I vrijeme teče...
PRIČA SEDMA
Na brzinu se spremam i pravac Tošetova kuća.
Sa sobom nosim pismo što smo ga moji učenici i ja napravili , trešnje sa Njegove bijele trešnje .
Ulazim , milujem križ na kojemu piše Njegovo ime , ljubim ga , spuštam trešnje u posudi na lijevu stranu, jer srce je na lijevoj strani , postavljam pismo na zid Njegovoga doma .
U grlu steže , srce se uzoholilo pa neće da se smiri , a ja onako nijema sve nešto mislim kako će ustati i zagrliti me , pa zadirkujući reći :
„ Hajde stara , ne beri gajle, život ide dalje i Ja ću živjeti dok ljudi kao ti sjećaju se mene „.
I tu mi se na tu pomisao usne razvuku u širok osmijeh i ja shvatim da doista jeste tako.
Uzimam trešnje i jedem da Toške jede i nudim i druge ,poznate i nepoznate , koji su tu pored mene , a ja kao da sam sama, sama sa Njim .
Stavljam i pismo svih prijatelja koji nisu tu , a željeli su da mu prenesem svu ljubav i poštovanje koje za Njega osjećaju.
Ne brini Vale , Sunrise , Emma . Emilija , Suzana , … sve sam Mu rekla , i za vašu ljubav , i kako ga nikada zaboravit nećete.
A onda kačim priglavke koje sam isplela za Njega nježno šapćući ono što sam napisala i zataknula u njih, a vrijeme staje , a ja sam tamo negdje gore , na nekom proplanku i tražim da vidim malu seljanku u koju si zaljubljen…
( nastavlja se)
:(Još nema komentara