Molim vas, dajte mi povratnu do Murtera i da… preko Rijeke

Ovoga sam ljeta isplanirala svojih odabranih 15 murterskih dana provesti isključivo na relaciji kuća-plaža. Odmarat ću se maksimalno i danima gledati preko morskog plavetnila u Kornate preko puta. Samo da me vrijeme posluži. I doista, plan se zahuktao, a do obližnje trgovine sam jutrom odlazila samo po dnevnu štampu i pokoje pecivo. A onda se sve poremetilo, zabolio me zub, a među lijekovima koje sam ponijela niti jednog protiv zubobolje. I hajde, uputim se tog zuboboljnog jutra prema centru grada, odnosno ljekarni. Kako na Murteru ljetujem više od 40 godina, poznajem mu sve ulice, kale, prečice i preostale kozje staze. Uputim se dakle prema crkvi, pa stazicom dolje. Prolazeći uz poznatu kuću nekako mi se učinilo da nešto nedostaje, da je nešto drugačije no prošlog ljeta, ili ljeta prije. Do ljekarne sam mozgala što bi to moglo biti ali osim nove ograde koju su podigli vlasnici uz kuću, ništa mi drugo nije padalo na um. Tek na povratku, kad sam zastala i pokrenula moždane vijuge sjetim se da mi toga ljetnog dana nedostaje plava boja. Autobusna. U graji. Svih tih 40 godina naime, jutrom kao i s prvim zvijezdama, svijetloplavi se bus crvenog natpisa kočoperio ispod crkvene cisterne. Tada se sjetih da je linija ukinuta prošle godine, a sjećanja se na to dugogodišnje prometalo probude.

Nekadašnji je odlazak na more u našoj kući otpočinjao tjednima unaprijed; pomno bismo sestra i ja odabirale tone odjeće i obuće kao i ostalih sitnica za dvomjesečni boravak na Murteru. Prethodio je obavezni odlazak u zagrebački centar kod „Grčića“ po badiće, rukom šivane i bogme, poskupe. Ali jedinstvene i po mjeri. Susjeda (Te)Reza šivala je hlače, tunike, haljine, ljetne kapute. Neprestane probe izluđivale su i nju kao i našu baku i mamu. Nas dvije, sigurno ne. Skockane i s hrpetinom putnih torbi te večeri kad se odlazilo na put bile smo apsolutne spremne. U venama jurio rajzefiber. Dvanajsticom do glavnog kolodvora pa na vlak. O da, tada se najčešće putovalo baš tim prijevoznim sredstvom. Na peronu bi se okupilo pola Zagreba već sat ranije. Ajme.. ludnice. Kao da su baš SVI putovali prema moru toga dana. Šanse da nađemo slobodni kupe samo za nas, bile su minimalne, a stajanje u hodniku i sjedenje na roditeljskim koferima (na putnim torbama je, em bilo neudobno, em smo mogle uništiti stvari) najčešća opcija. Ljudi su doslovno naglavačke upadali kroz vrata vagona, a prtljaga se dodavala kroz prozore. Ljutnja, dreka, dozivanje, svađe, borba za mjesto…  Do Perkovića bi tata i Striček (tatin kućni i kartaški prijatelj) na svakoj stanici jurcali s flašama po vodu. U mrkloj noći bismo stali u tom mjestu gdje su se vlakovi odvajali, a mi presjedali. Jedan prema Splitu i naš prema Šibeniku. Ali to nije bilo sve! U Šibeniku opet trka prema pristaništu pa skelom do Murtera. E, da! Most u Tisnom (Tijesnom, mjestu između otoka Murtera i kopna) drvene građe i preslab da podnese težinu autobusa, nije služio toj svrsi. Tek kasnije će izgraditi drugi, pa bismo u prvo vrijeme prije mosta napuštali bus, pješice ga prešli i opet se ukrcali za nastavak putovanja. Danas je tu lijepi pokretni most, kojim slobodno i bez straha prolaze vozila, samo treba paziti da se ne dođe oko 9:30 kad se propuštaju plovila. Današnji putnici naime nisu strpljivi kao nekad. A skela, zapravo neka vrsta manjeg i otvorenog trajekta, išla je tako sporo, da smo sjedeći na daskama močili noge putem. No sve su te putne muke unaprijed bile znane i na neki način bile romantične. Ponekad se iznjedrilo i neko čudo kao npr. …. rađanje ljubavi. Tog ljeta, 1968., sestra ga je prva zapazila; visok, tamnokos i čudesnih plavih očiju, tip a la Alain Delon. Bome, bacao je i on poglede na nju. Ja sam ga mogla proždirati očima i do Nove godine, tko bi me zapazio onako mršavu, krakatu i žgoljavu. Uglavnom, kao da je čuo naše molitve, A. Delon je nakon pristajanja skele ušao u isti bus prema Murteru kao i mi. Što da kažem, tih su dana prohodali, a ja im bila vražji poštar.

