Povratak oporom zovu murterskoga škoja

Sredinom 60-ih godina prošloga stoljeća, u vrijeme kad se u bivšoj državi osovio na noge srednji sloj društva i moji su roditelji, poput mnogih drugih, uštedjevši nešto gotovine podlegli novom trendu stanovništva: imati svoju vikendicu negdje na moru, negdje na jadranskoj obali. Do tada smo ljetovali u odmaralištu poduzeća u kojem je radio moj tata, onako kako je bilo organizirano u to vrijeme, u "šihtama" po 14 dana.

Slučajnim pozivom jednog od daljnjih rođaka, te 1965. godine obreli smo se po prvi puta južnije od sjevernojadranskih otoka, na otoku Murteru. I zaljubili se u potpunosti u nesvakidašnje kolorite, pjeskovite plaže, modrozeleno bistro more i u posebne, rekla bih, opore mirise otoka. Sagradili vikendicu, počeli ljetovati u svojem.

Od tada se vraćam, baš poput ludog lososa, svakoga ljeta ponovno svojoj odabranoj ljubavi kamenih goleti, škrtih vrtača, neodoljivog mirisa smilja, žutila brnistre, trpkog okusa vriska (čubra), mekog dodira pijeska pod nogama, čarobnog plavetnila mora....

Nakon toliko godina osjećati istu ljubav i čežnju spram samo jednog otoka ukazuje na posebnost onoga koji je voljen.

I ovoga ljeta, ranih kolovoških dana, uspavana pod utjecajem sparne vlage umaškog podneblja, moja su se čula opet razbudila čim mi je u nosnice kroz otvoren prozor automobila dopro opojan miris sasušenog smilja. Obuzela me nujnost, uši prihvatile zapamćeni orkestar cvrčaka, a negdje, u nekom od skrivenih kutaka mozga pokrenuli se Arsenovi stihovi:

"...Vidim sjaj šljemova i čujem trube:
I smokva podrovana zlatom evo već rađa
na bridi crni plod koji će odnijeti voda.
Sakupljate li se, revni konjanici
i svirači činela?..."

Čini mi se da sam oduvijek, od prvog dana otkad mi je noga stupila na murterski kamen, osjećala poseban osjećaj ljubavi, ali i interesa o svemu vezanom uz otok. Jasno, u doba rane mladosti prioriteti ljetnih dana bili su ipak drugačiji, no već poslije 30. godine počela sam čitati, zapitkivati, otkrivati.

Kada povučem paralelu između vremena prvih dolazaka i ovog današnjeg, evidentna je razlika, moram priznati, u korist onog nekada. Barem u turističkom smislu. Naime, Murter je tih 60-ih bio stjecište, danas bismo upotrijebili izraz destinacija, osoba različite dobi, ali svakako u većini mladih. Možda čak ono što je danas paško Zrće, iako puno, puno pitomije. A onda, u trend su dolazila neka nova mjesta, a Murteru su ostali vjerni tek pravi zaljubljenici.

(pogled na susjednu Betinu sa sv. Roka)

Ono što posebno obogaćuje i moj osjećaj jest posebna vrsta ljubavi Murterina spram svog iskonskog podneblja. Nigdje i nikada nisam vidjela, čula pa niti doživjela takvu dubinu osjećaja izraženih kroz pjesmu, rad, povratak ili ostanak, bez obzira što gospodarski Murter malo toga može pružiti. Osim turizma, koji je neprestano ili u silaznoj putanji ili u nekoj tankoj crti istoga, nema puno izbora. Stari su se zanati zapreli, napustili i teško ih je obnoviti već samim time što bi to bio odabir težega. Nekada je to bilo malo vinove loze, čije su prezrele crne bobe davale posebnu trpkost vinu, masline i smokve otete buri, riba koje i sada ne nedostaje, ali je ima u manjim količinama i po daleko višim cijenama i ono najteže, ovčarstvo na Kornatima.

Dok mi se pogled gubi u plavetnim i bijelim obrisima otoka Kornata koji se svom dužinom raskrilio preko puta "moje" plažice u Malim docima, opet se mantrično javljaju stihovi nekog od narodnih pjesnika murterskih:

"... Kornati moji, moj ponos, moj bol,
Najlipša pismo i najljuća sol.
Mojoj duši viru ste dali
Da život i kamen
Dvi iste su stvari.."

