U Disneylandu

U kultnom filmu "Bulevar sumraka" prikazan je slom filmskog svijeta nijemog filma. Disney nije pripadao toj grupi gubitnika. Svoj je veliki proboj ostvario baš prvim zvučnim crtanim filmom "Parobrod Willie". Bilo je ljeto 1.928., Disney je imao 27 godina. Uvijek je pripadao filmskoj avangardi. Realizirao je i prvi crtani film u boji "Cvijeće i Drveće", a u kratkim filmovima, bez kojih se- u danima njegove najveće slave -nije mogao ni zamisliti odlazak u kino, stvorio je legendarne likove, koji se i danas rado gledaju. Mickey Mouse, Minnie, Pluton, Patak, Šiljo.

 Deset godina nakon "Parobroda Willie-a", Diseny je opet zadivio svijet. Stvorio je prvi dugometražni crtani film. Uvijek dragu i zanimljivu, nikad nadmašenu "Snjeguljicu i sedam patuljaka". Slijedile su i druge nezaboravne uspješnice. "Bambi", "Pepeljuga", "Peter Pan", "Dama i Skitnica", "101 Dalmatinac". 

 Bio je, bez sumnje, najveći majstor klasične animacije i crteža. Kao autor filmova dobio je 16 "Oscara", a još desetak kao producent.

Ali, filmovi dolaze i prolaze. Mnogi od onih, kojima smo se nekoć divili danas nam izgledaju naivni, predvidivi, ponekad i smiješni. Ne samo filmovi, nego i glumci, autori. A ono, što se nikad neće zaboraviti su parkovi zabave otvoreni i uređeni prema njegovim idejama. U njima Disney-evi junaci žive novi, stvarni život i djeci svijeta pružaju ono, što im najviše treba. Svijet fantazije i mašte. Uvid u prošlost i pogled u budućnost.

 Prvi je Disneyland otvoren 1,955. u Anaheimu, mirnoj oazi u Los Angelesu. Drugi je otvoren u Orlandu na Floridi, onda u Tokiju pa u Parizu. Govorilo se i o Hongkongu, ali - koliko znam to nije realizirano.

 Da odmah kažem- bila sam u oba američka centra- Anaheimu i Orlandu, ali i u Tokiju. U Parizu su bila moja djeca i unuci.

Godine 1,984. sam se priključila jednom programskom putovanju po Americi. Stanovala sam u Anaheimu. U hotelu, čiji je prostrani balkon gledao baš na Disneyland. Bili su to dani zatvaranja ljetnih Olimpijskih igara u Los Angelesu. Kad su se vatrometi, poljupci i obećanja stišali i kad su sportaši otputovali, muž i ja smo prešli preko malog trga i ušli u Disneyland. Cijeli smo taj dan proveli u parku i ponijeli sobom uspomene, koje neće izblijediti do kraja života.

 Zabavni park je u to vrijeme bio star 29 godina. Svuda zastave i slavlje. Sve je okićeno, sve je osvijetljeno, sve je svečano. Slavi se pedeseta godišnjica prvog nastupa Paje Patka.

 Na blagajni željezničke stanice "Walt Disney World Epcot Center"-a kupujemo, za 14 dolara po glavi, "Disneyland passaport". daje nam pravo ulaska u 5 zemalja koje čine državu Disneyland. To su Zemlja Avantura, Medvjeda, Granica, Fantazije i Sutrašnjice. Obići ćemo ih najprije vlakom pa brodom, a pred odlazak i žičarom. Tu je i sva sila drugih vozila, koja razvoze djecu i odrasle lijevo i desno, gore i dole. Preko cijelog parka vozi najveća atrakcija- otvorena žičara. Iz nje se, najbolje i najpreglednije vide sve zemlje , svi likovi, sve priče i sve atrakcije. Na glavnoj slici vidi se blagajna na ulazu u željezničku stanicu.

 Kad su me, po povratku, moja djeca pitala, što mi se najviše usjeklo u pamet rekla sam - cika! Neprekidna cika uzbuđene, prezadovoljne djece. Kao vrhunac njihovog oduševljenja onim što vide, onim što su vidjeli i onim što će vidjeti.

 Preko glavnog trga država Disneyland prođe dnevno nekoliko tisuća djece i odraslih. Nedjeljom i stotine tisuća. Veliko parkiralište prima 5,000 autobusa, koji dovedu oko 250,000 posjetioca. 20,000 automobila dovedu ih oko 50,000. A još ih toliko stigne na razne druge načine. Javnim prijevozom pa i pješke. Kao mi.

