Nije čudno ako se zapitate tko bi uopće htio imati jednu ovako jadnu, staru i neuglednu bilježnicu... Ipak, u njoj se nalazi moje veliko blago i naslijeđe...
Otkad pamtim na našem su stolu svake nedjelje bili kolači, a moja je mama prava majstorica za njih. I kad god bi se pekli, za neke prigode i više vrsta i do dugo u noć, ja sam bila mamin mali pomoćnik a najveća pomoć bi bila da obližem zdjele i lopatice od krema i šlaga. Puštajući me uz sebe bez obzira na sat i praveći ih tako da se čini kao igra i lak zadatak, mama je u meni probudila veliku ljubav prema pečenju kolača. Kad sam porasla dovoljno da sama pečem kolače najčešće bi to bili neki kolači iznenađenja dok su mama i tata na poslu na koje bi ja bila iznimno ponosna iako je poslije mog pothvata ostajala kuhinja i hrpa suđa koju treba oprati...
Sada, već dovoljno odrasla da sama znam oprati zdjele i pospremiti kuhinju, krenula sam maminim stopama i umjesto nje pravim nedjeljne kolače za svoju obitelj. Pri izboru koji će to kolači biti toga tjedna najprije sam se okretala ovim internetskim stranicama, listala, čitala, upijala savjete, kombinirala sastojke, u nekim receptima se usavršila dok druge tek trebam iskušati...
Dugo je tako mamina bilježnica sama čučala u mraku pod hrpom časopisa a ja sam isprobavala nove recepte sve dok mi jednog dana nije dopala u ruke...
Listajući je, osjećajući pod prstima starost papira
i čitajući naslove i imena nekad omiljenih kolača opet sam bila djevojčica koja sjedi kraj kuhinjskog stola dok mama vješto slaže svoje majstorije, opet je zamirisalo djetinjstvo i nježne ruke na malom licu, opet sam poželjela okusiti te kolače, mamine kolače...
I sada, nakon što je preživjela svašta - umjetničke izričaje
i poslovne planove djevojčice od 5 godina
polazak u školu, prva slova i matematiku te u toj borbi s mojim odrastanjem ostala i bez jedne korice, počasno stoji spremljena na vidnom i sigurnom mjestu da sa svojih žutih listova nudi ljubav i čuva uspomene još dugo, dugo...
:(Još nema komentara