ne mogu se oteti dojmu da je ta ljubav prema Kornatima, ljubav rođena iz težine i bola.Naime, dolaskom hrvatskog življa na ove prostore, pretpostavlja se već u 7. stoljeću, iako arheološki nalazi ukazuju da se to zbilo tek u 9. stoljeću, čovjek se okrenuo onom čega je tu bilo, često otimajući zadnju šaku zemlje razornim vjetrovima, buri ili jugu, postavljajući ograde oko vrtača kako bi uspjela slatka smokva ili loza. Kako je barem kamena bilo u izobilju, gradio je taj predak mukotrpno posebnu formu zaštitnog zida u obliku suhozida; kamen na kamen. Suhozidi su vidljivi na cijelom području otoka Murtera kao i na njihovim kornatskim posjedima. Istom su tehnikom građene i kućice, na Kornatima stanovi, u zaklonu od vjetra, s obaveznom cisternom da utaži žeđ ljudi i stoke. Jer Murter je oduvijek bio poznat po enormnom broju sunčanih dana, ljetnih žega, razdoblja bez kiša. Brodovima cisternama voda se dovozila na otok još u vrijeme koje i ja pamtim. I dok mu je škrta zemlja dala toliko plodova da je jedva mogao prehraniti obitelj, slobodnog je prostora bilo, pa Murterini i danas imaju posjede u vlasništvu kako na Kornatima, tako i u dijelovima otoka i izvan otoka, primjerice na uskoj i plodnoj prevlaci Modrave, smještenoj između Vranskog jezera i mora. Do Kornata, tih istinskih ljepotana, stizalo se brodicama ili gajetama, vožnjom od rane zore do podneva. Usput, danas se gliserom stigne za 20-ak minuta kroz Opatski prolaz do kornatskog arhipelaga. Stoga su se Murterini odlučivali na kolonatski odnos na Kornatima, ostajući na otocima sve vrijeme sezone ispaše ovaca, obrade vinograda, maslinika ili vinove loze. U spomen na ta davna vremena ostalo je sjećanje na žuljevite ruke, žedne ovce, raspucale usne od vjetra i soli, ali i nešto vrednije: brodogradnju (Betina), ugostiteljstvo u stanovima za putnike nautičare kao i neprocjenjivu vrijednost imovine.

Danas su druga vremena; otok je umjetno spojen pokretnim mostom u mjestu Tisno (mjesto smješteno pola na kopnu, pola na otoku), sagrađena je mreža brzih cesta, vodovod, turistička naselja, nešto hotela, marine (čak četiri, ne računajući one na Kornatima), prodavaonice, apartmani. Stanovništvo ima posla i mogu tek dijeliti, jutrom uz kavu na nekoj od ljetnih terasa, razmišljanja i kritike o težini gospodarske situacije, dijeleći istu sudbinu.

Povijest Murtera u kratkim crticama:

• ostaci antičkog grada (ljetnikovci) Colentuma, koji se nekad nalazio u podnožju brda Gradina (murtersko groblje), a danas su prekriveni morem, datiraju iz 1. ili 2. stoljeća. Njemu u čast, jedinom murterskom hotelu nadjenuto je ime tog antičkog grada.
• u razdoblju od 7. do 9. stoljeća hrvatska plemena naseljavaju otok, koji u prvo vrijeme ima tek dva sela: današnji Murter i Jezera. Po određenim zapisima ime otoka i mjesta Murter bilo je Srimac ili Srimač i to sve do polovice 17. stoljeća od kada se rabi ime Murter. Iako neki smatraju da etimološki Murter dolazi od riječi vezane uz pojam smrti (Mortar, Mortaro, Morter), ipak se današnja mišljenja priklanjaju značenju kamenog korita (dio preše za ulje) koji je nosio naziv mortarium. U kasnijem se razdoblju spominju još dva naselja, današnja Betina i Tisno.
• mjesto Murter nije u početku bilo smješteno uz more, već na brdu (obrana) i nosilo je ime Veliko Selo (pa i dan danas stariji stanovnici Murtera zovu taj predio jednostavno: selo), a tek se kasnije počelo graditi uz obalu, prepoznajući vrijednost mora (današnja Hramina).
• stanovništvo je bilo desetkovano bolestima (kuga), ratovima i emigracijom, u potrazi za boljitkom, ali važno je da je opstalo.
• Murter je iznjedrio profesore i doktore, inovatore (autor zadarskih morskih orgulja je Murterin), turističke djelatnike, glumce, novinare i pjesnike koji su vezani istom sponom - ljubavlju prema svome murterskom škoju.

I dok sam ja tek jedna od suvlasnica minijaturnog dijela murterskog tla, apsolutna sam vlasnica ogromne ljubavi prema ovom djeliću raja. Potrebno je samo da se uspnem stepeništem križnoga puta prema zavjetnoj crkvici sv. Roka, zaštitnika Murterina od kuge i da mi pogled obuhvati rastaljeno zlato mora u predvečerje kao i uspavane otočiće s obje strane otoka i moje je srce puno.

Već idućeg ljeta opet ću mirisati smilje i pogledom maziti Vinik, Malu i Velu Artu, Školjić, Prišnjak, Teginu i ostale otoke, otočiće i hridi mog voljenog Murtera.