Vjeruješ li u anđele? da. oduvijek. i zauvijek.
Oduvijek sam voljela promatrati oblake, te neobične stanovnike beskrajnih nebesa ponad nas i pokušati proniknuti u značenje boja, oblika i teksture koje bi poprimali u pojedinom trenutku moga opažanja, nadajući se da ću time odgonetnuti koju poruku su mi željeli time poslati. Ponekad su bili tako predivno snježnobijeli, meki i paučinasti te mi se činilo da se smiju od sveg srca i radosno me pozdravljaju. Ponekad su bili tako tužno turobnobijeli, skupljeni u sebe i nekako mršavi te mi se činilo da plaču u sebi i da ih nešto duboko tišti. Ponekad je njihova boja bila ledenobijela, a struktura toliko čvrsta da mi se činilo kao da su stavili neki neprobojni štit oko sebe. A ponekad… ponekad su bili samo bezizražajno sivi…ili bezizražajno bijeli. Ponekad su izgledali mladoliko, ponekad kao da su ostarjeli, ponekad su bili malo više „ženski“, a ponekad malo više „muški“. Bilo je i onih koji su bili „bebe oblaci“ i ti su mi i sada najdraži.
No, kakvi god da su bili u pojedinom trenutku moga promatranja, nekako mi je oduvijek bilo lakše kada bih ih škicnula pokušavajući spoznati što mi sada poručuju. Jer mi se oduvijek činilo da će oni znati dati pravi odgovor i da ću ga ja nekako spoznati u toj našoj neobičnoj komunikaciji za koju ni sama ne znam kako bih je opisala, a da barem donekle izgleda opipljivo, realno u ovome svijetu. No, s vremenom, s godinama, to mi je postajalo manje bitno. Jer kvaliteta opipljivog, realnog nije nešto što je nužno da bi se nešto shvatilo, da bi se u nešto proniknulo. Baš naprotiv, što je nešto manje materijalno, a više „ono drugo“ (kako god to nazvali), to je kvaliteta opipljivog, realnog samo smetnja za dublju spoznaju toga.
Vjeruješ li u anđele? To je pitanje s kojim sam se prvi put susrela još u najranijem djetinjstvu. Povezujući ga tada sa slikom anđela čuvara koji je na rubu stijene čuvao djevojčicu i dječaka, a koja je bila iznad moga kreveta, i s molitvom „Anđele čuvaru mili…“ koju me je naučila baka još dok nisam znala ni čitati ni pisati, govorila bih: „Naravno da vjerujem. Pa oni su tu, uvijek uz nas, imaju velika krila, divan i blag osmijeh, predivne svilenkaste haljine i topao dodir i čuvaju nas uvijek, a posebno onda kada se sami nimalo ne čuvamo od mogućih opasnosti i kada ni ne pomislimo da bi nam se što loše moglo dogoditi.“
Odrastajući, polako sam u svojim mislima napuštala ovu svoju dječju predodžbu fizičkog izgleda anđela, no vjera da oni zaista postoje i da su uvijek uz nas, a osobito onda kada mi sami nismo dovoljno brižni i pažljivi prema samima sebi, zauvijek je ostala u meni, samo sada na nekoj drugoj razini, s nekim drugim razumijevanjem, ali još i mnogo jača nego ikada ranije.
Danas, gledajući oblake, vidim anđele. I znam da sam u svakom trenutku svoga života okružena njihovom sveobuhvatnom prisutnošću. Da sam, kada padnem, okružena njihovom podrškom. Da sam, kada sam radosna, dotaknuta njihovim osmijehom. Da sam, kada tražim odgovore, usmjerena na onaj put koji je tada za mene potreban i iz nekog razloga ispravan.
Moji oblaci su moji anđeli.
:(Još nema komentara