Nekih smo ljeta putovali i autobusom preko Like, sjećam se samo prijevoja Alan i hladnoće na putu i da, sjećam se sira u trokutićima na kojima je pisalo: Dukat, a ja ga tamanila kao svi vječno gladni pubertetlije dok smo s ostalim putnicima jeli na nekoj ledini ispred plastova sijena.

A onda je jednog ljeta sestra morala ostati u Zagrebu i spremati ispite za ljetni rok, roditelji su kasnije imali godišnji pa me tata spremio samu na bus. Odabrao je autobus poduzeća u kojem je nekad radio i poznavao vozača, kako bi bio siguran da ću sretno stići na odredište. Imala sam nekih 15-tak godina, a djevojčice ili već djevojke tih godina bile su daleko sramežljivije nego li današnje. Uglavnom, sramila sam se te dvojice, vozača i konduktera, ljutila se na tatu što me nije pustio samu bez povjeravanja, kao da imam 3 godine. Pogriješila sam, jer je upravo vožnjom u tom busu i s tim dvojcem započelo moje dugogodišnje svakoljetno putovanje koje mi se urezalo u sjećanje dok god budem disala. Plavi bus, crvena slova, vozač K. i kondukter G. Mijenjali bi se u vožnji jer odabrana linija jest bila od Zagreba do Murtera, ali preko Rijeke i trajala je punih 12 sati. Viši od te dvojice, G., krupan čovjek, po govoru vjerojatno ponikao s dalmatinskog krša, zadirkivao me cijelim putem; s njima sam morala na svakom odmorištu sjesti za stol pa iako me mučio mjehur, od te prve vožnje naučila sam ga kontrolirati tako da niti dan danas putem ne svraćam do toaleta. Promicala su mjesta uz (danas) staru cestu kroz Gorski Kotar, limunada je najviše osvježila u Skradu, a pogled na riječku luku budio želju za morskim putovanjima. Sve je bilo drugačije od putovanja u društvu roditelja, sjedeći uz prozor i znojeći se u vrelini autobusa, sa zanimanjem sam dočekivala Crikvenicu, Senj, Karlobag, Starigrad (Paklenicu), Zadar i sva mjesta do Murtera, na kojem me puna brige dočekala baka.

Otada, svih nadolazećih ljeta bez obzira na druge mogućnosti odabirala bih upravo taj bus, liniju i – svoja dva vozača. K. i G.

A taj je dvojac doista bio legendaran, nije bilo putnika koji ih nije znao. Sjećam se jednog ljeta 70-tih godina, iz zagrebačkog je kolodvora u 10 ujutro kretalo barem 3 autobusa u istom pravcu. Ali ne i linijama. Negdje na izlazu iz Zagreba, prolazi G. uskim prolazom, otkine mi kartu i zaustavi se iza sjedala. Kaže gospođi iza mene da je sjela u krivi bus. Ona mu ležerno odgovori da je to svejedno, ionako idu prema istom odredištu. A on je onim specifičnim jakim glasom, kao da preko brda doziva ovce, koze, što li?, upita: „Gospođo, hoćete li sa mnom spavati?“ Cijeli je i prepuni bus prasnuo u smijeh još i više kad mu je odgovorila: „Kako vas nije stid postavljati mi takva bezobrazna pitanja? Ja imam muža!“ A on njoj u hipu: „E, vidite, kako vam nije svejedno s kim ćete spavati, sa mnom ili sa svojim mužem, tako nije svejedno niti u kojem se busu vozite. Ovaj vam ide preko Rijeke i u Murteru ćete biti oko 22 sata“. Tad je tek gđa skočila, zaurlala da se autobus zaustavi kako bi prešla u drugi. Ha, koji, kad je i taj drugi otišao?

