O prijateljstvu i samorazvoju

Mnogo sam razmišljala o ovoj temi. Naime, kad smo bili djeca vjerovali smo da su prijateljstva koja sklapamo “do groba”. Djeca se ne opterećuju vremenom, potpuno su neposredna i gledaju srcem. Međutim, tijekom odrastanja toliko toga se promijeni. Ljudi dolaze i odlaze, kao vagoni… Pitam se, gdje je nestalo ono bezbrižno vrijeme kad se prijateljstvo nije “mjerilo”, kad smo dijelili naše tajne bivajući sigurno da su one zaista sigurne… kad smo voljeli svim srcem i dušom, bez kalkulacija…

Ne kažem da zdravo, iskreno prijateljstvo nije moguće u odrasloj dobi, no mnogo toga je tad u igri. Moramo to priznati…Naravno, dođe i do gubitka. Gubitak prijateljstva je jako bolan. Meni je to oduvijek bilo teško, mučno… Neke prijatelje prerastemo, neki prerastu nas…nismo uvijek isti. Kako sazrijevamo, tako se i mijenjamo…Nekad nas život, jednostavno, razdvoji. Oduvijek sam imala tendenciju da se nakon završetka nekog prijateljstva preispitujem i osjećam krivom…No, osim ako nije neki razlog da smo nekog iznevjerili, ili je netko iznevjerio nas.. zašto osjećati krivnju.

Nešto više od deset godina ne živim u gradu u kojem sam rođena. Ondje je većina mojih prijatelja. Naravno da povezanost nije više ista. Jednostavno, nema me ondje. Čujemo se mi telefonom, ostalo je poverenje, možemo razgovarati.. no kad fizički niste prisutni, htjeli ili ne htjeli, stvari jednostavno više nisu iste. Živjela sam i u drugim gradivima (Zagreb, Dublin) i ondje sam stjecala prijateljstva… Nemoguće je održavati sa svima kontakt i ulagati u prijateljstvo kad ondje ne živite.

Čitala sam u romanu jednog psihijatra gdje ga pacijent pita.. kako mi taj i taj može učiniti to i to.. Odgovara mu psihijatar kako ljudi mogu činiti što ih je volja, no mi smo ti koji to dozvoljavamo, ili ne dozvoljavamo. Moram priznati da mi se digne kosa na glavi kad čujem kako netko govori da mu je netko drugi kriv za to i to. Moramo naučiti preuzeti odgovornost za vlastiti život, ne tražiti krivnju u drugom.

Ovo pišem jer naravno da, ponekad, dolazimo s bliskim ljudima u sukobe. Ako su sukobi učestali, a mi i dalje toleriramo onda, dragi moji, nije više “krivnja” u toj drugoj osobi, već u nama. Mi smo ti koji odlučujemo za sebe.Nedavno sam pročitala sjajnu rečenicu u jednom članku. Ide ovako: Ne želim biti s tobom, jer te trebam (ili mislim da te trebam). Želim “biti s tobom”, jer se s tobom osjećam ugodno i stao mi je do tebe. Neću sad ulaziti u motive druženja koji nisu iskreni. To je neka druga tema.

Moram priznati da već dulje vrijeme nisam doživjela gubitak bliskog prijatelja. No neka moja prijateljstva su bila na vazi i teška za održavanje, jer su dotični prijatelji bili konstantno nesretni. Ne želim reći da se treba voljeti i družiti samo onda kad je sve lijepo, ali ako su ljudi konstantno u jednom te istom problemu, a nemaju namjeru ništa mijenjati, to može postati vrlo naporno. Konstantno vas opterećuju, vi postajete poput koša za smeće.. slušate, slušate.. i što da kasnije radite s tim?! Imamo pravo njegovati sebe i birati što ćete “puštati” unutra. Oprostite, ali ja onda radije biram ljude koji me inspiriraju, naspram onih koji stalno kukaju. I ne smatram da je to sebično, već da je to ljubav prema sebi. Poslušat ću, no neću slušati 10 000 puta, a da je sve isto i ništa se ne mijenja. Nitko ne može riješiti tuđe probleme, niti bi trebao preuzimati taj teret na sebe. To je moje mišljenje.Isto tako, mislim da će te se svi složiti kako je iskrenost ključna u prijateljskim odnosima. Zašto se onda bojati reći kako se osjećate vezano za određenu situaciju?!

Radeći na sebi došla sam do zaključka da treba biti iskren sviđalo se to drugoj sobi, ili ne. Naime, znala sam prešućivati stvari koje su mi smetale, a sve radi mira u odnosima. Sada sve govorim. Neka prijateljstva to je učin još čvršćima. Nekima je zasmetalo. To je ono što se događa kad radite na sebi. Primijenite se i ne može se svatko nositi s tom promjenom. Nisam na ovom svijetu da ispunjavam tuđa očekivanja, već da budem ono što jesam. Isto tako, druga osoba ima apsolutno pravo da bude ono što jest.

Tweetable:

Najvažnija zadaća na ovom svijetu je da budemo ono što jesmo i da se razvijamo.Nismo stvoreni za stagnaciju.

Tweet This