Mašun i par kupusa

Pokušavam bar jednom tjedno pobjeći iz vreve, buke i smrada grada u prirodu. Ponekad je to samo šetnja obližnjom šumom, a ponekad se dragi i ja ukrcamo u našu seksi grimiznu zvjerčicu (čitaj: oronuli bordo citroen saxo star 14 godina) i otisnemo u pustolovinu. Tako je bilo i prošlog vikenda kad smo u pratnji dvoje naših prijatelja krenuli u nama do sada nepoznat kraj oko Ilirske Bistrice u Sloveniji. Ilirska Bistrica je vrlo blizu Rijeci, tako da je idealno odredište za izgubiti se na nekoliko sati. Ovaj put smo se odlučili za penzionersku šetnicu od 1,7 km koja vodi kroz šumu koja obavija izletište Mašun.

Sat vremena vožnje kroz pitomi brežuljkasti kraj vodi nas kroz Ilirsku Bistricu, Knežak i Koritnicu, da bi nakon toga cesta počela blago vijugati kroz brda. Prolazimo kroz pašnjake pune kravica i telića, ovčica i koza. Svako malo vidimo kraj ceste zaustavljene aute i ljude koji preskaču ograđene pašnjake i kreću u berbu šipka, čiji se od lišća ogoljeli grmovi crvene kamo god vam oko odluta. Što se više penjemo nailazimo na gušću šumu a bjelogoricu zamjenjuje crnogorica. Naposljetku dolazimo na parking izletišta Mašun. Iako je bila nedjelja izgledalo je kao da smo tamo mi jedini izletnici, što me začudilo jer se mjesto čini savršeno, posebice za obitelji s djecom. Oko parkinga su tereni za rekreaciju, dječja igrališta i nekoliko bijelih kućica urednih fasada, sa crvenim pelargonijama na prozorima. Uvijek sam se pitala zašto hrvatske kuće nikad ne izgledaju tako šarmantno, uredno i idilično kao slovenske... Okoliš je čist i uređen, dekoriran izdubljenim skulpturama od drveta i cvijećem. Posebno su mi bili zanimljivi ukrasni kupusi u svim nijansama ljubičaste, koji krase gotovo svaki kutak izletišta. Ne znam ni sama koliko sam fotki opalila na njih…

Na visini smo preko 1000 m, a sa parkinga kreće nekoliko šetnica i planinarskih staza. Nama se najzanimljiviji čini uspon na Snežnik, za koji tabela kaže da traje neka 4 sata. Izdržali bi to. Možda. Ako nije neka komplicirana staza... No ovaj vikend nemamo puno vremena, a želimo uživati u prekrasnom jesenjem danu, pa ostajemo pri našem penzionerskom planu. Upućujemo se na poučnu šetnicu Mašunski gozdni put (Mašunski šumski put). To je kružna šetnica koju se bržim hodom može prijeći za pola sata, no mi smo se vukli s noge na nogu, uživali u prirodi i neokrnjenoj tišini, udisali svježi šumski zrak.

Odmah neposredno iza parkinga i izletišnog centra puca pogled na zelenu livadu sa ostacima dvorca Schomburg.

Ono što smo uspjeli saznati o njemu je da je riječ o novijem dvorcu s početka 20. stoljeća, lovačkom utočištu obitelji Schollmayer Lichtenberg, od kojega su nakon požara u četrdesetim godinama prošlog stoljeća nažalost ostale samo dvije kule.

Bez obzira na to prizor dvije bijele kule usred zelene livade okružene gustom šumom poziva vašu maštu na razbuđivanje i osmišljavanje bajkovitih priča o njegovim gospodarima iz prošlosti. U mojoj mašti i pričama koje ona kuje uvijek u takvoj priči dobro dođe i kakav zmaj. Tek tako; za malo uzbuđenja. Ili bar neko drugo nešto manje krupno fantastično šumsko stvorenje. No u realitetu nas je umjesto zmaja dočekao samo njegov daleko manje zastrašujući gmazovski rođak - beba sljepić. Lagano je, bez straha i žurbe, plazio pred našim nogama toliko komotan u svojem travnatom carstvu da smo ga skoro zgazili.