 Da bi se odjednom udovoljilo tolikom broju ljudi, potrebni su prateći objektu, postrojenja, dvorane, restorani, prevozna sredstva kakva ima grad veličine Rijeke.

 Svaka ugrada, svaki izgrađeni objekt ima neki svoj razlog i smisao. U svakom od njih počinje, odvija se i završava neka odabrana Disney-eva priča. Šetajući odajama prilagođenim toj priči gledaš i slušaš, pratiš i doživljavaš sudbinu Snjeguljice, Petera Pana, Pinocchia ili Pirata sa Kariba.

 Trnoružica ima svoj vlastiti, zbilja vrlo impresivni dvorac. Kule, uski prozori, tornjevi, zastave. U zadnjoj sobi leži uspavana ljepotica, a nestrpljivi princ ljubi je i budi iz stogodišnjeg sna na kraju svakog obilaska neke veće skupine. Na trgu i okolnim ulicama šetaju posjetioci i po svom ključu biraju dvorane, dvorce, kule i tamnice. Traže priču, koju žele čuti i vidjeti. Doživjeti. Vani - na trgovima, ulicama,  brodovima, vlakovima, u restoranima i kavanama šetaju žive Disney-eve lutke i pozivaju posjetioce da se s njma fotografiraju.

 Za neke priče dovoljna je šetnja gradom i prolaz kroz neku od zgrada. 5 zemalja mogu se posjetiti smao brodom i/ili vlakom. Kad imaš dovoljno vremena najbolje i brodom i vlakom.

Idemo do broda koji vozi u Zemlju Pustolovina. "Adventure Land". Te su zemlje "ispod zemlje". Zapravo su skrivene ispod umjetnih brijegova, jer su glavni aduti režisera ovih putovanja svjetlosni efekti. Svako putovanje prati ciklus svjetlo, tama, boje. Kroz golema usta velike nemani ogromnih šiljatih zuba ulazi brodić u tajni svijet pustolovina. Osjećaj da će neman stisnuti zube i zdrobiti brodić posuđen je iz "Usta istine". Na Rimskom trgu stoji otvor u zidu, "La Bocca Della Verita". To je, valjda, prvi poligraf. Krivcima se činilo da neće moći izvući ruku iz "usta istine" pa bi se time odali.

 U utrobi goleme nemani jure slonovi, puze krokodili, gmazovi, zmije. Svi oni napadaju brodić. Navaljuju, prijete. Brodić se naginje, djeca ciče, sprema se oluja, stižu morske nemani. Oko brodića kruže velike ptice. Kompjutrski vođene uvijaju se, glasaju se, mašu ogromnim krilima. Djeca traže majčinu zaštitu, a oluja slabi, dok brodić lagano i sigurno klizi kroz đunglu.

 Kroz zemlju Medvjeda putujemo vlakom. Tu nema jezera, ni mora. Medvjedi žive u šumi, na planini.

 Pitam se- što baš medvjedi? Ali uviđam da nemam pravo. Bila je to vrlo zanimljiva šetnja. Zemlja Medvjeda podijeljena je u osam različitih područja, jer nauka grupira medvjede u osam grupa. Te velike, snažne i svima drage životinje kratka repa i gustog krzna gaze punim stopalom. Razlikuju se baš po krznu. Crni, mrki, smeđi, žućkasti, bijeli.

Najveću pažnju djece privlači veličanstveni bijeli sjeverni medvjed. On jedini ne živi u šumi i ne spava zimski san. Za prikaz njegovog staništa izgrađeni su ledenjaci, sante, umjetni snijeg. Naraste do 2,8 metara, a teži i do 800 kila. On tu pliva, roni, grabi ribe, napada tuljane. Sve to djeca pažljivo prate. Navijaju za njega, kao na nekoj utakmici. Urliču od zadovoljstva, ali i od straha.

 Drugi dio "Zemlje Medvjeda", posvećen je pandi. Velikom, dragom medvjedu koji živi još samo u nekim djelovima Kine i planinama istočnog Tibeta. Hrani se bambusom pa je preživio, uglavnom, još samo u bambusovim šumama jugozapadne Kine. Ta ugrožena vrsta prikazana je ovdje pitomo i romantično. Djeca to osjete pa se razgale. Navale na prozore vlaka, ne boje se pande.

 Slijedi smeđi ili mrki medvjed, najveća zvijer naših šuma. Može biti težak i 400 kila. Hrani se obično biljnom hranom pa se vere po drveću, što djecu posebno oduševljava.

