SUSRET POSLIJE 30 GODINA

Zivot je jedno veliko putovanje. Ne mozes znati na koju ce te stranu odvesti.

Ovo je moja prica o zivotu, o rastanku sa skolskim drugovima, i ponovnom sastanku poslije trideset godina.

Kao sto sam napisala na svom profilu rodjena sam u Petrovcu na Mlavi. Tu sam i zavrsila osnovnu skolu. Tu sam kao i svi mi upoznala puno novih drugara. Jedna od njih sa kojom sam se zaista puno druzila, i koja mi je puno u svemu pomagala je moja drugarica Maja. 

Upoznale smo se u prvom razredu osnovne skole. Nase druzenje se nastavilo tokom svih osam razreda. Bila je jedan od rijetkih prijatelja, koji su se druzili samnom. Jer ja sam dolazila iz siromasne porodice, a djeca kao djeca, ako nijesi imao dobre patike, ako nijesi imao lijepu kucu ili stan, ili nijesi isao na more, izbjegavali su te. Jer nijesi bio dio njihovog drustva. Nijesi imao o cemju da pricas sa njima. 

Maja nije bila taqkva. Uvijek je bila tu za mene. Pomagala mi je da se prilagodim, provodila je odmore samnom, igrali smo lastisa, izmedju dvije vatre. Cesto je znala, da me pozove kod sebe kuci, radile smo zajedno zadatke za skolu, pomagala mi je u ucenju. 

I tako je nase prijateljstvo teklo punih osam godina. Bilo je tu razgovora o svemu. Pricale smo o skoli, Izletima, ekskurzijama, simpatijama. Jer u to nase vrijeme, mi nijesmo znali za veze. Mi smo imali simpatije. Znale smo da na odmoru sjednemo u dvoriste ispod velikog hrasta, i da pricamo o nekom djecaku koji nam se svidio. Jos ako on pogleda u nas, e tek je onda bolo veselja. jos ako ti pridje i poprica sa tobom, a tebi u stomaku sve igra i trperi...... eh nase djacke simpatije. 

Vrijeme je prolazilo, skola se blizila kraju. Svi smo se pripremali za malu maturu, i zavrsetak jednog najljepseg dijela naseg zivota. 

Slavlje povodom zavrsetka osnovne skole je bilo u hotelu Pokajnica kod Velike Plane. Bilo na me prelijepo. To vece ce ostati u mom najljepsem sjecanju. Tada sam prvi put zaplesala, tada sam zapalila prvu cigaretu, prvi put sam kockala na aparatu u hotelskom kazinu,,, i naravno dobila. Castila sam sve drugove tada pice. 

Znali smo da se krijemo od nastavnika, rastrkali se po hotelu, penjali se liftom isli na spratove gdje su sobe. 

Polako je svitalo. Sa prvim zracima sunca se blizio i kraj naseg druzenja, skolovanja, nasih briga i veselja. Svi smo se zagrlili, dobro isplakali, jer smo znali da ce nas zivot odvesti na razlicite strane. 

Tada nijesu postojali mobilni telefoni kao danas. Nijesmo mogli da razmjenimo brojeve da bi ostali u kontaktu. 

Ja sam posto sam bila slabog finansijskog stanja morala poceti da zaradjujem za porodicu. Nijesam imala oca, i morala sam da pomazam majci da prezivimo. Radila sam Preko ljeta u nasoj fabrici za preradu voca, isla po kucama i cistila, radila po bastama. Tako sam se probijala do 2001 godine, kada me je sudbina odvela u Crnu Goru. 

Zivot ni ovdje nije bio lak. Snalazila sam se, a onda sam upoznala bivseg muza. Izlazili smo neko vrijeme, a onda se udala. Dosla su djeca, nove brige, i novi problemi. 

brak nam je zapao u krizu. pokusaval sam da ga spasim ali nijesam uspela. ali to je druga prica. 

Da nastavim o ovom prijateljstvu. 

Ja sam nekoliko puta za ove godine u Crnoj Gori isla kuci, bila sam i po desetak dana. Ali sudbina je valjda htjela da ne nalitimo jedna na drugu. 

Ipak se i taj susret desio. . Prosle godine sam otisla u septembru ponovo kuci. Bila sam kod ocevih rodjaka, jer sam u medjuvremenu saznala za rodjake sa oceve strane za koje nijesam ni znala da postoje. 

Tog dana su kod strica bili neki radnici, i medju njima, jedan drug iz osnovne skole. Nijesmo bili isto odjeljenje, ali smo se znali. 

Pricali smo o svemu. Pitala sam ga za neko moje drustvo iz razreda. Za neke je znao za neke nije sto se sa njima djesilo. Tada sam ga pitala za Maju. Rekao mi je da je udata, da je ostala u Petrovcu, i da radi u banci. Znala sam da je moram vidjeti. 

Posto ocevo selo nije daleko od mog rodnog grada, Ujutro sam sela na autobus i otisla u Petrovac. Odmah sam otisla do banke da je potrzim. Posto nijesa znala njeno prezime, oitala sam zenu u banci za drugaricu, rekacsi joj djevojacko prezime. tada mi je ona rekla da se sada preziva Matejic, i da radi u racunovodstvu doma zdravlja. Pravo sam otisla tamo. 

Kada sam usla unutra, odmah sam je prepoznala. Nista se nije promjenila. Pitala sam je da li me se sjeca. Ispocetka nije znala ko sam. Tada sam joj rekla svoje ime. Desio se najljepsi moment mog zivota. Zagrlile smo se i isplakale. Sjele smo i uz kaficu Ispricale se o svemu. 

provele smo dobrih dva sata u druzenju, pricale smo kako nam je bilo u zivotu. 

Na rastanku smo razmijeni brojeve telefona, i dogovorile se da se redsovno cujemo. 

Zivot je jedno veliko putovanje. Neznas gdje ce te odvesti, niti znas kada ce te ponovo spojiti sa nekim koga nijesi toliko dugo vidio.