U Rijeci bi s njima bilo posebno veselo. Tada se još većinom koristio javni prijevoz i ljudi su doista sve i svašta prevozili iz riječkih prodavaonica kućama u Novom, Selcu ili Crikvenici. Jednom je jedan gospodin uspio unijeti u prepuni bus 4 kuhinjske stolice, uredno omotane papirom i ljepljivom trakom, jasno, dok unutra nije bilo ove dvojice. U 14 sati je bio polazak; ljudi znojni, nervozni i svadljivi. Tučnjava za slobodna mjesta. Zapinju, glavinjaju i padaju preko prtljage i novih stolica u prolazu. Da ne duljim, stolice su se brzinom munje našle na tlu riječke Žabice skupa sa vlasnikom uz autobusnu mirandu: „Čekajte idući.“

U večernjim im satima, tamo iza Pirovca nije nimalo bilo problematično zaustaviti bus uz magistralu i ostavivši nas sve unutra, skoknuti do kuće uz cestu kako bi G. preuzeo kanistar s vinom. Onim posebno jakim i oporim crnjakom iz Stankovaca. Mi već umorni sjedimo poput zombija i vidimo lijepo kroz otvoreni prozor sobe kako je sjeo uz domaćina i pogledao TV dok je žena otišla u konobu?! To su se usuđivala samo ta dvojica! A tek povratak!? Ti su sve poznavali, doduše ipak većinom ženske osobe, ha, ha… koje su jutrom išle na posao iz Biograda za Zadar, ili nosile smokve iz Sv. Filipa i Jakova, Sukošana i ostalih mjesta na zadarsku pjacu. Već kad bi ih zapazili u daljini, zaustavljali  bi bus bez obzira što smo bili na magistrali, G. bi im pružao ruku da se lakše popnu uz stepenice, bacio koju tipičnu mušku liru i besplatno ih prevezao. Kao nagradu, dobio bi vragolasti osmijeh. Volio je to, vidjelo se po šeretskom pogledu. Sve su znali, svi su ih znali, poimence. I tako desetljećima. U Posedarju bi se pak ogromne košare velike poput bunara i pune salate tovarile u bunker putujući prema riječkoj placi, svejedno što su torbe ostalih putnika bile nabacane u skučenom prostoru. Gore, ispod sjedala, bocuni i kanistre počinjale bi ples po zavojima, počesto bi se i odčepile, a dragocjena tekućina koja je mirisala na grožđe ili lozu otjecala prolazom. Tada bi se G. obrušio na sirotog nesretnika vlasnika tražeći da očisti nered svojim maramicama, ručnikom, kanotjerom… čime god zna.

Jednom pak u Senju, dok smo kasnili i u brzini se obavljao ukrcaj i iskrcaj prekinuo je majku i kćer koje su se opraštale, riječima: „ A što se cmačete kao da se nikada više nećete vidit', a?“ i – dao znak K. za polazak. I jesmo, odjurili smo. S njihovom prtljagom u bunkeru. E da, takva su bila ta dvojica. Jedan flegmatik, drugi kolerik. K. i G.

A onda sam jednog dana ušla u Rijeci (tada putem iz Umaga) u bus ali mi pogled nije obuhvatio niti jednog od njih. Od konduktera sam saznala da su otišli u mirovinu. I nikada više nije bilo kao do tada. Nedostajao je smijeh putnika, iščašeni humor G., mirnoća i osmijeh K. Bilo je, da, dosadno. Nakon toga smo počeli putovati vozilom. I eto, sad su ukinuli i liniju. Nova i moderna autocesta, komfor vlastitog automobila, brži put do Murtera. No svaki put, kad kod Kapele skrenemo prema otoku, u sjećanje nakratko uđe malo plave boje, a sa mirisom smilja i miris prolivene rakije i vina. Umjesto muzike u glavi mi počesto zabrunda G.-in glas.

Sve se promijenilo, sve je minulo. Mijenom prirode plavim su busom kasnije gospodarili, iako  s manje šarma i veselosti, neki novi K. i G., a onda je ugasla i linija Zagreb-Rijeka-Murter, kao uostalom i ona romantična ljubav rođena na skeli jednog davnog ljeta.

(Umag, 12.rujna 2011.)