Spuštamo se do kula, obilazimo ih na sve strane gazeći po nepojmljivo mekoj travi punoj rose.

Kako doznajemo po dogovoru se u kulama može i prespavati. Kakva divna ideja! Za ovaj put ja se ipak samo penjem na jedan od trijema i nabacujem jedan polubajkoviti "samoslik". Kad pustim mašti na volju to više nisam ja nego sjena neke kneginje iz davnina koja stoji na najvišoj kuli dvorca i rukom pomaže očima da im pogled dosegne iza sedam šuma i iza sedam gora kako bi jasnije razaznale tko se skriva iza oblaka prašine kojeg diže vranac s jahačem koji se vraća na svoje ognjište.

Dalje krećemo nezahtjevnom šetnicom kroz šumu bukve i jele, te ponekog rijetkog hrasta. Sunce ugodno grije kroz grane visokog drveća i u slapovima čini šumu zlatnom. Volim jesen, volim njene zlatne i bakrene boje, volim miris mahovine i gljiva…

Penjemo se na vidikovac s kojeg puca pogled na sva okolna brda obrasla tepihom gustih šuma, gudure i – Snežnik. Snežnik je najviši slovenski izvanalpski vrh koji se diči na gotovo 1800 m nadmorske visine. Samo ime mu govori kakva mu je narav – na njemu snijega ima gotovo cijele godine. Navodno da za vedrih dana sa Snežnika možete vidjeti i cijeli Gorski Kotar i Kvarner sa divom Velebitom u zaleđu, a na drugu stranu pogled puca do Kamniških i Julijskih Alpi, pa čak i Dolomita. Zvuči primamljivo. Jednom ćemo se i tamo otisnuti… Pogled s vidikovca je predivan, a prijateljica na vidikovcu gledajući u veličanstvenost prirode koja nas okružuje plovi u neka njena vlastita prostranstva koja ne poznaju vrijeme i prostor.

Spuštajući se sa vidikovca kroz šumu stazu prate poučne ploče u kojima možete saznati kakvu novu informaciju o čupavim i lisnatim žiteljima lokalnih šuma. Dolazimo i do ploče o medonjama…odmah uz šetnicu se možete malo skrenuti sa glavnog puta i popeti se do špilje koja je navodno medvjeđi brlog. Na našu žalost (ili možda sreću?) medonja taj dan nije bio kod kuće...

Velika sam ljubiteljica gljiva, no u ovoj šumi su one ili bile pobrane ili već stare i izjedene od crva. Ipak, prijateljica među lišćem pronalazi jednu mirisnu rujnicu. Premalo za pošten obrok, ali će bar malo oplemeniti rižot od šampinjona iz uzgoja.

Šumski put je napravio svoj puni krug za manje od sat vremena - doveo nas je natrag do kapelice ispred lovačkog dvorca.

Ostao nam je dojam prekratke šetnje kroz ove prekrasne šume, te smo izletište ostavljali sa željom da idući put drugačije isplaniramo svoje vrijeme i otisnemo se u neku opsežniju šumsku pustolovinu. Uostalom, na parkingu nas je ispratio lokalni mačor, koji je bio toliko divan, mekan i mazan da ne možeš a da ne poželiš ponovno se podružiti s njime. Pretpostavljam da je tako fino uhranjen budući se uz parking nalazi i lovačka konoba sa svim mogućim vrstama šumskih delicija, koja je, nažalost, pri našem posjetu bila zatvorena do sredine 11. mjeseca.

Našu slovensku šumsku bajku smo okončali ukradenim zagrizom u sočne reske jabuke koje zriju u poljima u podnožju planine. I ne brinite, ugriz u jabuku iz naše slovenske šumske bajke nije bio nimalo sličan onome od Snjeguljice  😉