Ulazimo u zemlju grizli-a. To je veliki američki medvjed planinskih šuma od Aljaske do Meksika. Sjeća me Aljaske i padina Mount Mc Kinley-a. Jedne smo noći muž i ja sletili u Anchorage, na Aljasci. Let Tokio - Amsterdam ima to "tehničko slijetanje" prije nego se uputi preko Sjevernog pola put Europe. Djevojke sa KLM šaltera preporučile su nam dva brata, koji su nas kombijem provozali gradom. Prespavali smo u njihovoj kući, doručkovali pa s njima ušli u nacionalni park Mc Kinley. Tu sam oko podneva, dok smo čekali da dečki ispeku lososa, vidjela grizlija, kako se spušta niz planinu. Bio je 150 možda 200 metara od nas. Ležerno, nekako veselo, kao oni vremešni planinari koji se nakon nekoliko gemišteka sa Sljemena upute prema tramvaju, izgubio se u šumi.

Put nas vodi još do američkog crnog pa himaljskog i konačno najmanjeg, malajskog medvjeda.

Umorili smo se. Već tri sata šetamo. Prekidamo naše egzotično putovanje, ulazimo u glavnu ulicu i biramo restoran. Konobarica je Wendy, pivu nam nosi Peter Pan, a račun naplaćuje kapetan Kuka. I to onom gvozdenom rukom.

Najljepši dio dana proveli smo na brodu Mark Twain. Krasan brod mississippijevskog tipa. Tri palube dixieland. Kapetan sa bijelom bradicom šeće i fotografira se s djecom, a brodom upravlja kompjuter. Svih je pet zemalja povezano sistemom jezera pa se mogu, sjedeći na najgornjoj palubi još jednom obići.

 Kad dvoje odraslih u velegradu poput Los Angelesa provedu cijeli dan u zabavnom parku namijenjenom djeci, onda to nešto znači. Znači mnogo.

Znate li u koji američki grad stigne godišnje najviše Amerikanaca i turista? U Las Vegas, Miami, New York? Niste pogodili! Taj se grad zove Orlando. Nova zvijezda na američkom Jugu.

Pa što ima tako magično i privlačno u tom Orlandu. Baš ništa! Do nedavno su ga zvali "veliko selo", a nosio je epitet "najdosadnijeg mjesta Sjedinjenih Država". Danas taj Orlando ima najljepši aerodrom u Americi. Kad izađeš iz tog aerodroma kreneš četverostaznim autoputem prema zapadu. Nakon par kilometara veliko je križanje. Jedan od deset automobila krene na sjever. Tamo je grad bez povijesti-Orlando. Devet automobila skrene na jugozapad. Oni idu u "Walt Disney World". Najveći kompleks ikad izgrađen. 

 Velika je razlika između dva američka Disneylanda. Barem u tri stvari ona je bitna, suštinska. 

Briljantni ilustrator i animator Disney propustio je "meč loptu", kad je izgradio park u Anaheimu. Pokupio je slavu, ali je izgubio ogroman novac, jer je prepustio drugima najprofitabilniji dio kolača. Hotele, restorane i prateće sadržaje. Odlučio je to ispraviti na svom drugom projektu. Stvorio je kompleks stotinu puta veći od ogromnog kompleksa u Anaheimu. To je prva bitna razlika. Stotinu puta veće ne mora biti i stotinu puta bolje. Orlando nije zabavni raj za djecu. Trebao bi biti poligon za stare i mlade, za igru i nauku, za prošlost i budućnost. To je druga bitna razlika. Mnogo je manje Disney-evski od onog u Anaheimu. Treća bitna razlika je u tome, što u Orlandu baš sve pripada "Disney korporaciji". U Anaheimu ništa, u Orlandu sve. Ne samo "Epcot" nego i hoteli, ceste, kina, brodovi pa i trafostanice i pumpe za natapanje jezera.

 Prvi dio kompleksa otvoren je 1.971. Disney ga nikad nije vidio. Umro je pet godina ranije. Godinu dana kasnije trebao je biti otvoren drugi dio kompleksa, zamišljen kao izlaz korporacije iz svijeta crtanog filma, ali je otvoren tek 10 godina kasnije. Pretvorio se u ulaz korporacije u teškoće, koje su je dovele do ruba bankrota.

 Disney je vjerovao da će otvarajući nove puteve prema tehnološkom napretku privući mase. Eksperimentirao je novim idejama i materijalima, ali je projekt bio prevelik i preskup. 

Krenimo i mi u razgledanje Orlando Disneylanda.

