U petak sam posjetila jednu iznimnu izložbu. Zar svaka izložba nije iznimna? I jest i nije. Ova je iznimna stoga što je dosljedno, kronološki i nadahnuto izložila nešto što nije uopće ili nije često tema muzejskih izložbi: industrijsku baštinu.
Plave perspektive
„Na ulazu u tu i takvu Koprivnicu meni se čini, da bi se i mrtav branio protiv takve sudbine, da sam ostao za jednu čitavu vječnost ležati uz koprivnički kolodvor i koprivničku tvornicu ulja. Ta je vizija još podnosiva ljeti, kada debela prašina leži po cestama i kad nad vinogradima u plavim perspektivama titra zrak.“
Tako o Koprivnici piše Krleža 1925. godine (Pismo iz Koprivnice // Hrvat, 31.1.1925. br.1467, str.4-5). Pasus o krvavim, oguljenim kožama životinja koje vise po „ganjkovima“ bolje da ne spominjem. Sasvim je to drukčija slika od one koju nam u svojim divnim pjesmama nudi Fran Galović. Podravina i Koprivnica su tada bili i Krležina ružna provincija i Galovićevi sjetni pejzaži puni ljepote. Ljepota je ostala, a nakon 25 godina od Pisma, Krležina ružnoća i provincijalnost su polako počeli uzmicati pred nečim novim što još uvijek traje
Kako je Koprivnica dobila jedinstvenu izložbu
Viša kustosica Muzeja, Draženka Jalšić Ernečić, i sama dijete Podravke, prikupila je i savršeno izložila etikete, ambalažu, fotografije i promotivne materijale prvih Podravkinih proizvoda u periodu od 1947.g. do početka 1960-ih. Kao što sama napominje, to nije izložba o prošlosti Podravke, već značajni isječak te prošlosti, a ja bih rekla i pogled u temelje marketinga, propagande, prodaje, promocije i inovativnosti ne samo Podravke, već tadašnje Jugoslavije i današnje Hrvatske. Impresivno, vrijedno i poučno.
Američki san postaje Podravski san
Sve počinje s idejom vodiljom u glavi jednog Podravca, Hlebinca (doslovno i preneseno) i Koprivničanca. Njegova je vizija bila da na temeljima predratne pekmezare izraste suvremena prehrambena industrija, a da Krležina Koprivnica postane lijepi mali grad poznat u cijeloj zemlji i šire.
Nakon što je na krilima državne stipendije otišao u Ameriku, vratio se omađijan onime što je tamo upijao kao spužva. Vidio je da proizvod, bez snage marketinga, propagande, promocije i dizajna, ne može uspjeti. Nije dovoljno vikati na gradskom sajmištu kako je nešto dobro i jeftino i korisno. Vremena su se promijenila, poslijeratne generacije tražile su nešto novo. Vidio je kako se proizvođači klanjaju kupcima, kako se stvaraju novi proizvodi, kako privlačno izgledaju….
Američki san - da možeš sve samo ako to dovoljno jako želiš i fokusiraš se na uspjeh – zarazio je mladog stipendistu. Kao svaki dobar Podravac, pitao se zašto se to ne bi moglo i u Podravini, u Koprivnici? Zašto ne Podravski san?
I tako je krenulo. Vrijedni, ali inače inertni Podravci ,„kupili“ su viziju Podravskog sna niti ne znajući što ustvari kupuju. Pekmezara je u jednom trenutku postala Podravka.
Estetika u doba oskudice
Možda će neupućeni biti razočarani s toliko izloženih etiketa tadašnjih kompota i pekmeza i možda će im se činiti da su sve etikete iste. Nisu. Podravkin dizajn se tada još tražio, te je interesantno vidjeti kako se ta estetika razvijala i mijenjala u skladu sa zahtjevima vremena i tržišta. Napominjem da je etiketa vrhunski dizajnerski izazov: na vrlo malo površine mora puno toga stati i k tome biti toliko privlačno da kupca potakne na kupnju. Već tada je Podravka imala etikete na francuskom i engleskom jeziku, što znači da je već tada izvozila i počela postajati dio evropskog tržišta!
