Uživam kada su tržnice okružene restorančićima, barovima u kojima ljudi sjede, neformalno, jer su kupili svježe namirnice i jer je to idealna prilika da se prezalogaji nešto na brzinu.
Ako imam mogućnost, na svakom putovanju nastojim svratiti na lokalnu tržnicu. Volim vrevu, šarenilo, golemo bogatstvo kamenih i drvenih pultova. Tržnice govore neobično mnogo o gradu, ljudima, običajima, duhu mjesta na kojem se nalaze. Oduvijek su bile stjecište trgovaca, obrtnika, nakupaca, pospanih vlasnika restorana i vrsnih kuhara koji znalački odabiru prave stvari u moru ponuđenog bogatstva prirode i ljudskih ruku... Ima tu i fino obučenih, dokonih građana i zabrinutih žena, koje sposobnošću dobrog ministra financija organiziraju mršave budžete svoje obitelji, kupujući opet, jako znalački "deset deka ovoga, kilo onoga"... Vidi se, ali samo u nekim gradovima, sve više mlađih muškaraca koji odlaze u nabavku obiteljskih potreba i koji se isto tako znalački i s užitkom snalaze na prepunim pultovima.
Na tržnicama su se sklapali poslovi i poznanstva, odlazilo na prve jutarnje kavice, pa i rakijice... U doba mojeg djetinjstva, za mnoge domaćice bio je to obavezan izlazak u "grad" iliti centar. Naravno, vrijedilo je to za one koje nisu bile zaposlene u tvornicama i poduzećima, tako da su svaki dan odlazile na tržnicu. Trajalo je to i poneki sat - vremena je bilo na pretek, sretale su poznanice, na veliko ćakulale, usitno ogovarale, obilazile cijelu tržnicu da bi kupile najbolju kiticu peršina i najbolju salatu. Sve bi stalo u jednu manju mrežicu, čuveni "ceker" s kojim bi onda zadovoljne jutarnjim odlaskom u "grad" dolazile kući. Nije bilo unezverenih, subotnjih izlazaka, užurbanog pozdravljanja "Ćao, vidimo se, organizirat ćemo neku večericu" (za koju se nikada ne nađe vremena) i prepunih vrećica, spasonosnih kolica (ni ona ne mogu primiti sve što nam za cijeli tjedan treba).
Zato uživam kada su te tržnice okružene restorančićima, barovima u kojima ljudi sjede, neformalno, pokraj svojih kolica iz kojih viri mladi luk, kupusi, brokule... Sjede zadovoljno, obavljenih jutarnjih tržničkih obaveza jer su kupili zdrave, svježe namirnice i jer je to idealna prilika da se prezalogaji nešto na brzinu, bez obzira da li je to forma naše čuvene "marende" ili ranog ručka.
Gledam nedavno prekrasnu, staru tržnicu "La Boqueria", na samoj Rambli u centru Barcelone. I ona je turistička atrakcija (naravno za one koji se dive takvim mjestima autentičnog života jednog grada). Prošlo je podne, vruće je, gladni smo. Nekoliko je šank-restorančića brze hrane koja se priređuje pred vašim očima od stvari koje su kupljene na susjednim pultovima. Čak je i subota, prepuno je ljudi i čini se da nikada ne možete doći na red. A onda, jedan od kuhara-konobara pantomimom pita koliko vas je, prstima odgovarate, onda on kaže "pet minuta" i vi bi umrli od smijeha (kada ne bi bili gladni). Ali, stvarno, nije bilo pet nego deset minuta i sjedate za šank.
Počinje gozba tapasa s tržnice - porcija hobotnice (kuhana, začinjena dobrim maslinovim uljem i crvenom paprikom), porcija malih, zelenih prženih papričica posutih krupnom solju, porcija svježih velikih kozica upravo ispečenih pred vašim očima, porcija svježih srdela i porcija mješavine malih gljiva, začinjenih s mladom, proljetnom kapulicom, češnjakom i pečenih, opet pred vama, na ploči. Sve je začinjeno izvanrednim maslinovim uljem.
Lomite hruskav baguette, pijete crno vino na čaše, gledate vatromet boja, mirisa, svakojakih likova. Za sve to nas dvoje plaćamo 20 eura po osobi. Nema naše preskupe "oborite" ribe, upropaštene pečenjem na ploči, začinjene sa slabim uljem i 70 eura po glavi.
Dakle, nije užeglim uljem smrdljivi fast food, nije masnim, nejestivim sirom natopljen komad tijesta koji sramotno nazivaju pizza. Svejedno je mali restoran, svježe, tek pripremljene hrane za malo novca. I puno gastronomske kulture i tradicije.
:(Još nema komentara