U ljudskoj prirodi nam je mnogo toga dano i zabilježeno, pa tako je tu i vječna potreba za kretanjem, putovanjem i upoznavanjem novoga... zašto sam nabrojala baš sve ove boje u naslovu, mislim da je vidljivo iz slike, to je kratak presjek svega što nas okružuje i daje život zar ne... ovo je jedna slikovno-rječita priča o oblacima, tek izoranoj zemlji, zelenim poljima... pokojoj staroj kući u nizu... jesenskom ugođaju, krajoliku... ma svemu onome što nas okružuje...
Eto dosta je bilo priče u uvodu, na redu su slike...
Stare kuće... polagano propadaju pod teretom godina, nemara, nebrige, ali često puta i zbog nemogućnosti njihovih vlasnika za ulaganjem u popravak, jer ako ćemo pravo, na selu je sve više staračkih domaćinstava, mladi su otišli za poslom... naći ćete tu svakakvih kombinacija... tako recimo na staroj kući vidjeti ćete plastične rolete, a fasada u raspadanju, al bitno da ima rolete, to je onaj fini spoj starog i novog ili... kao da hoće reći nije se imalo za ostatak...
Na početku i u naslovu spomenuh nekoliko boja, jedna od njih predstavlja i zemlju ... ravan nepreglednu... teška, duboka, blatna u ove kasne jesenske dane... vječna tema i inspiracija Slavonaca... spremno čeka na sjeme koje život znači... žito, ječam, zob,kukuruz... borba za preživljavanje i opstanak na toj plodnoj crnici... iako je iz godine u godinu sve teže i neizvjesnije, ali ne damo se mi... mnogo toga su nam uzeli, ali ostalo je ono najvažnije, vjera u bolju budućnost, ako ne nas, onda barem naše djece i unuka... već su i naši stari govorili " kako siješ, tako ćeš i žeti"... ovih dana vlada velika užarbanost na poljima, traktori, ali i pokoji kombajn su posvuda... dok se radi ima i nade, a ostatak je na majci prirodi ili se možda varam, ma tko bi ga znao...
Kroz sve slike do sada provlače se i oblacii nebesko plavetnilo, ako malo bolje pogledate zar ne... to mu dođe kao neka poveznica...oblaci... da li su to samo bijele mrlje na plavom nebu, ili nešto više, ovisi o gledatelju zar ne... zrake sunca koje se pokušavaju probiti kroz njih, ali sve više gube snagu, jer sve više miriši zima u zraku... rekla bi moja baka, sinko piri ladan sjeverac, bliži se i sveta Kata, a to znači i snijeg za vrata, barem po starom vjerovanju... dolazi nam i vrijeme kolinja, loženja pušnica, zadržavanja u toploj kući uz šporet, vruće polutke krumpira i slaninu, pogačice od čvaraka, pečenu sarajevku, pucojke ili još mnogo toga... dašak i miris starine u bakinim školjkicama od sala, uvaljane u štaub šećer iz starog avana...
Spomenuh pečenu sarajevku...
koja bi se pekla nakon spomenutih polutki od krumpira, da bi ručak bio potpun...
I tako red oblaka, kuća, malko crnice i zelenih polja, pa dođosmo i do kraja priče... ali priča se i dalje nastavlja i živi, ona životna ravničarska unatoč svemu... pozdrav s širokog šora i sokaka prepunog žutog lišća, pa jesen je i to ona kasna zar ne... a da ne mislite na to kako ćete morati mesti to žuto lišće, evo još pokoja slika...
:(Još nema komentara