Ambalaža je također bila primjerena zahtjevima vremena. Neka je do danas ostala gotovo ista: kartonske kutijice za jušne kocke, vrećice za tada hit juhe kao što je Kokošja i Govedska juha. Kuriozum je ambalaža za gotovu smjesu za palačinke! To sigurno nije bio prihvaćen proizvod u zemlji u kojoj postoji izreka za lošu kuharicu kako „ni palačinke ne zna ispeći!“ Takav tip proizvoda kod nas nije bio prihvaćen vjerojatno do početka ovog milenija. I baš zato je gotovo zaprepašćujuće da ga je Podravka pokušala plasirati davnih 1950-ih!
Ekonomska propaganda i promocija
Studenti marketinga i propagande svakako bi trebali vidjeti , između ostalog, kakvi su bili počeci ovih disciplina kod nas. Jer Podravka je, ostvarujući svoj Podravski san, preuzela najbolje od najjačih: Amerikanci su još uvijek bez premca na tom području.
Obično se misli da je neki oglas, propagandna poruka ili slogan nešto brzopotezno, lako i neobavezujuće. To uopće nije tako, već se radi o visokom umjetničkom izričaju u minimalističkoj formi. Jedna fotografija, 30 ili 15 sekundi poruke ili slogan koji se pamti moraju prenijeti poruku u srce i glavu kupca. Ako poruka osvoji srce, proizvod postaje brand, ako osvoji glavu, ostaje marka, a ako je na razini reklame, ostaje samo proizvod.
Moderna Podravkina žena
Ime Podravka nije slučajno već je počast podravskoj ženi koja je uvijek bila simbol marljivosti, trpljenja, štedljivosti i brige za familiju. Koja je s obje noge čvrsto stajala na zemlji; stvarala čuda s onime što je uzgajala u vrtu i što je bilo u dvorištu i polju. Nomen est omen – ovdje je ime zaista znak.
No, suvremena Podravka nije više štihala po vrtu ili hranila piceke, već je išla na posao. U Podravki su jako dobro shvatili da je upravo takva žena njihov kupac. To se vidi kroz nekoliko promotivnih plakata iz tih davnih godina. Žene su prikazane kao mlade, moderne i praktične. Sve ono što su tada mlade žene, pretpostavljam, željele biti. Nakon posla su ih kod kuće, baš kao i danas, čekali razni domaćinski poslovi. Kuhanje posebno. Zato se Podravka držala prokušanog recepta propagandnih poruka: problem i rješenje. Taj apel nikada ne omane. Zanimljiv je stoga plakat žene sa živom kokoši, ali jednako tako i plakat gdje žena sipa Kokošju juhu iz vrećice, a muž je ljubi! Višeznačna poruka koja zavodljivo projicira sliku poželjnog života.
Danica, Krešo i Katarina
Zgodne su fotografije djece kako jedu ili piju Podravkine proizvode. Djeca uvijek propagandno pale, privlače posebnu pažnju i diskretno daju do znanja da su proizvodi tako dobri da ih mogu jesti ili piti i djeca! Ta je trojka na više različitih fotografija, koje su, uokvirene u drvene rame, visjele po miješanim špecerajima diljem zemlje. Jedna je dugo bila u centru Koprivnice, ali je nikada nisam doživljavala kao svoju fotografiju jer se snimanja uopće ne sjećam. Mora da su se fotograf i svi ostali uključeni u ovaj photo session grdno namučili jer znam da sam mrzila slikanje (čak se i na privatnim fotkama diskretno ukazuje šiba u maminoj ruci), a vjerujem da je tako bilo i s Danicom i Krešom. Vjerojatno smo baš zato mi, a ne netko drugi, na slikama: besplatni modeli koji su milom ili silom „odradili“ shoot bez puno zanovijetanja! Ni jedno od nas nije nastavilo karijeru modela (😀😀😀)!
Za kraj
Činjenica je da se onaj tko ne poznaje i ne uči iz prošlosti, ne snalazi u sadašnjosti i nema viziju budućnosti. Baš zato bismo svi mi koji volimo i koristimo Podravkine proizvode trebali vidjeti ovu majstorski osmišljenu i postavljenu izložbu. Približiti će nam firmu kao toplu, brižnu, vrijednu i divnu Podravku.
Traje do 9.12.18.
:(Još nema komentara