Tanju i Davora upoznala sam osamdesetih,još su bili dečko i cura.
Spremalo se vjenčanje,i Tanja je poželjela da joj ja sašijem vjenčani komplet.
Trideset godina kasnije zaključila je da ja moram zaokružiti priču,i napraviti im tortu za godišnjicu.
Lakše nego vuć mašinu van,pomislih.
Moja romantična prijateljica zamislila je sebe u vjenčanom kostimiću koji podsjeća na neka davna vremena.On,grubijan mekog srca,slomio je ruku neposredno pred vjenčanje baveći se savate boksom.Uspio je provući ruku sa gipsom kroz košulju i sako,nekako.
Kao što je to onda činila svaka mlada koja drži do sebe,uputila se i Tanja put Trsta-ne našavši ništa što bi joj se dopalo,vratila se sa materijalima i osvanula nakrcana pred mojim vratima.
Zajedno smo se divile svili,i raspametile kad mi je pokazala materijal za topić od čipke i bijele salonke koje su bile prevučene čipkom istog uzorka.
Negdje u procesu nastajanja,dosjetile smo se da bi uz ovakav kostimić divno pristajala i tokica od istog materijala.
U našim trgovinama nije onda bilo na izbor cvjetića i tilova,a za u Trst više nije bilo vremena.
-Skuplja li Smilja(njena mama) konfete sa tuđih vjenčanja-upitah je retorički,jer onda je to bilo obavezno.
Konfeti su se držali na počasnom mjestu u vitrinama.
-Naravno!
-Sve joj to zaplijeni i donesi!-naredim joj,misleći kako ćemo naknadno Smilji objasniti situaciju.
I napravim joj tokicu,koja je doista bila točka na i cijelog kompleta.Ušila sam na nju cvjetiće i til sa tih zaplijenjenih konfeta,Smilja nam je oprostila.
Od uzbuđenja kad je došla preuzeti sve što sam joj napravila,moja je Tanja zaboravila spustiti ručnu i vozila tako kući,dok se sve dimilo oko nje.Naravno da nije uopće shvatila što je učinila.
Na njihovom vjenčanju,odvukla me jedna gošća u stranu i rekla-draga,razumijem kako ste uspjeli napraviti kapicu,al cipele,molim vas,recite mi,kako ste uspjeli obući cipele u istu čipku???
Priznajem,htjela sam se praviti važna i rekla joj,kao da je to pis of kejk,ma sve se može kad se hoće.
I točno trideset godina od tog dana,pišem ove riječi i smješkam se prisjećajući se svega.
Skuhala sam kavu i čekala Tanju da dođe po svoju tortu.Nije imala pojma kako će torta izgledati(kao da ja jesam),jedino što sam je pitala želi li klasičnu svečanu,ili da bude začinjena humorom.
Naravno da je odabrala ovo drugo.
Potopila sam ih u spa u mjehuriće i pobacala njihovu vjenčanu odjeću uokolo.I gips sa njegove ruke,naravno.Ona je ušla u mjehuriće sa štiklama i tokicom,mlada ima pravo na neobične odluke.
Napisala sam na tortu Još je HANIMUN.
Davor nema pojma da sam napravila tortu,alaj će se iznenaditi.
Ideju za spa potapanje dobila sam u jednom našem susretu na poliklinici,dok samo čekali da nam vade krv.Eh,to su postala mjesta gdje se više susrećemo nego po kafićima.
Bilo je milijardu ljudi prije nas,i nigdje mjesta za sjesti.Hladnokrvno smo se preselili u čekaonicu ginekologije,sjeli među trudnice,i učas napravili urnebes smijući se kako ga je Tanja odvukla na spa tretman i kako je jedva izvukao živu glavu od mjehurića i kremica.
Tanjo moja,
nadam se da si spustila ručnu dok si se vozila doma sa tortom,da ne bi bilo po onoj- ljubavi bila si mi tako slatka kad sam te upoznao da bih te bio pojeo,a sad mi je žao što nisam.
Dragi moji prijatelji,vozili ste sve ove godine malo pod ručnom,malo bez kočnica,vratolomno,oprezno,kako je cesta života zahtijevala.
Od srca vam želim ujednačenu ugodnu vožnju dalje,do slijedeće velike obljetnice.
Volim vas,ljudići!
:(Još nema komentara