Usred kompleksa u "Zemlji Budućnosti" je najveća atrakcija. Okrugla geosfera. Kopija planeta Zemlja promjera 60 metra. Građena kao svemirski brod koji kruži oko zemlje. U njoj su izloženi koncepti budućih istraživanja. Puno je slajdova, filmova. Mislim da jedno od objašnjenja manjeg interesa posjetilaca može biti činjenica da je potrebno određeno tehnološko predznanje za praćenje tih budućih vizija.

Zanimljiv je posjet "svemirskoj postaji". Vrlo realističan prikaz leta na mjesec. Impresivan je način na koji se prati svladavanje gravitacijskih sila. Vrlo je poučan, privlačan i zanimljiv odjel na kojem se prati prikaz "kako se upravlja mozgom?". Prikazani su audio-animirani detalji funkcije mozga dječaka od 12 godina. Odličan "mix" humora i imaginacije. Tko tu kime upravlja? Dječak mozgom ili mozak dječakom?

Slijedeća atrakcije se zove Soarin. Trodimenzionalnim kamerama snimljen je uzbudljiv let iznad Kalifornije. Sjedeći u nekoj vrsti rakete imaš neobjašnjivo realistični osjećaj da zaista letiš letjelicom.

 Samo dio ovog kompleksa je zabavni park, koji se ovdje zove "Magično Kraljevstvo". Dominira dvorac Pepeljuge, a država Disneyland sastoji se od šest zemalja. Neke su atrakcije iste, a neke slične onima u Anaheimu. Ali je ukupan dojam da je sve modernizirano i unaprijeđeno. U "svemirskoj planini" potpuna tama pa iznenadni neočekivani i žestoko osvijetljeni šokovi. U "planini koja prska" neobične su igre vodenim efektima i pravi 20 metara visoki vodopad. U "planini gromova" prolazimo kroz supernevrijeme. U "željeznici" simulirana je luda vožnja kroz Kaliforniju, a "put šašavog robota" je vremeplov vrlo poučan i zanimljiv. U "Downtown Disney"-u puno je ulica s restoranima, pubovima, diskotekama, koje rade cijelu noć. Dva prekrasna kupališta puna su atrakcija. Uz skijanje na vodi, tobogan i bazene, najveći je interes za top iz kojeg te ispale sa visine od 40 metara. Letiš brzinom od 80 kilometara i -naravno- padneš u bazen. Otok pustolovina nudi pet veličanstvenih mini-parkova. A "Sea World Orlando" uvid u živote morskih lavova, delfina i morskih pasa.

 "Animal kingdom" je otvoren zadnji, tek 1998. I on ima 6 zemalja, a najatraktivniji je Kilimanjaro Safari, gdje te Jeep vozi uz žirafe, zebre i slonove. 

 Jesam li što ispustila? Jesam, ali bi me nabrajanje svega daleko odvelo.

Prespavali smo u hotelu Grand Floridian. Ispod balkona pravo jezero, iskopano za prave brodove. One na kotač. Čuje se crnačka glazba sa nostalgičnog juga. Drugih prijevoznih sredstava i nema.

Malo ljudi zna da je najveći Disneyland u Tokiju. Ušla sam odmah po otvaranju u 8 sati, 13. studenog 1.989. Dvorac, u kojem spava Trnoružica ima 28 tornjeva. Jezerska je voda ne samo bistra nego i pitka, a trava kao na nogometnom igralištu. Prijatelj Seki, čiji smo bili gosti, iznajmio je rikšu pa smo glavne atrakcije obišli najprije rikšom, a onda žičarom letili preko njih i još polupraznog zabavišta. "Magic Kingdom" u Orlandu ima 122, a ovaj u Tokiju 198 kilometara četvornih. Otok Vis svega 90. Neću ponavljati atrakcije, jer su one iste, samo veće nego u Americi.

Djeca mi kažu da je pariški Disneyland sličan onome u Anaheimu. Otvoren je 1992., a godišnje ga posjeti 10,000,000 posjetilaca. Iako nije naišao na istu podršku i interes kao u Americi, neosporno je da su ga prihvatila djeca svih boja i uzrasta.

Na svijetu nema boljeg mjesta za snove, igre i fantaziju. Pa i za nas, kad nismo više djeca. jer možemo ponovo sići u rano djetinjstvo i nadoknaditi neki od čarobnih trenutaka, koje smo propustili.

Kad sam izlazila iz Anaheima, shvatila sam svu veličanstvenost ove Disneyeve ideje. To najbolje potvrđuju ozarena lica djece, dok se vješaju roditeljima za ruke i viču "Mama, tata, hvala vam!".