Svaki početak je težak naravno, ali od nečega treba početi zar ne, kao i u svemu tako i u kuhanju se počinje od onih osnova , jednostavnih jela i slastica, ne treba pretjerivati i postaviti si letvicu previsoko... korak po korak, a uspjeh će doći kad-tad...
Moji kulinarski počeci su već poodavno ušli u legendu, tako da nemam slika iz tog vremena, ali valjda će i ove poslužiti svrsi ili onome što htjedoh zapravo reći... najzaslužnija za moje veliko zanimanje za kuhanje, kuhinju i sve oko nje je moja mama , ali i kuharice, samoistraživanje... ali i coolka u posljednje vrijeme.
Kao i svaka priča i ova počinje ... bilo je to davnih dana,ali još pamtim... ovo mu dođu kao neki stihovi, ali nije namjerno,sasvim slučajno... uglavnom otišla moja mama na đačku ekskurziju, točnije u Zagorje (Pionirski grad,Kumrovec i tako), a ja i tata ostadosmo i postasmo glavne kuharice, doduše ona nam je ponešto i skuhala, ali kada smo to pojeli, red je bio da se krene u kuhanje. Izbor je pao na pileći paprikaš, ali spotaknuli smo se, a da nismo ni krenuli, pitanje je bilo kako ispržiti luk uz dodatak ulja ili ne? Luk je naravno izgorio, a mi raspravljamo, sva sreća u međuvremenu je naišao moj ujak idući u polje i spasio stvar,presudivši da se mora dodati ulje ili mast. I tako bi obranjena naša kulinarska čast. Još i danas u mojoj obitelji kruži ta priča o luku😀a mama je otada izbjegavala ići na duže ekskurzije,u obzir su dolazili samo kraći izleti😀... s te ekskurzije donijela je jednu pepeljaru koju još uvijek čuvam,a ne znam ni sama zašto,na njoj su stihovi iz Balada Petrice Kerempuha... Nigdar ni bilo da nikaj ni bilo... nigdar ne bude da nikaj ne bude... ima neka poveznica zar ne...
Ali ja sam od toga dana malo pažljivije motrila što to ona radi sa svim tim loncima, tavama i drugim priborom u kuhinji,
a posebno su me zanimali naravno kolači svih vrsta, ali i tu imam jednu zgodu... odnosno nezgodu...
Ne znam znate li što su to Žerbo kocke, ali ja sam ih jednom zapamtila... krenem ja s pripravom,sve priredim i umijesim, provjerim, namažem pekmezom posipam orasima, stavim peći, na kraju prelijem i s čoko-glazurom, ali kada je trebalo kolač rezati on se sav raspadao, ostali su samo komadi... onda meni sine u glavu da nisam stavila kvasac u tijesto... eto i to se dešava...
A dizana tijesta,kažu da je za njihovu pripremu potrebno određeno iskustvo i umijeće... kažem ja jednom sebi, kada mogu svi zašto ne bi i ja te odvažno krenem da umijesim gužvaru s makom i orasima... nisam radila po nekom receptu nego onako otprilike kao moja mama... dodam ja sve sastojke,ali problem... tijesto se jako lijepi, a ja sve dodajem brašno malo po malo i tako dobijem na kraju tijesto tvrdo kao kamen... nazovem mamu ,a ona kaže da to tijesto i mora biti u početku mekano i ljepljivo... i tako probala sam drugi i treći put... na kraju je već ta gužvara ličila na nešto... stvar je u upornosti i ponavljanju sve dok ne uspijete na kraju... ovo na slici nije gužvara,ali je dizano tijesto...
Moja kulinarska prošlost vrvi još mnogim zgodama i nezgodama , ali nećemo pretjerivati ,nešto treba ostati skriveno zar ne, kao što rekoh počinje se od jednostavnih stvari, kao što je naprimjer ova salata od mahuna, inače veoma omiljena u mojoj obitelji...
A gdje će vam biti kraj, pa to nitko ne zna...
:(Još nema komentara