bojim se približavanja da ne upadnem u vodu i ne remetim im mir. Pri povratku, na kućama zamjećujemo gnijezda roda i roditelje rode kako oštrim pogledom motre na svu čeljad ispod njih.
A mladi se rodići valjaju u gnijezdima i rastvaraju kljunove u vječitoj gladi.
Vraćamo ključ, kupujemo kartu Lonjskoga polja i majicu maslinaste boje s logom parka prirode za mene. Vraćamo se kući suprotnom stranom, cestom uz Savu prema Sisku. Polako prolazimo Krapjem, mahnem kućici s brojem 66, pokazujem mjesnu crkvu Z. i vidim da je dućan u kojem mi je tetak kupovao šekeriće još tamo i zapravo jako blizu njihovoj kući. Perspektiva opet?!
Prolazimo selom Puska ali ne sjećam se više gdje je bila roditeljska kuća moje bake. Pogledom pratim lijevu stranu i u mislima oblikujem drvenu kuću, krušnu peć u dnu vrta, staru krušku koja bi davala mirisne i sočne plodove, zdenac, a onda polja…..
Srce mi je toliko prepuno da se emocije već razlijevaju. Z. me gleda i obećaje da ćemo morati još doći i to ne na dan, već sigurno na dva. A ja mislim da to nije potrebno jer bi se osjećaji možda razblažili i da za ponešto čežnje, mora biti mjesta.
:(Još nema komentara