Većina zapadnih nutricionista smatra da je rigorozna makrobiotička prehrana (koju u pojedinim slučajevima nalaže Georges Oshava) neprimjerna potrebama današnjeg čovjeka.
Makrobiotika nije dijeta, niti način prehrane, već više od toga. Kako sam naziv kaže (grčki 'macro' ili veliki, te 'bios' ili život, tj. dug život), makrobiotika je filozofija življenja, koja uz ostalo pretpostavlja poseban prehrambeni režim. Poput većine dalekoistočnih filozofija, temelji se na jedinstvenom principu yina i yanga, ekstrema koji se upotpunjuju. Ravnoteža yina i yanga jamči psihofizičko blagostanje.
Pojam "makrobiotika" prvi je upotrijebio otac medicine, Hipokrat, kako bi opisao dugovječne i zdrave osobe. U 18. stoljeću preuzima ga njemački liječnik i filozof Christopher W. Hufeland u svojoj knjizi o zdravlju i prehrani "Makrobiotika, umijeće dugog života".
Gotovo 100 godina kasnije termin je ponovo zaživio u Japanu. Liječnik Sagen Ishizuka i Nyoichi Sakurazawa počeli su se samoliječiti (Sakurazawa je bolovao od tuberkuloze) prehranom koja se sastojala od integralne riže, miso juhe i algi. Godinama su proučavali osnove orijentalne medicine i filozofije, usporedno s dostignućima moderne znanosti. Dvadesetih godina prošlog stoljeća Sakurazawa seli u Pariz, mijenja ime u Georges Ohsawa i počinje podučavati makrobiotiku i njenu primjenu u današnjem načinu života. Njegova knjiga "Makrobiotička prehrana" (u originalu, "Le zen macrobiotique") smatra se temeljnim tekstom makrobiotike. Sve do svoje smrti, godine 1966. Ohsawa je proputovao više od 30 zemalja, održao preko 7.000 predavanja i objavio stotine knjiga.
Nekoliko Ohsawinih učenika nastavilo je širenje makrobiotike na Zapadu. Među njima su najpoznatiji Herman Aihara u Kaliforniji, Roland Yasuhara u Belgiji, Tomio Kikuchi u Brazilu, Clim Yoshini u Kyotu i Naburo Muramoto u Tokyju. Ovaj posljednji najprije je bio direktorom Makrobiotičkog centra u Tokyju, a kasnije seli u Kaliforniju, gdje je osnovao svoj vlastiti centar "Asunaro Institute". Njegova knjiga "Healing Ourselves" (Liječiti samoga sebe) zabilježila je veliki uspjeh po broju izdanja i prijevoda te se smatra jednim od glavnih tekstova o makrobiotičkoj prehrani kao lijeku. Ostali značajni tekstovi makrobiotike su knjige Michela Abehsera "Zen Macrobiotic Cooking" i "Our Earth, Our Cure".
Poznato ime makrobiotike je i Michio Kushi, također Ohsawin sljedbenik, koji 1949. godine iz Japana stiže u New York, a 1960. seli u Boston. Sa suprugom Aveline podučava makrobiotiku, putem knjiga, predavanja, susreta. Godine 1979. osnivaju Kushi Institute, organizaciju za obrazovanje i odgoj učitelja, savjetnika i kuhara sa podružnicama u gotovo svim europskim zemljama. Nekoliko je puta boravio na prostorima bivše Jugoslavije, a 2003. godine je posljednji put posjetio Zagreb na poziv voditelja Makronovinog centra Zlatka Pejića i Jadranke Boban Pejić.
Makrobiotička prehrana je organizirana prema postocima učešća pojedinih grupa namirnica, a temelji se na integralnim žitaricama, mahunarkama, povrću i algama. Od začina se koriste umak od soje, tahini (masna krema od sezama), miso (pašteta od fermentiranih žitarica ili mahunarki), morska sol, sezamovo ulje. Svi sastojci se peru u hladnoj vodi. Mahunarke se potope u vodu, koju treba mijenjati kako bi iz zrnja izašla nečistoća. Povrće se pere u tekućoj vodi, eventualno uz pomoć mekane četkice prirodnih vlakana. Preporuča se kuhanje u express loncu te se velika pažnja poklanja kuhinjskim pomagalima. Upotreba deterdženata je minimalna.
Većina zapadnih nutricionista smatra da je rigorozna makrobiotička prehrana (koju u pojedinim slučajevima nalaže Georges Oshava) neprimjerna potrebama današnjeg čovjeka. Prva kritika odnosi se na izostanak namirnica životinjskog porijekla, bogatih bjelančevinama. Nakon toga slijede kritike zbog velike količine soli, koja se kao yang namirnica koristi radi uravnoteženja s kiselošću yin namirnica, pa nedovoljne pažnje koja se poklanja unosu vode i voća te brojna pržena jela, koja su omiljena u japanskoj gastronomskoj tradiciji.
Istovremeno, najnovije nutricionističke teorije priznaju makrobiotici zasluge kada se zalaže za izbjegavanje industrijski prerađenih namirnica i uvođenje prehrane koja vodi računa o godišnjim dobima i podneblju.
:(Još nema komentara