Neki dan sjetih se kako su nas kao djecu privlačile stvari koje su nam zabranjivali, jedna od tih je i bunar... uvijek upozorenja, dalje od bunara, ne naginji se u bunar, a mi ko male ose...
Danas kada ste žedni,postupak je vrlo jednostavan, uzmete čašu, otvorite bocu vode ili odvrnete slavinu i eto¸ ništa lakše. Ali nekada se trebalo i malo pomučiti za tu čašu vode, u doba kada nije još svaka kuća imala vodovod... rekli bismo u doba bunara, zdenaca ili kako su se već zvali.
Bunar se nalazio na dvorištu ili avliji, bio je zidan crvenom ciglom, ili u još starija vremena prijesnom nepečenom ciglom, imao je i drvenu ogradu i vratašca za zatvaranje, a na krovu ili ravnoj ploči najčešće se nalazila jedna biljka "čuvarkuća"... korisna je bila ako bi netkog u obitelji zaboljelo uho, tada bi se nakapalo nekoliko njenih kapi u uho... ta vratašca su bila obrana od onih spomenutih malih znatiželjnika, koji su voljeli svagdje staviti svoj nosić, kako je znala reći baka preko druma (puta).
Sa strane se nalazio željezni kotač s ručkom, koji se okretao i tako se uz pomoć metalnog ampera ili kabla koji je visio na dugačkom lancu vadila voda iz bunara, spuštajući se gore-dolje. Nekada je bio gotovo pun, ovisno o padalinama i vodostaju, za vrijeme dugih suša znalo se desiti da pokoji i presuši. Mi kod kuće nismo imali takav, nego bunar iz kojega se crpila voda uz pomoć hidrofora, a kasnije je došao i vodovod, i stavio sve to u drugi plan. Govorim vam o vremenu kada nisu sve kuće imale kupaonicu i sve te druge stvari¸ ali mene su zapravo privlačile sve te "stvari" koje nisam imala kod kuće¸ bilo ih je u susjedstvu ili kod rodbine...
Ali takav je imala moja prijateljica koja je živjela preko puta¸ naime njena baka me je čuvala, odnosno nas obadvije, što bi ona rekla. Uvijek smo se muvale oko njega, dječja znatiželja, tko može protiv nje, može, jedna mudra baka. Ispričala nam je jednu priču, koju smo mi naravno progutale, ali opet ne zadugo... rekla je da u bunaru živi jedna velika, velika žaba koja će nas odvući dolje i zauvijek ćemo tamo ostati, budemo li se navirivale i dirale onaj kolut sa strane, baku se moralo slušati, inače ništa od njenih poslastica-šapi s medom, krancli ili barem onog finog bijelog griza s malo meda... kod kuće bi mi mama na griz ribala čokoladu za kuhanje... to su te malene suprotnosti o kojima govorim...
To izvlačenje vode iz bunara nije bio baš jednostavan posao, ,kante su bile teške, ako ste trebali još i veću količinu vode za pranje rublja i za napajanje marve, eto problema, ali sve to je imalo i nekih svojih čari, voda je uvijek bila svježa i hladna, bez obzira koliko vani bilo vruće. Zaboravih reći da je baka za one znatiželjnice držala u kuhinji jedan amper s vodom i kraj njega dvije male kriglice. Zaboravila sam napomenuti još nekoliko detalja¸naime na krovu, ako je bio od lima nalazio se limeni pijetao koji se okretao prema smjeru vjetra, kao mali vjetrokaz¸ unutar bunara nalazio se drveni trupac na koji se namotavao onaj lanac s kablom...
Vozeći se nedavno selima od Našica prema Zagrebu, starom podravskom magistralom, primjetila sam nešto, to su upravo dobri stari bunari, gotovo u svakom dvorištu... zidani s ravnim i limenim krovovima, s drvenim ogradama crvene ili zelene boje, okrečeni u bijelo, s onim pijetlom na vrhu obrasli bršljanom, ma svih vrsta... za oko mi je zapela i jedna velika lijepa kuća uz šumu, a na balkonu zamislite samo, ogromni jelenji rogovi¸ to me je podsjetilo na nešto...
U mislima mi se vrte neki stihovi¸ nisam baš sigurna¸ eh da mi se još jednom napit ¨vode s starog bunara... valjda ide tako nekako...
Eto ovo je bila moja priča o starom bunaru... do sljedeće¸ pozdrav...
:(Još nema komentara