Post – smisao, uspomene i običaji

Tek ovlaš, ne da bih previše razmišljala, prihvatih ideju da pišem o receptima za posne dane. U stilu, zašto ne bi imali malo bolja jela kada već postimo i kako da se pripremimo za dane predstojećih velikih blagdana Božića i Nove godine. U pravom stilu "u se, na se..." koji postaje sinonim današnje sveopće površnosti i iznad svega minimalnog razmišljanja o suštini stvari. Drugim riječima, dodala sam vlastiti kamenčić obolu ovog sve prihvaćenijeg životnog gesla. Sreća je da sam neke stvari morala zapisati, barem malčice promisliti, tako da sam sebi i  ostalima dužna ovakav uvod vlastitog pokajanja i iznad svega isprike svima onima koji žive post. Ako pak postoji neka mogućnost opravdanja za ideju "kako obogatiti recepte posta" onda ona leži u svakodnevnom, višegodišnjem, zapravo rutinskom prihvaćanju tradicije i običaja bez promišljanja ili traženja njihovog značenja.

Smisao posta, bez obzira o kojoj se religiji radi, jer sva ga religijska učenja i vjerovanja propovijedaju – od judaizma, preko kršćanstva, islama, budizma, hinduizma - leži u odricanju. Hrana je bazična potreba, nagon i želja čovjeka. Odatle brojna i višestruka značenja  čina odbacivanja i suprotstavljanja toj osnovnoj ljudskoj potrebi – od religijskih i duhovnih gdje kontrola tjelesnih potreba i želja pomaže približavanju Bogu ili apsolutu, preko  očajničkog i prečesto bespomoćnog protesta sagledanog u štrajku glađu do terapeutskog izglađivanja potkrijepljenog shvaćanjima o potrebi čišćenja organizma ili čak izlječenja od pojedinih bolesti. Premda se način prakticiranja posta razlikuje među religijama i vjerovanjima, ono što im je zajedničko jest konzumiranje hrane u smjernim količinama i uz molitvu. Kao da se može pronaći fundamentalna misao zajednička svim religijama i kulturama svijeta – čovjeku je osim materijalnog (a hrana je sinonim naše veze s materijalnim) potrebna i duhovna sfera koja se postiže formom odricanja i kontrole bazičnih instinkta.

Posebno je dojmljiva misao jednog znanog talijanskog teologa E. Bianchia koji razmišljanja pod nazivom  "Da li post ima još ikakav smisao?"  izriče kao  - "post nije odricanje već odgajanje želja". Mi se danas ne znamo i ne želimo odricati ničega. Čak ni onih potpuno nepotrebnih stvari, za koje čak tvrdimo da su glupe... Učimo li djecu da se moraju naučiti odreći nečega ili ih pretrpavamo igračkama i stvarima koje će ionako ubrzo postati nezanimljive i koje će za pet minuta baciti sa strane? Grcamo u dugovima, izjedamo se zbog nemoći što nećemo biti u stanju za Božić i Novu godinu pokupovati svu gomilu šarenih laži koju nam nude hramovi potrošačkih hodočašća. Gledam svoju porodicu koja se svake godine slika okupljena oko ukrašenog, prepunog prazničkog stola: svi radosni, nasmijani, lijepo obučeni ...Jedino što kvari tu idiličnu sliku je moja ispijena faca koja Božić dočeka zadnjim snagama, izgubljena u dimovima i mirisima pećnica, lonaca i prljavih tanjura. Zar baš svake godine moram toliko pretjerati i tko kaže da ta fotografija za uspomenu ne bi bila idilična s pokojim tanjurom manje, ali zato s više mira i duhovnosti u meni i svima nama?

Moja anarhistička majka, čije je skromno obrazovanje tako odudaralo od njene snažne pobune protiv bilo kakvih institucionalnih ili ideoloških okvira, prepuna vječitog preispitivanja stvari, nije prakticirala post i nemrs u našoj kući. Govorila je da nećemo biti ništa bolji ako jedemo manje dva dana u godini koliko je, naime, nakon II Vatikanskog koncila ostalo od zapovjedanog posta u katoličkoj crkvi. Poštovala je tradiciju – na Badnjak se uvijek jeo bakalar, nikada meso. Ali, tako je odrasla većina iz moje generacije – Badnjak je i kod vjernika i kod nevjernika bio posvuda isti – mnogi su postili i nakon II. koncila, teško prihvaćajući novosti koje su narušavale njihove običaje. Oni, tzv. nevjernici, s članovima Partije u porodici, također su na Badnjak jeli bakalar i fritule koji su upravo zbog tradicije bili simbol katoličkog praktikanstva. Za sljedeći partijski sastanak i redovite kritike imali su uvijek spreman odgovor – a što se može, mater i otac su tako navikli. I to je bila svetinja!

Znamo da je naše vrijeme karakterizirano pretjeranošću i obiljem svega, pa tako i hrane. Ako smo već lišeni želje da preispitujemo smisao posta u duboko religijskom smislu, ostaje barem potreba da promislimo ljudski aspekt odricanja. Post zaista može biti način da nađemo mjeru u mnogim stvarima. Može nas potaknuti i na poneki čin dobrote koji nije nužno veliko milosrđe svjetskih razmjera. Poklonjeni tanjur kolača onima u susjedstvu koji nisu u stanju sami to napraviti, novčić, koji - neka sliči na dar, s riječima "ovo je za Božić" onoj lijepoj i pretužnoj starici, s tipičnim pletenicama starih Splićanki, koja na mostu, pored pazara, sjedi, sa rukama u krilu. Poziv nekoj usamljenoj tetki ili zaboravljenom stricu da nam se pridruži na porodičnom ručku. Mislim, ne, veoma sam sigurna, da bi nas njihovo zahvalno lice učinilo mnogo sretnijim od posjedovanja svih onih nepotrebnih stvari za kojima tako jadno žudimo.